Preseljenje u novu kuću i suprugov novi posao u Njemačkoj, što ih je razdvojilo na dulje vrijeme, glumici Marijani Mikulić obilježili su početak godine, u kojoj će se sama brinuti za trojicu sinova, odlučna da najmlađem Jakovu, koji je u spektru autizma, pruži najbolju moguću skrb.
Proteklu godinu 42-godišnja glumica Marijana Mikulić pamtit će kao vrlo stresnu, na trenutke čak kaotičnu. Suprug Josip, profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, odselio se na godinu dana u Berlin gdje je dobio prestižnu stipendiju, najstariji sin Ivan upisivao je srednju školu pa, iako je odličan učenik, nije mogao aplicirati tamo gdje je želio, izazovno je bilo i s najmlađim Jakovom koji je u spektru autizma pa s njim svakodnevno odlazi na terapije, a uz sve to godina je prolazila u uređenju nove kuće i nezaobilaznoj komunikaciji s radnicima. No, nagrada za sve proživljeno uslijedila je na kraju godine, jer je obitelj blagdane dočekala u dugo željenom novom domu. Pronašli su ga na zagrebačkoj Trešnjevci - lijepu kuću od 160 četvornih metara stambenog prostora i stotinjak vanjskog.
"Dugo smo živjeli u ovom kvartu i baš smo renovirali stan, uredili životni prostor za naše sinove, kada je Jakiju dijagnosticiran autizam, što se odrazilo i na naš život. Tijekom brojnih terapija, uz prognoze stručnjaka i u konačnici suživot s njim, utvrđeno je da ima senzoričke poteškoće, motorički nemir i potrebu za većom fizičkom aktivnošću. Tada sam počela razmišljati kako bi bilo dobro da imamo veliko dvorište, gdje bismo za njega postavili trampolin, ljuljačku... Dok smo tražili kuću bilo nam je najvažnije da bude dovoljno velika, ali i da bude u istom kvartu, koji pruža sve potrebne sadržaje za naše starije dečke, 10-godišnjeg Andriju i 15-godišnjeg Ivana", objasnila je Marijana Mikulić.
Kad je prvi put ušla u ovu kuću, građenu 1968., bila je to ljubav na prvi pogled. Osjetila je, priča Marijana, pozitivnu energiju doma i odmah pozvala supruga kako bi dao svoje mišljenje. Premda je njegov komentar bio "kuća je rupa bez dna", posebno u ovom slučaju jer je bila nužna kompletna adaptacija, Marijana je bila vrlo odlučna, a pritom poduzetna i uporna. Napravila je financijski plan te uspjela pridobiti supruga da se upuste u tu avanturu.
"Imali smo sreće da su nam vlasnici kuće izašli ususret jer su nas čekali da prodamo stan, pa smo polog dali u prosincu 2021., a isplatili je na proljeće 2022. Uređenje je trajalo više od godinu dana, jer su bili potrebni zahtjevniji građevinski radovi poput promjene krovišta i otvora, i tu smo se odlučili za krovište Wienerberger i otvore Rehau. Ali kako su sami radovi financijski bili velika stavka, dosta toga su obavili suprug i moj tata. Sami su porušili pregradne zidove, razbili pločice u kupaonici i kompletnu šutu sami iznijeli van. Tata je odradio i sve elektroradove", rekla je Marijana, dodajući da su pritom potpuno promijenili raspored prostorija.
Primjerice, na prvom katu su prije bile tri spavaće sobe i kupaonica, no oni su odlučili srušiti pregradne zidove kako bi dobili cjelovit prostor u kojem su sada dnevni boravak, kuhinja i blagovaonica. Na taj su se zahvat odlučili jer je nudio više dnevnog svjetla nego prizemlje, gdje se sada nalazi spavaća soba Marijane i Josipa te dječje sobe Jakova i Andrije. Najstariji sin ugrabio je najbolji dio kolača - jer je dobio najveći prostor od tridesetak četvornih metara u potkrovlju, gdje uz spavaću sobu, prostoriju za učenje i kupaonicu ima prostranu terasu.
"Sretna sam što napokon suprug i ja imamo golemi krevet, jer Jaki još spava s nama, nekad se došulja i Andrija, pa više nema stiskanja. I srce mi je na mjestu jer smo djeci omogućili da svaki od njih ima svoj intimni prostor. Znam koliko to znači jer sam godinama dijelila sobu s trojicom braće, a kad su roditelji izgradili kuću pa sam dobila vlastitu, ubrzo nakon toga sam se udala", kroz smijeh je rekla Mikulić.
Dio namještaja prenijeli su iz bivšeg stana, a napokon imaju mjesta da dođu do izražaja neki predmeti uz koje ih vežu posebne emocije. Tako je stara "singerica" Josipove bake dobila posebno mjesto u dnevnom boravku, a na zidovima blagovaonice se pak ističu dvije umjetničke slike autorice Tisje Kljaković Braić - jednu joj je darovala sama autorica, a drugu je Marijana potom darovala suprugu. Ta druga - na kojoj muškarac rukama drži nebo - za njih ima simboličko značenje.
Da su Marijana i Josip odličan tim dokazuje i činjenica da ove godine slave dvadesetu godišnjicu veze, a sljedeće godine i dvadesetu godišnjicu braka. Nije uvijek bilo lako, ali - naglašava glumica - puno je više onih kojima je teže. Marijana mu je bila najveća podrška kada je prošloga ljeta trebao donijeti veliku odluku - hoće li prihvatiti stipendiju Zaklade Aleksander von Humboldt, koja ih svake godine dodjeljuje stranim istraživačima za rad u nekoj od institucija u Njemačkoj. Kad je doznao da je dobio stipendiju, morao je čekati pogodan trenutak za odlazak, jer nije mogao otići usred akademske godine, pa se u Berlin preselio jesenas.
"Njemu je bilo teže nego meni. Bio je u drami što nas ostavlja na godinu dana i brinuo se kako ću se snaći sama s troje djece. Zapravo se nije mogao ni veseliti tom važnom koraku u karijeri, no rekla sam mu da ljudi prežive i gore stvari od razdvojenosti. Naprosto mu nisam dala da odustane. Posjećuje nas svaki vikend koji može, no priznajem da mi je jako teško kad se ne vidimo dva tjedna. Neko vrijeme smo razmatrali opciju da svi odemo s njim u Berlin, no seliti troje djece na godinu dana, uz školske obaveze i sve Jakijeve terapije, činilo se previše komplicirano. A i brak na daljinu dobro funkcionira, opet osjećamo leptiriće u trbuhu", kazala je kroz smijeh glumica, koja priznaje da joj je samostalni život s trojicom sinova fizički naporniji, posebno zbog Jakova i njegovog zahtjevnog stanja.
"Naša inkluzija ti ne dopušta da dišeš punim plućima. Jakov u vrtiću može biti samo četiri sata, tako da dolazim po njega u podne. Potom idemo doma na ručak, pa na terapije. Tri puta tjedno odlazi u gradski vrtić, a dva puta u Centar za odgoj i obrazovanje Slave Raškaj. Tamo je uistinu uigran tim, dobra organizacija, svi su susretljivi, ali ne znam koliko su druga djeca tamo njemu poticaj, ili on njima. Nekako ih moraju uklopiti u grupe, a zbog nedostatka prostora mnogi ni ne dobiju mjesto. Prošle je godine išao u dječji vrtić Bajka, koji je doista zamišljen kao bajka jer djeca borave u velikom svijetlom prostoru i imaju golemo dvorište, no loša provedba inicijalno odlične ideje završila je nedostatkom osnovnog - rehabilitatora, a djeca poput Jakija moraju imati posebnu potporu. No, nije samo to problem. Kad navrši pet godina, Jakov gubi pravo na logopeda u Poliklinici SUVAG i na terapiju senzoričke integracije u Specijalnoj bolnici Goljak, iako mu sve to i dalje treba. Negdje gubi prava s napunjenih pet, a negdje nakon godinu ili dvije korištenog prava. Sustav je takav pa se moramo dalje snalaziti sami. Ali svjesna sam da mnogi ne dobiju niti to, ne mogu ni zamisliti kako je u mjestima u kojima ovakvih usluga ni nema pa još treba putovati i dodatno maltretirati dijete", istaknula je Marijana, koja je sretna što su dosadašnje terapije dovele do dječakovog napretka pa se sada zna sam zaigrati, crtati, sve više razumije i bolja mu je koncentracija.
"Neki je dan vozio bicikl i rekao: "Stop, mama, stani, ovo je moj bicikl". Nama je to bilo kao da je prepričao roman", otkrila je 42-godišnjakinja. Uz sve to, kada s Jakovom nakon terapija stigne kući, ondje je već čeka Andrija koji zahtijeva svoje vrijeme te njega vozi na treninge, a tu je i tinejdžer Ivan sa svojim "mušicama" poput svakog petnaestogodišnjaka.
Zbog posvećenosti obitelji posao joj je pao u drugi plan, iako joj, priznaje glumica, beskrajno nedostaje. U matičnom kazalištu Trešnja igra postojeće predstave, a svaka epizodna uloga u ponekoj seriji napuni joj srce. Vjeruje da će u novoj godini ispuniti dugogodišnje poslovne želje, iako naglašava kako joj je na prvome mjestu cilj zadržati unutarnji mir. Do njega nije došla lako.
"Prije godinu dana prolazila sam kroz, mogu reći, veliku krizu, kao žena, majka, ma kao osoba... a onda mi je prijateljica preporučila online biblijsku školu. Ustajem u šest ujutro dok svi još spavaju i uz kavu slušam biblijska čitanja, to je moja psihoterapija. Tako ulazim mirnija u dan. Tijekom dana se uhvatim u situacijama da od umora vičem i izražavam ljutnju, ali zahvaljujući tome uspijevam se dovesti u ravnotežu. Vjera mi mnogo pomaže, tako je bilo i kada je u prometnoj nesreći život izgubio moj dvije godine mlađi brat Ivan. Bilo mu je samo šesnaest godina. U svemu što nas je snašlo posljednje tri godine, od Jakijeve dijagnoze nadalje, u vjeri sam našla svoj mir, a primijetila sam to i kod svoje djece. Kada smo 1. siječnja bili u Međugorju zbog najavljenog ukazanja Majke Božje: Jakov, koji nikada nema mira, bio je na kiši među gomilom ljudi koji mole puna tri sata. Bez igračke, bez ekrana, mirno je sjedio tri sata pod kabanicom i donio mir meni koja sam bila u brizi kako će to sve proći. A taj mir mi omogućuje da sagledam život onakav kakav jest, da Jaki lijepo napreduje, da ima ljudi kojima je puno teže u životu... Važno je prihvatiti stvari, truditi se i iz svega izaći jači", zaključila je Marijana.
