Za mladu zagrebačku umjetnicu Rajnu Racz (28) malo je reći da je svestrana i - hiperaktivna U džepu ima dvije akademske diplome, piše pjesme, znanstvene radove, režira, vodi umjetničku organizaciju Kuća Nahero, i ono najvažnije, majka je 16- mjesečnog sinčića Sebastijana koji je njoj i njezinom suprugu Marinu Živkoviću iz temelja promijenio život. No, majčinstvo joj je donijelo i neka druga razmišljanja pa je sa slovenskim Kolektivom Igralke režirala predstavu ‘‘Majke‘‘ koja je premijeru imala na Brijunima, a sada je na turneji po Hrvatskoj i Sloveniji te 15. rujna igra na Sceni Ribnjak. Rajna trenutačno u kazalištu Gavella radi predstavu po nagrađenom tekstu Espija Tomičića ‘‘Your love is King‘‘, a na nezavisnoj sceni priprema projekt o ženskim natpisima u toaletima. Sa svojom Kućom Nahero radi i ‘‘Hirošimu, ljubavi moja‘‘ Marguerite Duras, poetski antiratni krik i poziv na mir. Ona je buntovna, društveno osviještena, politički kritična, samosvjesna, prava predstavnica intelektualne mladosti koja našu stvarnost želi mijenjati nabolje.

Od kuda želja da nakon diplome komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu studirate još i režiju?

Kazalište je bilo moj svijet od osnovne škole, kada sam krenula u dramsku grupu u ZKM-u. Najprije sam mislila da ću biti glumica, no mentorica me usmjerila prema pisanju i režiji. U srednjoj školi upoznala sam Mani Gotovac, koja mi je prenijela strast prema kazalištu i savjetovala da završim komparativnu književnost. Nisam mogla čekati pa sam već nakon prve godine upisala i kazališnu režiju, paralelno studirala oba fakulteta i asistirala u kazalištima. Danas, kada pogledam unatrag, pitam se kako je to bilo moguće – danju fakultet i probe, noću čitanje i pisanje. Ali isplatilo se: dvije diplome su tu, a sada pišem doktorat.

S obzirom na to da pišete i poeziju, je li pozornica ipak vaše prirodnije mjesto izražavanja?

Pisanje me prati od djetinjstva. Moja je majka nedavno pronašla dnevnike u kojima sam s deset godina napisala da želim biti spisateljica. Nakon zbirke Djevojka Zarez, uskoro izlazi i moj prvi roman Djevojka Glas u nakladi Frakture, što me posebno veseli. Ne bih mogla birati između pozornice i papira – pišem i režiram gotovo svakodnevno, a neki svjetovi jednostavno traže da budu napisani, dok drugi žele živjeti na sceni.

Redateljica Rajna Racz i sinčić Sebastijan

VANESA PANDžIć CROPIX

Kako je nastala predstava Majke?

Pozvao me riječki Kolektiv Igralke, a u tom sam trenutku bila trudna i upravo obranila temu doktorata o diskursima majčinstva u suvremenoj književnosti. Sve se poklopilo. Željela sam spojiti njihovu dokumentarnu estetiku i svoje poetsko kazalište. Rezultat je predstava koja progovara o (ne)majčinstvu – o bolnim i lijepim iskustvima, o dokumentu i mitu, predstava koja je i duhovita i potresna, a namijenjena je svim ženama i djevojkama.

Što za vas znači majčinstvo i kako vas je promijenilo?

Majčinstvo je postalo dio mog identiteta. Shvaćam ga kao praksu ljubavi, nježnosti i solidarnosti. Naučilo me snazi, prizemljilo i odagnalo mnoge tjeskobe. Više ne šutim – moji su projekti postali političniji, iako nisu ideološki nabijeni. Puno jasnije znam što su mi prioriteti, a obitelj je uvijek na prvome mjestu.

Majke su na turneji po Hrvatskoj i Sloveniji

DRAŽEN ŠOKČEVIĆ

Kakva su vaša iskustva kao roditelja u odnosu na institucije i društvo?

Nažalost, svijet je krojen po mjeri muškaraca. Naknade i porodiljni nisu dostatni, a samostalne umjetnice posebno su ranjiva skupina. Majke se često stigmatizira ako ne žele poslati jednogodišnje dijete u vrtić. Majčinstvo je u Hrvatskoj i klasno pitanje: kako živjeti od 700 eura porodiljne naknade? Sustav ne prepoznaje ni svakodnevne izazove – primjerice, kako se majke koje doje vraćaju na posao? Često smo nevidljive i osamljene.

Sve se manje žena odlučuje na djecu. Što je po vašem mišljenju razlog za to?

Prvenstveno zbog kapitalizma i nesigurnosti. Stanovi su preskupi, inflacija jede plaće, ljudi rade više, a imaju manje. Uz to, mnoge žene biraju samostalnost i ne žele pristati na loše odnose. No, ako si ‘‘singl‘‘ žena koja želi dijete, kod nas to još nije moguće – potpomognuta oplodnja bez partnera zabranjena je. U našoj predstavi bavile smo se upravo tim temama jer pravo na izbor često postoji samo na papiru.

Rajna Racz i suprug Marin Živković planirali su roditeljstvo

PRIVATNI ALBUM

Vaša umjetnička organizacija Kuća Nahero nastala je u suradnji s vašim suprugom Marinom Živkovićem. Kako funkcionira taj kreativni život u dvoje? I koliko je - nahero?

Naša kuća je prostor slobode i stvaranja. Marin je saksofonist, pedagog i skladatelj, ja pišem i režiram. Zajedno organiziramo festivale i stvaramo autorsko kazalište koje ne pristaje na kalupe. Kaotično je, ali i inspirativno – trudimo se sve uskladiti s roditeljstvom. Osim ljubavno, mi skupa rastemo i kao umjetnički par skladatelj–redateljica. Naša kuća je Nahero jer je sve kreativno, nesavršeno, malo pomaknuto, ali jako inspirativno. Također, oboje smo oduvijek underdog, na margini umjetnosti. Marin se u mene zaljubio gledajući moj ispit na Akademiji ‘‘Razmeđe podneva Jeana Claudela‘‘. Tad smo oboje shvatili da dijelimo istu strast prema umjetnosti, prema preciznosti, poetičnosti i začudnosti. Nije lagano pronaći nekoga tko zaista osjeća tvoju umjetnost.

Sretan obitelj: Rajna, Marin i Sebastijan

PRIVATNI ALBUM

Je li danas teško biti umjetnik koji govori o tabu temama?

Dokle god Ministarstvo kulture i Vlada ne stanu u obranu svojih umjetnika, ništa se neće promijeniti jer živimo u vremenu kada se na umjetnike gleda kao na uhljebe i parazite koje treba ušutkati. Sjetimo se zabrana knjiga, napada na kazališne predstave i nedavno na festivale. Kada govorimo o feminizmu ili majčinstvu, na društvenim mrežama dočekuju nas uvrede. Da samo znate kakve komentare dobivamo na intervjue i kritika za predstavu ‘‘Majke‘‘. Samo zato što je tema majčinstvo, a autorice predstave su feministice. Proziva nas se kurvama, tifusarkama koje treba spaliti. Lov na vještice je počeo i malo nas dijeli od paljenja knjiga i ljudi na lomači. Sve što se kod nas događa, refleksija je onoga što se zbiva na zapadu. Živimo live-stream genocid, a za to vrijeme naša vlada ugošćuje izraelske političare, naša kazališta izraelske umjetnike. To pokazuje koliko je važno da se ne prestanemo boriti i govoriti. Umjetnost mora dirati ono što društvo pokušava gurnuti pod tepih. Zapravo se osjećam bespomoćno, ali kao umjetnica moram djelovati. Zato sam napravila predstavu ‘‘Ptice špijuni‘‘ u kojoj proročica Kasandra govori glasom pjesnika egzilanata, u kojoj govorimo palestinsku poeziju. Ta predstava posvećena je čitavoj generaciji pjesnika koja je istrijebljena ispred naših očiju. A upravo s njom 28. rujna otvaramo kazališni festival ZOOM u Rijeci. Za umjetnike i intelektualce osjećam da je došlo vrijeme da se probudimo. Vrijeme je da se ujedinimo i kažemo ne. Ali reći ne znači da se sustavi vrijednosti koji vladaju moraju u potpunosti urušiti.