U vremenu u kojem sve postaje brzo i površno, priča o Niki Kožar podsjetnik je na ono što nikada ne izlazi iz mode – strast, upornost i predanost. Ova 28-godišnja Riječanka priprema se za poslijediplomski studij dirigiranja na jednoj od najuglednijih glazbenih institucija na svijetu – Kraljevskoj glazbenoj akademiji u Londonu. Premda je odrastala uz roditelje inženjere građevine, koji su joj sugerirali da studira nešto što će joj donijeti "siguran kruh u ruke", prevladala je ljubav prema glazbi rođena u najranijem djetinjstvu

‘‘Moja prva ljubav bilo je pjevanje. Sve je išlo u tom smjeru: stipendija za studij opernog pjevanja na Konzervatoriju Giuseppe Tartini u Trstu, pohvale profesora, nastupi, pa čak i kontakti s agentima... A onda me, doslovno preko noći, potpuno obuzelo dirigiranje‘‘, prisjeća se Nika. Još dok je studirala u Trstu, redovito je pratila nastupe kolega i glazbenih ansambala, analizirala ih, komentirala... Zbog njezina predznanja – jer je u Rijeci završila osnovnu i srednju glazbenu školu, što u Italiji nije uobičajeno – često su je pitali za mišljenje. Jedmom joj je profesorica dirigiranja ponudila da je zamijeni pred sam kraj koncerta na Konzervatoriju, i to pred ansamblom sastavljenim od profesionalnih glazbenika iz Teatra Verdi.

Nika živi glazbu 24 sata na dan, a dirigiranje joj je strast koja ne propušta

NEJA MARKIčEVIć CROPIX

‘‘Samo mi je rekla: "Gledaj što radim – pa ti nastavi", a radilo o Haydnovoj simfoniji koju sam znala napamet. Krenula sam bez pripreme, bez ikakvih očekivanja – i dogodila se čista magija. Imala sam osjećaj kao da glazbu oblikujem rukama. Taj osjećaj me potpuno obuzeo. Iako nisam znala točno što radim, glazbenici i profesorica pohvalili su moj nastup‘‘, kaže Nika, kojoj je to bio prijelomni trenutak.

Uz studij i radi

Diplomirala je operno pjevanje, a potom odlučila upisati i studij dirigiranja. Htjela je u Beč, no pandemija ju je vratila u Hrvatsku. Prijavila se na zagrebačku Muzičku akademiju, ali prvi pokušaj nije uspio – zbog nedostatka pripreme.

‘‘Kod nas je prijemni ispit pravi maraton. Traje danima i obuhvaća sve, od klavira do teorije, harmonije, ritma, čitanja partitura... Nisam prošla ljetni upis, ali sam se zato za jesenski dobro pripremila i bila sam primljena - kao jedna od dvoje studenata koje se godišnje upisuje na studij dirigiranja‘‘, priča.

A studij se pokazao kao izuzetno zahtjevan, kako intelektualno, tako i emocionalno i fizički. Nika uz studij radi – daje satove talijanskog, pjevanja, nastupa sa zborom HRT-a, surađuje s ansamblima... A sad je pred njom još jedan veliki izazov: financirati školovanje u Londonu.

‘‘Studijska godina stoji 30 tisuća funta, a program traje dvije godine. Dobila sam stipendiju od 20 tisuća za cijeli studij, što je prekrasno, ali fali mi još četrdeset tisuća funta. Zato sam pokrenula crowdfunding kampanju na platformi Whydonate, jer vjerujem da će mi dobri ljudi pomoći ostvariti ovaj san‘‘, kaže Nika, kojoj je glazba - život. Putuje na masterclassove po Europi, stalno uči, čita partiture, priprema se za probe i koncerte... Iako i danas pjeva i nastupa s raznim ansamblima, dirigentski štapić postao je njezin alat izražavanja. Pjevanje joj je dalo izražajnost i muzikalnost, a dirigiranje širinu, snagu i osjećaj potpune povezanosti sa zvukom. A takav način života ne dopušta distrakcije, kakve mladima donose društvene mreže.

"Radije gledam u zid nego u mobitel"

‘‘Imam profil na Instagramu, no na njemu objavljujem samo ono što radim. Ne surfam, ne gledam tuđe profile, ne tražim ništa online... Uostalom ne gledam ni televiziju jer mi sve to odvlači pažnju i energiju, a moj posao zahtijeva fokus i potpunu koncentraciju. Nekad čitam partiture od dvjesto stranica i za to mi treba mir, pa kad navečer dođem kući, radije gledam u zid nego u mobitel‘‘, smije se Nika koja balans između fizičkog i mentalnog napora nalazi – u teretani.

‘‘Dirigiranje je fizički zahtjevno, osobito kod velikih djela i dugačkih proba pa treba biti u kondiciji. Samo da ruke držite pet minuta u zraku, nije lako, kamoli stajati i mahati sat ili dva. Zato je odlazak u teretanu za mene neizostavan. Baš volim dizati utege, pokušavam stalno podići kilu-dvije više. Više uživam u tome nego, recimo, u izlascima jer jednostavno ne volim glasnu glazbu, gužvu i zadimljene prostore‘‘, priznaje.

Dizanje utega najdrža joj je tjelovježba

NEJA MARKIčEVIć CROPIX

A kao žena u dirigentskom svijetu – koji je i dalje većinski muški – Nika je svjesna da nosi odgovornost i daje primjer. Ne želi isticati spol kao temu, ali primjećuje da se još uvijek ta profesija gleda kroz tu prizmu.

‘‘Pitanja poput "zar nije teško voditi orkestar kao žena?" čujem dosta često, ali se time ne zamaram. Radim ono što volim, fokus mi je glazba – čista, iskrena i univerzalna. U Londonu će mi primjerice, profesorica iz dirigiranja biti žena, jedna od prvih koja je probila taj tabu dirigiranja kao muške profesije. I eto, jedva čekam da dođe jesen i da krenem s novom etapom u životu. A do tada ću skočiti do Rijeke da malo vidim obitelj i možda koji dan u Bašku na otoku Krku, odakle mi je baka i gdje godinama ljetujem‘‘, zaključuje Nika Kožar koja je svoju strast pretvorila u poziv, a poziv u put koji vodi ravno na najveće svjetske pozornice. U London odlazi kao skromna studentica, ali s velikim znanjem, iskustvom i – srcem koje kuca u taktovima glazbe.