Trudnoća, poziv iz Londona i svadba koja izmiče kontroli pokreću lavinu obiteljskog, političkog i emocionalnog kaosa. Uoči premijere najiščekivanije komedije sezone, razgovarali smo s Nikom Grbeljom i Markom Grabežom.
Ako je svadba mjesto gdje se često slome štikle i popuca obiteljska diplomacija, onda film „Svadba“ sve to podiže na razinu kino-događaja sezone. U priči koja počinje trudnoćom i jednim pozivom iz Londona, stvari se zakuhavaju brzo i bez milosti: zaručnici postaju okidač za lavinu balkanskih emocija, politike, rodbine, kaosa i dobrog humora. A filmski zaručnici koji zapale fitilj su mladi glumci Nika Grbelja i Marko Grabež.
Marko glumi Nebojšu, sina srpskog političkog moćnika kojeg igra Dragan Bjelogrlić, a Nika Anu, kći hrvatskog biznismena Miljenka u izvedbi Renea Bitorajca. Kad se oni zaljube, urnebesni kaos se mora dogoditi.
Nika Grbelja je mlada glumica u snažnom naletu, s karijerom koja se otvara pametno, intuitivno i bez straha od velikih setova. Marko Grabež – već prepoznati regionalni glumački fenomen, lice jakih serija i istodobno frontmen benda KOIKOI, čija publika u Hrvatskoj zna tekstove, datume i refrene napamet – od festivala do klubova. Oko njih je cast koji zvuči kao best of regionalne scene: Rene Bitorajac, Dragan Bjelogrlić, Seka Sablić, Vesna Trivalić, Dejan Aćimović, Srđan Žika Todorović, Anđelka Stević Žugić, Linda Begonja, Roko Sikavica, Snježana Sinovčić-Šiškov – ekipa koja jasno poručuje da je ovo film koji se igra na veliko, bez zadrške.
Film je napisao i režirao Igor Šeregi, a "Svadba" u siječnju 2026. ulazi s reputacijom naslova o kojem se već govori kao o komediji godine. Službeni početak kinodistribucije zakazan je za 22. siječnja 2026. godine. A dok kina broje dane, Marko sa svojim bendom KOIKOI najavljuje veliki samostalni koncert u Tvornici kulture – 28. veljače 2026., a mi vam donosimo veliki paralelni intervju s glavnim licima filma koji će zasigurno postati hit.
Trudnoća, poziv iz Londona i kaos koji se više ne može zaustaviti – "Svadba" počinje kao film, a završava kao emocionalni rollercoaster. Kako si ti uskočila u ovu priču?
NIKA: Ulogu sam dobila nakon audicije koju je, zapravo, bilo jako zabavno snimati. Radilo se o prilično velikoj monološkoj sceni iz scenarija, koja mi je kasnije, na samom snimanju, bila i najveći izvor stresa. To je scena u kojoj se moj lik obraća cijelom glavnom castu i to je bio moj prvi susret sa svim glumcima. A u priču sam ušla s velikim trbuhom, koji mi je partner kroz cijeli film. Jako zabavno.
Je li lik zaručnika Nebojše tebe pronašao ili si ti ulovio Nebojšu? Kad je stigao poziv za kasting "Svadbe", jesi li odmah osjetio “to je to”?
MARKO: Parafrazirat ću rečenicu jednog mog starijeg kolege iz kazališta, koja mi se duboko urezala u glavu, a tiče se uloga koje dođu – ili ne dođu – do tebe. Uloga koja prirodno dođe, uvijek će doći baš onome tko je treba odigrati. Postoje situacije u kojima strašno želiš neku ulogu, trudiš se da je dobiješ, forsiraš, nekad je čak i moliš, ali ako ti nije „namijenjena“, i ako je na kraju i dobiješ – bit će to na silu. Nikada se u njoj nećeš osjećati potpuno komotno.
One uloge koje te pronađu same – to su tvoje uloge. Iako si ponekad treća ili četvrta opcija, što se često događa, do tebe je stigla s razlogom i nitko je ne bi napravio bolje od tebe. To mi je zapravo jako lijep pogled na često stresnu situaciju zvanu dobivanje ili nedobivanje uloga. Nekad to zaista nije u našoj moći i zato se ne treba previše stresirati. Ako netko procijeni da je uloga za mene – odigrat ću je najbolje što mogu. Kad sam dobio poziv za kasting za "Svadbu", odmah sam imao jako dobar osjećaj. Već na audiciji sam se osjećao vrlo komotno u liku Nebojše. Ta smotanost i pogubljenost nisu mi strane osobine. (smijeh)
Marko i ti igrate zaručnike dok oko vas eksplodiraju obitelj, politika, Balkan i tamburaši. Kako se u takvom kaosu gradi filmska intima koja izgleda stvarno, a ne “odglumljeno”?
NIKA: Usudila bih se reći da smo Marko i ja brzo kliknuli. Kroz čitajuće probe s redateljem polako smo gradili naš odnos i uspjeli stvoriti simpatičan i uvjerljiv mladi par. Marko je zaista sjajan glumac i ima nevjerojatan osjećaj za dramaturgiju, što nam je puno pomoglo da naš odnos na ekranu ispadne što intimniji i realniji. S takvim partnerom, čak i kada su oko tebe tamburaši, ministri i kompletan obiteljski kaos, filmska intima nekako se prirodno dogodi.
U komediji je izazovno biti zaljubljen i zanimljiv u isto vrijeme: kako ste se Nika i ti kao par ubacili u emociju — bez da postanete samo “oni slatki”?
MARKO: U više navrata smo se, i tijekom proba i na snimanju, dotaknuli toga da je zapravo poprilična „kost“ igrati zaljubljeni par u komediji. Oni često ispadnu najobičniji i najmanje comic relief likovi – kao: „Evo ih opet ovi i njihova ljubav.“ Iskreno, meni su u komedijama oduvijek bili zabavniji svi drugi likovi koji nisu ljubavna okosnica filma jer glumački nude više prostora da se razmašeš i napraviš komičnu ulogu.
Ali scenarij nam je dao toliko materijala za igru da su same situacije i okolnosti u kojima se njih dvoje nalaze već toliko zabavne i duhovite da je bilo više nego dovoljno držati se napisanog. Bili smo jako svjesni da je za takav odnos nužno biti prije svega iskren i otvoren te se prepustiti nepredvidivim okolnostima koje scenarij nudi. Igor Šeregi je točno znao što radi – vodio nas je, ali nam je ostavljao taman toliko prostora da glumački unesemo i nešto novo, nešto svoje.
A s Nikom kao partnericom sve je djelovalo vrlo lako i prirodno. Mnogo smo se smijali na snimanju, nju je jako lako nasmijati u kadru, tako da smo bili poguban tandem za ozbiljnost. Mislim da smo jako dobro kliknuli kao filmski partneri. Radost mi je bila raditi s njom. Ona je predivna glumica.
Veliki filmski set kao kombinacija masterclassa i lunaparka: kad se nađeš okružena glumačkim legendama – kakva je klima u tebi iznutra?
NIKA: Osjećala sam se kao da sam upala na masterclass i u lunapark u isto vrijeme. Svi ti glumci su toliko živopisni i inspirativni da nisam uopće sigurna jesam li uspjela sve do kraja upiti, tako da se toplo nadam "Svadbi 2"… Najdivnije je bilo gledati kako rade u kolektivu, koliko su brzi u improvizaciji, a i ono najbitnije, koliko uživaju u tome što rade.
Kad uđeš u kadar i shvatiš da oko tebe stoji “dream team” regionalnih glumačkih legendi — kakav je to osjećaj za mladog glumca?
MARKO: Moram priznati da je postojao osjećaj kao da dolaziš ’95./’96. među Chicago Bullse. (smijeh) Imao sam tremu na prvoj probi kad sam prvi put upoznao sve kolegice i kolege iz Hrvatske i Srbije. Ušao sam među prvima u probnu salu i gledao kako glumice i glumci ulaze jedan po jedan – i stvarno se ne zna tko je bolji od koga. Bilo mi je to strašno uzbudljivo jer je casting zaista nevjerojatan i neodoljiv.
Naravno da odgovornost u takvim situacijama raste, ali iz dosadašnjeg iskustva primijetio sam da je među tako talentiranim i darovitim ljudima igra zapravo jednostavnija i spontanija. Kad si u tako jakoj ekipi, podrazumijeva se da se odmah baciš u igru – nema puno prostora za oklijevanje i razmišljanje o odgovornosti. Ako o tome previše razmišljaš ili si u frci, onda si „izvana“, nisi se zaigrao.
Pripadaš generaciji koja ne poznaje granice – film, serije, kazalište, mediji. Gdje si ti danas: u naletu, u preispitivanju ili u onoj slatkoj fazi kad tek shvaćaš koliko je taj put uzbudljiv?
NIKA: Trudim se što manje razmišljati gdje sam. Rad mi najviše pomaže u mojoj vječnoj fazi preispitivanja. Najslobodnija sam kad sam fokusirana na projekt koji trenutno radim. A istovremeno sam u onoj slatkoj fazi “ovo je tek početak” jer još uvijek ne mogu vjerovati kako sam si dobar posao izabrala!
Surfaš kroz dva umjetnička života – gluma i glazba. Kako izgleda tvoj “raspored preživljavanja” kad se gluma i bend sudare u istom tjednu?
MARKO: Kao da ovo već samo po sebi ne zvuči kao puno, pa bih još dodao i igranje u kazalištu. (smijeh) Polako se navikavam i pokušavam uspostaviti ritam koji je barem donekle konstantan. Mnogo češće u tome ne uspijevam nego što uspijevam, jer u jednom trenutku ima previše obaveza pa razmišljam o astralnoj projekciji i kloniranju, a u drugom trenutku obaveza nema toliko pa odmah paničarim – gdje su, hoće li ih uopće više biti. To je prokletstvo i zabluda glumaca.
Kad ima posla, kukamo da ga je previše i jedva čekamo pauzu, a kad pauza dođe – tri dana kasnije već je neizdrživo. (smijeh) U glumi već imam uigran ritam – netko je nedavno izračunao da sam gotovo petnaest godina na glumačkoj sceni, što me iskreno zapanjilo. U glazbi sam ipak još u fazi učenja. Bend je u pet godina postojanja napravio puno lijepih stvari, ali kako se stvari ozbiljno zahuktavaju, postaje jasno koliko je obaveza i segmenata potrebno da bi bend doista profesionalno funkcionirao. Najveći stres je usklađivanje datuma koncerata, festivala, predstava i snimanja. Tih nekoliko dana u mjesecu svi doslovno grickamo nokte.
Kako bi publici u jednoj rečenici objasnila zašto "Svadbu" moraju pogledati na velikom platnu?
NIKA: Ako tko ima što protiv, neka kaže sada ili neka dođe u kino!!!
Kako bi ti najavio "Svadbu" nekome tko misli da “romantične komedije više ne postoje”?
MARKO: Prije svega, mislim da je izuzetno dragocjeno i važno to što u vremenu kada desnica i medijska propaganda na sve načine pokušavaju otuđiti svaki pokušaj multikulturalizma i razmjene među narodima, izlazi film o odnosu Srba i Hrvata – i to u formatu romantične komedije. Na to nismo navikli. Teme odnosa između ta dva naroda najčešće su dramske i ratne.
Usudio bih se reći da je ovo prva poslijeratna romantična komedija s hrvatsko-srpskom glumačkom podjelom. Za mene je to jedna od najvećih kvaliteta ovog filma. A kad govorimo o komediji – mogu samo garantirati smijeh u kinu od početka do kraja.
NIKA — tri kadra izbliza
U kratkom vremenu prošla si put od Hotela Pula do velikih filmskih i televizijskih setova. Koja te je uloga dosad najviše pomaknula – i profesionalno i osobno?
- Najdivnije od svega je to što te svaki projekt pomakne dalje, i u profesionalnom i privatnom smislu. "Hotel Pula" ima posebno mjesto u mom srdašcu, i na tu ulogu sam zaista ponosna. A "Svadba" je bio jedan veliki timski rad na setu, kakav do sad još nisam iskusila.
U svijetu u kojem se sve mjeri brzinom, vidljivošću i lajkovima – kako čuvaš intuiciju i vlastiti mir?
- Mislim da mi najviše pomaže život na relaciji Rijeka – Zagreb. Rijeka je manja, mirnija, staloženija od Zagreba. Možda zvuči kao floskula, ali u Rijeci lakše dišem. Puno mi je lakše biti JA u gradu koji ne zahtijeva puno. Volim Zagreb, ali iz nekog razloga ga uvijek vežem uz neke vanjske vrijednosti i “moranja” od kojih se pokušavam odmaknuti.
Kad danas kažeš “dobar projekt”, što je presudno – i kamo te vodi 2026.?
- Definitivno ekipa. Obožavam filmske setove, upravo zbog mašinerije ljudi koja ih pokreće. Isto vrijedi i za kazalište. I iskreno, uopće se ne bih žalila da cijela ekipa "Svadbe" bude na mojoj pravoj svadbi.
A što se tiče budućih projekata, upravo čekam informacije o podjeli za novu predstavu koja se radi u kazalištu. Javim sve. Do tada, u HNK Ivana pl. Zajca igram predstave "Nigdje, niotkuda" i "Tri sestre, ja". Dođite!
MARKO — tri kadra bez filtera
Kad si shvatio da pozornica nije faza nego sudbina?
- Oduvijek sam volio biti na sceni. Privlačio sam pažnju starijih i stalno se trudio nekoga nasmijati – od roditelja i sestre (nju sam više smarao nego nasmijavao, ali dobro), preko prijatelja iz škole pa do prvih dramskih koraka. Profesori su me često izbacivali s nastave zbog „miniranja sata“, kako su to znali zapisati u dnevnik.
Dugo mi je trebalo da shvatim da nije problem u meni – jednostavno imam dugačak jezik, volim raditi scene i ne znam šutjeti. I hvala Bogu da se to na kraju uspjelo usmjeriti u nešto korisno, pa danas mogu i zarađivati od tog „miniranja“. Čini mi se da sam u glumu sve zaljubljeniji. Kako sam stariji i zreliji (što je isto upitno, ali dobro), sve više cijenim igru kao suštinu našeg posla. Paradoksalno je, ali što si stariji, to te je manje sram zaigrati se. Zato su glumci seniori toliko neodoljivi za gledati. I zato se kaže da glumac nikad ne ide u mirovinu – glumi dok je živ.
S bendom pripremate samostalni zagrebački koncert u Tvornici kulture. U kakvom izdanju nam dolazi KOIKOI?
- Drugi album je izašao u studenom i dobio je jako dobre reakcije, pa smo svakom glavnom gradu u regiji dužni adekvatnu koncertnu promociju u prostoru koji nam puno znači. Oduvijek smo maštali o punoj Tvornici kulture. Bend se stalno trudi izlaziti iz zone komfora i čini nam se da se najbolje snalazimo kad zakoračimo u nepoznato.
U prosincu smo svirali rasprodanu Kino Šišku u Ljubljani, što je bila još jedna želja s popisa Djedu Mrazu. Vjerujem da će i zagrebačka Tvornica biti jednako velika radost. Od KOIKOI-ja možete očekivati ludačku energiju i nastup, kao i uvijek. I neke divne goste – ali to zasad ne otkrivam.
Komedija: bijeg ili novo poglavlje?
- Rekao bih da se onaj tko komediju doživljava kao bijeg u lakši glumački izraz – gadno prevario. Za komediju je nužno jako dobro vladati dramskim poljem, odnosno realizmom, i tek kad se to podrazumijeva, možeš nadograditi igru komičnim alatima. Što god igrali – komediju, mjuzikl, stand-up ili veliku dramu – moto je uvijek isti: ozbiljni ljudi s ozbiljnim problemima. Ako je nešto smiješno, to dolazi kao posljedica konteksta u kojem se nalazimo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....