DANILO AND SHARON
TUŠIRANJE DUŠE

Donosimo vam poglavlje iz nove knjige Danijele Martinović: O vjenčanoj haljini

Pročitajte jedno od poglavlja iz nove knjige "Tuširanje duše" koju je Danijela Martinović sama izdala.

Pročitajte jedno od poglavlja iz nove knjige "Tuširanje duše" koju je Danijela Martinović sama izdala.

Ovo nije bila moja sudbina. Nisam za ovo stvorena, premda sam to mislila. Tko zna bilo što o postojanju, o smislu, o tome koja je naša stvarna uloga? Zašto započinjemo baš u tom trenutku? Završavamo li i zašto završavamo ako nismo nešto svojevoljno započeli? Čija nas je volja posvojila? Čiju li smo volju posvojili? Iz moje perspektive čini mi se da nisam samu sebe stvorila. Očito je, bila sam neophodna.

Misli se intenziviraju u mojoj glavi dok iščekujem svoju spektakularnu ulogu, doduše potpuno drugačiju od one za koju sam mislila da sam stvorena, tu sam već sjajno odigrala. Priznajem, uloga nije bila ni po čemu posebno zahtjevna, ali svemu prilazim posvećeno, s pažnjom te sam 101 % unutra. Upravo naša posvećenost, naše uranjanje alkemija je koja sve bezlično učini posebnim.

Oprostite mi na ovom nasrtljivom, gotovo nepristojnom uvodu. U normalnim okolnostima ovo nije moj stil, ali okolnosti u kojima se trenutno nalazim nisu nimalo normalne te sam zbog toga ovakva, gotovo neurotična. Uzbuđena glasno priznajem; ovakvu sebe uopće ne prepoznajem. Započnem pričati i jednostavno ne umijem stati. Sama sebi upadam u riječ, plitko dišem, nervozno zamahujem sobom. Po tome se ne razlikujem od svakog živog bića koje, kada je nervozno, zapravo je prestrašeno i jedino što tada treba, nečija je blizina koja će ga umiriti kao valerijana i koncentrirano, polagano izdisanje. Muči me nedoumica: jesam li ja uopće živa?

... u svakom slučaju ne na način na koji vi doživljavate život, ali sebi sam jako živa. Pa evo, tresem se sva od glave do pete i kladila bih se, dok ovo čitate, djelić moje nervoze prešao je i na vas. Nepristojno sam nasrnula na vaš mir. Takva sam kad sam nervozna, brbljam brzo i nerazgovijetno, bez razuma, reda i rasporeda. Napokon, dopustite mi da vam se predstavim.

Ja sam haljina.

Ja sam bijela haljina.

Ja sam Danijelina vjenčana haljina.

Ja sam, ne svojim svjesnim odabirom, postala ona koja ostaje, ona koja se pamti, ona o kojoj se pričaju priče što se usmenom predajom prenose generacijama. Uvijek uz divljenje i strahopoštovanje kao molitve zaštite. Ja sam ona koja će, unatoč svemu što je čovjek kadar uprljati, ostati čista i nevina. Zvuči maestralno, ali zaskočena sam nespremna.

image
DANILO AND SHARON STUDII DANILO AND SHARON

Nisam se nadala da ću ovako završiti. Počela sam kao sasvim obična bijela haljina za sasvim običnu televizijsku emisiju, a onda mi je bačena direktno u lice velika odgovornost. Dovedena sam pred gotov čin. Shvaćate, privedena sam. I sad... hoću li ispuniti ono što se očekuje od mene? Hoću li opravdati očekivanja? Hoću li ostvariti svoju svrhu? Hoću li? Mogu li? Što ako ne uspijem??

Nervozno pogledavam na sat: dva i dvanaest je usred noći. Zamrlo je svako gibanje. Noći, noći znaju biti beskonačne, mučne, nemoguće. U dubini noći nemaš se čime zavarati, nemaš za čim posegnuti. Ničim ne možeš odvratiti pažnju od sebe, primoran si suočiti se, a svako suočavanje plaši. Hrabro je sebe pogledati u oči kroz zjenicu noći, jer noć je jednooka. Sve varljive mogućnosti izdajnički su se razbježale na sve strane kao žohari pod iznenadnim snopom svjetla.

Stanujem na vješalici. Okačena na rub ormara, čekam. Svijet u zaboravu sebe. Svatko u svom snu osim tek malo nas istih, noćnih, insomničnih lutalica labirintima vlastitih umova. Ne moći usnuti, to je stvarna jeza. Kazaljke zidnog sata glasne su i u ovoj noći iščekivanja pojačavaju napetost. Zastrašujuće. Kada stojiš pred velikom ulogom, ujedno stojiš i pred prijetnjom mogućeg razočaranja. Očekivanja sa svih strana su golema! Sitna pak uloga prijeti svojom malenošću, prijeti da će ostati nevidljiva, a tko takav želi biti?

Kakva je uloga moga života – velika ili mala? Postavljanjem ovog pitanja potpuno se pogrešno definira stvarnost. Kada ovisite o tuđim mišljenjima, sve ode u pogrešnom smjeru jer tamo negdje uvijek postoji netko tko želi preliti duboko razočaranje samim sobom na vas.

Ne nasjedajte.

Veliko postaje veliko tek zbrojem mnogo maloga.

Ah, opet sam odlutala od teme. Potpuno sam neuračunljiva pod pritiskom nemira koji me, umjesto da popusti, u ove sitne sate, sve jače stišće. Povraća mi se.

Sutra je vjenčanje.

Crkveno.

Tajno.

Ona ga već neko vrijeme iščekuje u tišini svoje tajne. Ona je već dugo u teatru svojih sjena. Negdje u sebi osjeća nelagodno podrhtavanje, pripisuje to uzbuđenju pred nadolazećim olakšanjem koje bi trebalo postati njenim trajnim boravištem.

Još uvijek ne prepoznaje znakove. Bolje je tako. Možda bi odustala da zna, možda bi se povukla, a povlačenje nikom ne donosi ništa. Kroz vrata moraš proći da bi ih zatvorio s vanjske strane. Kroz vrata moraš proći da bi ih zatvorio s unutrašnje strane. Na pragu se ne polažu temelji. Kroz vrata moraš proći.

Budna je. Čujem kako se prevrće. Boji se gotovo kao ja. Ustrašena je, ali ne odustaje. Donijela je odluku i sada zna da je jedina mogućnost nastaviti, iako ne zna kamo, sve što zna je da "mora". Rekli su joj da će njezini nemiri, koje već dugo nosi u sebi bez prigovora kao svoje unutarnje organe, nestati kad se uda. Govorili su joj da živi u smrtnom grijehu. Prijetili su joj da će zato što živi nevjenčana završiti usrid pakla. Uvjeravali su njezina oca da je se odrekne, da odreže njenu granu s obiteljskog stabla. Ona je zbog toga neutješno plakala dok bi joj brada snažno i nekontrolirano podrhtavala.

Pitala je sebe i poneke strance po napuštenim aerodromima: tko kažnjava one koji vole? Tražila je sidro, tražila je odgovore. Ništa, svi šute i spuštaju poglede. Nije se imala gdje usidriti, nije joj imao tko odgovoriti. Bivala je sve tužnija, sve manje se smijala, sve češće samu sebe nije prepoznavala. Ali nešto u njoj nije odustajalo. Netko je bio uporan, prisutan i nježan. Netko joj je istovremeno i krčio put i čuvao leđa.

Tragatelju nema spasa sve dok ne okonča svoje traganje. Proći će ona kroz štošta dok ne spozna da je sve što je tražila oduvijek bilo tu, nadohvat ruke. Saznat će sasvim slučajno kada jednom nesvjesno položi dlan na srce. Na dnu Duše svi su odgovori. Tu se sidri, tu je jedino utočište.

Remetim vam redoslijed, prekoračujem linearan slijed nanizanih minuta koje, vi ljudi, zovete vrijeme. Zbunjujem vas zakoračujući u daleku budućnost, ali rastresena sam pa se izlanem.

U odjecima života prošlost i budućnost ne postoje.

Upravo je ustala. Ne navlači papuče da njega ne probudi. Prilazi mi bosa, blijeda, miluje me. Zagrabila me dlanovima sve od dna i prinijela licu. Miriše me. Osjećam kako joj srce pulsira u jagodici svakog pojedinog prsta.

Sasvim je jasno: nama dvjema noćas nema sna. Krenut ćemo nekako nekamo. Krenut ćemo. Proći ćemo kroz ovo zajedno.

Ovo je noć koja najavljuje veliki Dan. Vrijedan je iščekivanja. Sutra će sve što nije valjalo nestati! Sutra će biti oslobođena mučnog tereta kao nevini zatvorenik kazne. Sutra započinje milenij željenog mira. Ona tako misli. Ona se nada. Ona iskreno i potpuno vjeruje jer Ona još ne zna – svaka vjera sumnjiva je i nepouzdana kad se slijeva s izvora straha.

Linker
18. srpanj 2024 01:41