Bio je najmlađi hrvatski izbornik, osvojio svjetsku broncu kao igrač, zbog ozljeda prerano završio karijeru, a uz nogomet je cijeli život njegovao ljubav prema glazbi, obitelji i obrazovanju.
Kada je u kolovozu 2006., sa samo 37 godina, preuzeo reprezentaciju, mnogi su smatrali da je Slaven Bilić (57) prerano dobio tako veliku odgovornost. Iza sebe je imao tek kratko trenersko iskustvo u Hajduku i dvije godine na klupi mlade reprezentacije, ali on je objeručke prihvatio priliku i hrvatsku reprezentaciju doveo do nekih povijesnih utakmica kada su Vatreni s 3:2 nadigrali Engleze na Wembleyu i izbacili ih s Eura. U reprezentaciju je uveo novu energiju, inzistirao na modernom, napadačkom nogometu i oko sebe okupio generaciju predvođenu Lukom Modrićem, Darijom Srnom, Vedranom Ćorlukom, Nikom Kranjčarom, Ivicom Olićem, Stipom Pletikosom i Eduardom da Silvom. S igračima je imao gotovo prijateljski odnos, ali je istodobno uživao i veliki autoritet.
I sada se krug zatvara - vraća se u hrvatsku reprezentaciju s mnogo više iskustva, ali i s respektom prema onome što su Vatreni postigli pod trenerskom palicom Zlatka Dalića.
Slaven Bilić je dio jedne od najslavnijih generacija hrvatskog sporta. Nakon što je Hrvatska izborila svoj prvi nastup na Svjetskom prvenstvu, upravo je reprezentacija pod vodstvom Miroslava Ćire Blaževića 1998. u Francuskoj ispisala povijest osvojivši brončanu medalju. Tako da dobro zna kako se postižu i ostvaruju veliki rezultati.
Rođen je 11. rujna 1968. u Splitu, u obitelji u kojoj su obrazovanje i disciplina bili jednako važni kao i talent. Njegov otac Vladimir bio je ugledni pravnik, profesor i kasnije dekan Pravnog fakulteta u Splitu, a majka Stanka također je bila pravnica. Bilić je više puta isticao kako su ga roditelji odgojili tako da nikada nije dolazilo u pitanje hoće li završiti fakultet, bez obzira na to što je već kao mladić igrao profesionalni nogomet.
Obrazovanje prije nogometa
Pohađao je Ekonomsku školu u Splitu, a potom upisao Pravni fakultet. Više je puta rekao da bi, da nije postao nogometaš, vrlo vjerojatno radio kao odvjetnik ili profesor.
Volio je povijest, čitao knjige, zanimali su ga glazba i film, a prijatelji iz školskih dana pamte ga kao odličnog učenika koji nije odustajao od školskih obveza ni kada je već bio velika nada Hajduka. Završio je splitsku Ekonomsku školu, a potom upisao Pravni fakultet. Dok je trenirao gotovo svakodnevno i vikendom igrao utakmice, između putovanja je učio za ispite. Diplomirao je pravo u vrijeme kada je već bio poznati nogometaš, što je među profesionalnim sportašima bila prava rijetkost.
Više je puta rekao da bi, da nije postao nogometaš, vrlo vjerojatno radio kao odvjetnik ili profesor.
Volio je povijest, čitao knjige, zanimali su ga glazba i film, a prijatelji iz školskih dana pamte ga kao odličnog učenika koji nije odustajao od školskih obveza ni kada je već bio velika nada Hajduka. Završio je splitsku Ekonomsku školu, a potom upisao Pravni fakultet. Dok je trenirao gotovo svakodnevno i vikendom igrao utakmice, između putovanja je učio za ispite. Diplomirao je pravo u vrijeme kada je već bio poznati nogometaš, što je među profesionalnim sportašima bila prava rijetkost.
Volio je povijest, čitao knjige, zanimali su ga glazba i film, a prijatelji iz školskih dana pamte ga kao odličnog učenika koji nije odustajao od školskih obveza ni kada je već bio velika nada Hajduka. Završio je splitsku Ekonomsku školu, a potom upisao Pravni fakultet. Dok je trenirao gotovo svakodnevno i vikendom igrao utakmice, između putovanja je učio za ispite. Diplomirao je pravo u vrijeme kada je već bio poznati nogometaš, što je među profesionalnim sportašima bila prava rijetkost.
Ljubav s prava
Na fakultetu je upoznao i svoju prvu suprugu Andrijanu, također studenticu prava. Njihova je veza započela još početkom devedesetih, u vrijeme kada je Bilić tek učvršćivao mjesto u prvoj momčadi Hajduka. Vjenčali su se 1993. godine, neposredno nakon njegova transfera u njemački Karlsruher SC. Umjesto da prve bračne dane provedu u Splitu, gotovo odmah nakon svadbe preselili su se u Njemačku, gdje je Bilića čekao najveći izazov dotadašnje karijere.
Nekoliko godina poslije život ih je odveo u Englesku. Najprije su živjeli u Londonu, gdje je Bilić igrao za West Ham United, a potom u Liverpoolu kada je igrao za Everton. Upravo će kasnije govoriti kako ih je zajednički život u inozemstvu dodatno povezao jer su, daleko od obitelji i prijatelja, bili upućeni jedno na drugo.
U braku su dobili sina Lea i kćer Alanu. No brak je nakon četrnaest godina došao kraju i razveli su se 2007. godine. O razlozima razvoda nikada nije želio govoriti, no priznao je da ga smatra jednim od najtežih osobnih poraza. Unatoč tome, bivši supružnici ostali su u korektnim odnosima, ponajprije zbog djece.
Nedugo nakon razvoda upoznao je petnaest godina mlađu Ivanu Đeldum, Riječanku koju je prvi put sreo u Malinskoj na Krku. Vezu su u početku uspješno skrivali od javnosti, a danas su zajedno gotovo dva desetljeća i imaju tri kćeri.
Velika obitelj
Premda ih fotografi povremeno snime tijekom šetnje Splitom ili na ljetovanju, Bilić dosljedno odbija govoriti o partnerici i djeci. Poznato je da mu se starija kći zove Sofija (11), druga Nia (9), a ime najmlađe, sedmogodišnje kćeri, nikada nije javno otkrio.
A jedna od tema o kojoj, za razliku od ljubavnog života, uvijek otvoreno govori, jest mucanje. Prati ga još od najranijeg djetinjstva, tijekom godina ga je naučio kontrolirati, ali priznaje kako se najviše osjeti u stresnim situacijama ili kada je umoran. Tu svoju manu nikada nije želio skrivati i otvoreno je govorio kako ga je mucanje naučilo strpljenju, samokontroli i upornosti te da je zbog njega morao mnogo više raditi na sebi nego većina ljudi. Nije tajna ni da je veliki zaljubljenik u glazbu. Rock‘n‘roll je njegova velika ljubav još od tinejdžerskih dana i jedna od rijetkih strasti koja ga prati jednako dugo kao i nogomet. Gitaru je prvi put uzeo u ruke kao srednjoškolac i u razdobljima kada je igrao u Njemačkoj ili Engleskoj uvijek je sa sobom nosio gitaru, govoreći da ga upravo glazba najbolje opušta nakon utakmica.
Nije slučajno da je njegova biografija iz 2008. dobila naslov „Priča o nogometu i rock‘n‘rollu”. Bilić je godinama isticao kako su upravo nogomet i rock obilježili njegov život te da između njih vidi mnogo sličnosti – energiju, emociju, bunt i zajedništvo. Jednom je rekao da mu je glazba oduvijek bila svojevrsna terapija i ispušni ventil, nešto bez čega teško može zamisliti život.
Njegovi glazbeni uzori oduvijek su bili velikani britanskog rocka i hard rocka. Obožava Rolling Stonese, Deep Purple, Led Zeppelin, AC/DC, Iron Maiden, Pink Floyd, The Doors i Dire Straits, a među domaćim glazbenicima posebno cijeni Gibonnija, s kojim ga veže dugogodišnje prijateljstvo. Često je znao reći da bi, kada bi mogao ostvariti jednu želju izvan nogometa, bilo to da barem jednom zasvira na pozornici s Rolling Stonesima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....