Premijer, predsjednik, ministrica kulture, gradonačelnik Dubrovnika, umjetnička ravnateljica Ljetnih igara... Svi oni, kao i brojne druge javne osobe, našli su se na tapeti dviju dubrovačkih tračerica koje duhovito, ali nemilosrdno i bez dlake na jeziku seciraju lokalne, državne i svjetske društveno-političke prilike. Dotične "sveznajuće" dame zovu se Mara i Kata, a u istoimenoj predstavi utjelovile su ih vrhunske dubrovačke glumice sa zagrebačkom adresom - Nataša Dangubić (51) i Doris Šarić Kukuljica (65). Projekt, osmišljen s redateljem Sašom Božićem, premijerno je izveden prije pet godina na Dubrovačkim ljetnim igrama, a temelji se na popularnoj radijskoj emisiji "Na posjedu u kundurica". Doris kao Kata i Nataša kao Mara i ove su godine svojim dijalozima nasmijavale festivalsku publiku, a koliko je predstava tražena najbolje pokazuje činjenica da su sve izvedbe bile rasprodane brzinom munje. Fotografiranje i razgovor odradili smo dan nakon jedne od njih, a Doris i Nataša - po temperamentu različite kao nebo i zemlja - otkrile su nam brojne zanimljivosti o predstavi, vlastitim životnim stavovima, političkoj (ne)korektnosti, (auto)cenzuri i međusobnom odnosu. Njihova interakcija bila je toliko spontana, duhovita i živopisna da nam se u jednom trenutku učinilo kao da smo i sami ušli u predstavu "Mara i Kata".

Prijateljstvo Nataše Dangubić i Doris Šarić Kukuljice traje desetljećima

TONĆI PLAZIBAT CROPIX

Tko su zapravo njih dvije?

DORIS: Toliko je stvarnih žena bilo u našim životima koje su mogle biti inspiracija za Maru i Katu da ih je nemoguće prebrojati.

NATAŠA: Mislim da je više inspiracija sam mentalni sklop nego jedna konkretna žena. Poznavanje tog mentaliteta, načina razmišljanja i komunikacije prepoznatljiv je kod mnogih.

Koliko vas dvije privatno tračate i komentirate druge ljude?

DORIS: Pa, ne baš. Svi naši komentari i ono što bi se moglo nazvati tračem usko su vezani uz posao, kazalište. No, moram priznati da volim tračati političare, pogotovo u zadnje vrijeme, drugo ne.

NATAŠA: Više znam iskomentirati neku situaciju koja tebe ili mene iznervira, a ne toliko ljude. I obavezno, ako je jedna od nas gledala predstavu, a druga nije, to znamo komentirati na telefonu. Ali to nisu tračevi, to je više izvještavanje - zapravo ventiliranje!

Kako izgleda vaš proces stvaranja teksta za "Maru i Katu"?

DORIS: Kad smo počele raditi na tekstu, imale smo tri velike teme, tri dijela koja smo obrađivale. Prvi dio je korektnost, ili bolje rečeno nekorektnost - politička i svaka druga. Drugi dio je povijest, a treći budućnost. U prvom dijelu, koji vremenski traje najdulje - dvije trećine predstave - Saša Božić je iz gomile naših improvizacija napravio odabir, uz našu pomoć. Moglo bi se reći da smo vozile u dva smjera unutar te nekorektnosti/korektnosti. Jedan smjer je svjesno i podsvjesno osvještavanje sebe i publike kako riječ "nekorektno" zvuči u javnom prostoru. Drugi smjer mogle bismo nazvati oslobađanje od tih zidova korektnosti koje smo počele graditi, gdje sloboda riječi postaje upitna. Nataša često citira Rajka Grlića…

NATAŠA: ... koji je rekao da je s političkom korektnošću nestao cijeli jedan žanr, a to je komedija. Kad smo počele raditi "Maru i Katu", bile smo iznimno osjetljive na političku korektnost, koju, da ne bude zabune, smatramo nužnom. Ali je ona u određenom smislu postala i rigidna.

DORIS: Primijetila sam da se na televiziji uvriježilo nešto što mnogi zapravo ni ne primjećuju. Često se koriste izrazi koji zamjenjuju stvarne riječi. Kaže se da pljačkaju samo džeparoši ili okorjeli kriminalci, a ono što je ukradeno u našoj i u drugim državama sada se naziva "otuđenje imovine". Stalno se traže neke druge riječi, a zašto jednostavno ne reći: "ukrao je" ili "opljačkao je"? Isto tako, izgnana je i riječ "lažete". Sada se kaže "ne govorite istinu". Dakle, očite laži u javnom nastupu pakiraju se u negovorenje istine.

NATAŠA: Ili još gore - u izbjegavanje istine.

Doris je vrlo kritična prema političarima

TONĆI PLAZIBAT CROPIX

U kojim situacijama ste vi cenzurirale same sebe?

NATAŠA: Zapravo se i ne sjećam, ali Doris mi je baš sinoć nakon predstave rekla: "Da smo rekle sve, možda bi ‘finule‘ u zatvoru."

DORIS: Netko bi nas sigurno tužio, bez obzira na to što predstava dijelom pokriva slobodu izraza i mišljenja. Kroz improvizacije trudile smo se "napeti" situacije i naš iskaz koliko god je moguće, kako bismo ostvarile ono što je najpotentnije za kazališnu izvedbu. No da smo pretjerivale, to ne bi bilo lijepo za čuti. Nama je bilo važno da se rastvorimo i da materijal bude što bogatiji i plodonosniji.

Znači, morate stalno biti upućene u društveno-politička zbivanja i ažurirati tekst?

NATAŠA: Prvi i najduži dio predstave, koji se odnosi na sadašnjost, adaptiramo svake godine. Događa se puno stvari koje, više na nesreću nego na sreću, neizostavno moramo iskomentirati. Teme se same nameću, a mi ih ne smijemo izbjeći. Neka ključna mjesta ostala su ista - primjerice, antagonizam Dubrovnik - Zagreb ili komentiranje Dubrovačkih ljetnih igara. No, mnoge druge stvari su se u odnosu na prije šest godina drastično promijenile. Ove predstava je, među ostalim, svjedok toga koliko se stvari brzo mijenjaju i koliko je vrijeme turbulentno.

DORIS: Uglavnom, nas dvije se nađemo sa Sašom Božićem. Mi odaberemo teme, bacimo se u improvizacije, a on nas snima. Nekad smo jako potentne, nekad manje, ovisno o tome kako se osjećamo. Odaberemo "best of" materijale, napišemo i naučimo tekst.

Nataša je temperamentna i glasna

TONĆI PLAZIBAT CROPIX

Kako reagiraju oni s kojima se zafrkavate u predstavi?

DORIS: Gradonačelnik je gledao predstavu. Bio je na premijeri prve godine, čestitao nam i rekao da je dobro prošao - jer je mislio da će biti puno gore.

NATAŠA: Možda bi se iznenadio da je bio na zadnjim izvedbama... Šalim se - naravno da pazimo na mjeru i granicu.

DORIS: Prvenstveno, političari moraju biti spremni na društvenu kritiku. Ako nisu, onda nemaju što tražiti u političkom prostoru. A da ne govorim koliko moraju biti spremni na to da ih upravo kazališna umjetnost propituje i stavlja u prostor neugode. Ako su dovoljno samoironični i samokritični, mogu se i nasmijati sami sebi.

NATAŠA: Jedna od velikih vrlina ljudi mogla bi biti da ne shvaćaju sebe tako ozbiljno. Toplo im to sugeriram!

I vi se u predstavi šalite na svoj račun?

NATAŠA: Ne bi bilo fer da, kad kritiziramo druge ljude, ne kritiziramo i sebe. Neke stvari smo čule i na ulici. Netko je, primjerice, za nas komentirao: "Zašto bismo gledali one osušene oskoruše?" Odmah smo to ubacile u predstavu! Takve stvari su nam plodno tlo i izvor inspiracije, jer se fantastično uklapaju u naš jezik.

DORIS: Olakšali su nam posao. Ne moramo izmišljati, već iz konkretnih izvora same sebe označimo na takav način.

Što biste vas dvije napravile da ste na poziciji dubrovačke gradonačelnice?

NATAŠA: Ne bih nikad pristala baviti se politikom ni biti gradonačelnica Dubrovnika. To je nešto što je najdalje moguće od mene.

DORIS: Apsolutno, ali kad bih maštala i stvorila neku imaginarnu sliku Doris, koja je avatar, pazila bih na mjeru grada. U bocu od litre ne mogu se uliti dvije litre vode.

NATAŠA: Dogodine možda u predstavi i kažemo neke naše ideje - kako bismo mi oplemenile Grad da nas se pita. Gužvu bismo, primjerice, smanjile tako da ružnim ljudima zabranimo ulazak u Grad. Ili bismo ih reducirale tako da napravimo skijalište na Srđu pa bi turisti ostajali tamo. Ideje imamo pa ćemo ih razraditi. Mi ćemo i dalje progovarati kroz kazalište, a političari neka rade svoj posao.

Doris i Nataša tvrde da privatno ne tračaju druge ljude

TONĆI PLAZIBAT CROPIX

Predstava se dotiče i budućnosti Dubrovnika - kakva je vaša osobna vizija?

DORIS: Perspektiva Dubrovnika leži u onome što je u njemu najpotentnije - povijesti, umjetnosti i obrazovanju, za koje sam se nadala da će biti više zastupljeno. Kad bismo barem snagom upornosti bili poput Heidelberga ili Bologne! Kad bi Dubrovnik i u tom smislu bio prepoznat, mnogo bismo postigli. To bi, vjerujem, bila svijetla budućnost grada.

NATAŠA: Ne znam što bih drugo rekla, osim da sam zaljubljena u dubrovačku prošlost, da sam kritična prema sadašnjosti i da se bojim budućnosti.

Što najviše volite u Dubrovniku?

DORIS: Najviše volim ovaj kamen - on mi je najfascinantniji. Svatko tko je dolazio u Dubrovnik morao je donijeti jedan kamen kako bi se sagradilo sve ono što danas imamo: zidine, katedralu, Knežev dvor, tvrđave u kojima smo igrali predstave... Cijela pozicija tog malog grada, okruženog morem, jednostavno je božanstvena.

NATAŠA: Sklad, mjera, šesnost. To su riječi koje me odmah asociraju na moj grad, a upravo se to danas najviše gubi. Ako Dubrovnik ostane bez toga - što onda imamo? Zato ne želim da ti glavni postulati, koji mene, a vjerujem i mnoge druge Dubrovčane, vežu za Grad, postanu samo prazne parole.

Što su plusevi i minusevi Zagreba?

DORIS: Svaki put mi je drago kad se vratim iz Dubrovnika u Zagreb i kad, primjerice, prošećem Zrinjevcem ili Gornjim gradom. Dubrovnik je malen i delikatan, a Zagreb, u kojem sam provela većinu života, ima duže poteze jer je i veći. U Zagrebu me veseli upravo ta širina - možeš se izgubiti ako ne želiš da te netko vidi, i to mi daje dobar osjećaj. U Dubrovniku je to vrlo teško. Prednost Zagreba je i u tome što nudi više kulturnih sadržaja koji me zanimaju. Nakon potresa grad je u nezgodnoj situaciji, jer se mnogo toga mora nanovo izgraditi, urediti i osigurati, pogotovo u Donjem gradu u kojem živimo i Nataša i ja. Želim da Zagreb ponovno zasja.

NATAŠA: Bit ću kratka - jako volim Dubrovnik i jako volim Zagreb. I u oba grada osjećam se dobro.

Nataša se njeguje prirodnim kremama koje sama proizvodi

TONĆI PLAZIBAT CROPIX

Sjećate li se kad i kako ste se upoznale?

DORIS: Ne sjećam se točno, bilo je to jako davno...

NATAŠA: Ali znam da nam je prva zajednička predstava bila "Grad u gradu" krajem devedesetih, a nakon toga "Dubrovačka trilogija". Dok nisam došla u ZKM, nismo često igrale zajedno, a kasnije smo se jako zavoljele - i ta ljubav traje i danas.

DORIS: Trajat će vječno.

Kako biste opisale jedna drugu?

DORIS: Nataša je čestita, izuzetno dobra, duhovita, pametna, talentirana, odana, požrtvovna.

NATAŠA: Nemoj me tako opisivat‘, ljudi će mislit‘ da sam neka dobra ženska!

DORIS: Ali apsolutno jesi. Nataša je sve ovo što sam nabrojila. Ne bih je pustila blizu sebe da nije tako savršena.

NATAŠA: Doris je iznimno iskrena, čvrsta i stavovi su joj mnogo jasniji od mojih. A opet, dobra je k‘o kruh i puno mekša od mene. Krajnje je stavovita kad je riječ o društvenim pitanjima, ali kad su ljudi u pitanju - i kad ja želim nekoga izogovarati - ona uvijek nađe nešto lijepo za reći. U stilu: "Ma nije, ona je dobra, vjeruj mi. Ona ti ima veliko srce." Ja sam tu puno kritičnija, a ona kad je riječ o politici. Kod Doris iznimno cijenim njezino poštenje i ljubav prema kazalištu. Ona je pravi kazališni čovjek i zato obožavam raditi s njom. Prije nje imala sam jednu divnu kolegicu koju sam obožavala - Anu Karić - s kojom me također povezala čestitost i temeljitost u radu. To sam poslije našla kod Doris i zato sam se tako zaljubila u nju.

Što vas nervira jedna kod druge?

DORIS: Ona nekad kriči. Uhvati je histerija i onda krene ludovat‘.

NATAŠA: Istina, Doris je puno mirnija i staloženija od mene.

DORIS: Nataša je Lavica - vatra koja se razbukta.

NATAŠA: Razbuktam se, galamim, temperamentna sam... I to joj sigurno ide na živce.

DORIS: Samo ponekad. Nekad mi je smiješno.

NATAŠA: Zna se dogoditi da se iskontriramo kad radimo. Ona bi ovako, ja onako. Vazda se ja povučem, jer ona je tu tvrđa od mene. Ali nisi ti isključiva, Doris - to ide iz tvoje ljubavi i gorljivosti za kazalištem.

Postoji li neka uloga na kojoj zavidite jedna drugoj?

DORIS: Vjerujem da si uvijek biran. Da smo istih godina i da slično izgledamo, neki bi redatelj energetski osjetio što mu je kod neke od nas zanimljivo i zašto bi nam određena uloga trebala pripasti. U našem poslu to je istovremeno i okrutno i lijepo - da te netko u nečemu prepozna.

NATAŠA: Tu se Doris i ja slažemo sto posto. Nikad nisam patila za ulogom koju nisam dobila. Bavim se s onim što dobijem. Srećom, isto kao i Doris, imala sam dovoljno zadataka koji su me ispunjavali, pa nisam ni imala prostora za ljubomoru. A ljubomora, ni u kazalištu ni u ljubavnom odnosu, nije moja osobina. Nije moja tema.

Doris je po naravi mirna i staložena

TONĆI PLAZIBAT CROPIX

Razgovarate li o muškarcima?

DORIS: Da. Postoji duboka razlika između ženskog i muškog bića - u tom smislu bih preporučila fenomenalnu knjigu "Muškarci su s Marsa, žene su s Venere". Ali ja želim gledati ljude. Ne volim generalizirati.

NATAŠA: Mislim da je Doris u tom smislu intuitivnija od mene. Puno bolje zna što želi i jasnije se izražava - s njom uvijek znaš na čemu si i to strašno cijenim. Ja sam puno više "istrzana". Meni je mnogo maglovitije što mi paše, a što ne, što želim, a što ne želim.

Što vam je bitno kod muškaraca?

NATAŠA: Ne znam, to mi je strašno komplicirano.

DORIS: Kao i kod svakog čovjeka, bitno mi je da je dobar, pametan... Pritom ne mislim na obrazovanje, već na odnos prema životu. Duhovitost mi je također jako važna.

NATAŠA: Odraslost, preuzimanje odgovornosti, preuzimanje dijela životnog tereta. Lakše mi je nadovezati se na tebe nego sama smišljati.

Kako se njegujete, osjećate li pritisak "terora vječne mladosti"?

DORIS: Starenje je na neki način lijepo - kad je čovjek zdrav. To govorim iz pozicije svojih 65 godina. Starenje je proces koji treba na vrijeme shvatiti, prije svega konačnost našeg života. To olakšava stvar jer daje mogućnost da, bez obzira jeste li u četrdesetima ili sedamdesetima, date najbolje od sebe. A velika većina ljudi toga nije svjesna, pa je u nepotrebnom grču zbog godina. Mi smo žene i, naravno, pazimo da - zbog posla i zbog života - budemo u kondiciji i njegujemo se.

NATAŠA: Ja radim svoje kreme na prirodnoj bazi, a trudim se i redovito vježbati. Kombiniram razne stvari - pilates na reformeru, jogu, a kad se vratim u Zagreb, planiram se upisati i u teretanu. Bitno mi je ostati u kondiciji, jer se tako osjećam bolje.

DORIS: Ja sam veliki kampanjac - dogodi se da po četiri mjeseca ništa ne radim. Išla sam u teretanu i bilo mi je super. Voljela bih češće odlaziti i na kozmetičke tretmane, masaže, ali nekako mi to uvijek iscuri kroz prste.

NATAŠA: A onda odjednom dođe s nekom novom "genijalnom" kremom ili pilingom. Kaže mi da i ja moram to kupiti - i ja poslušam, pa kupim neki skupi kozmetički proizvod. A onda godinu i pol stoji nepotrošen u ladici jer smo ga stavile dva puta. Eto, tako se mi njegujemo.

A hijaluronski fileri, Ozempic...?

DORIS: Nataša je na Ozempicu, a ja na botoksu i hijaluronu.

NATAŠA: Prestani govoriti gluposti, ljudi će nas ozbiljno shvatiti!

Doris i Nataša su rođene u Dubrovniku, ali žive u Zagrebu

TONĆI PLAZIBAT CROPIX

U čemu je tajna vaše vitke linije?

DORIS: Moji su svi bili mršavi, tako da nema nikakve tajne - samo genetika.

NATAŠA: Ja sam svjedok da stvarno jede! A ja sam imala veliku sreću u životu, koja se poremetila prije nekoliko godina, s ulaskom u menopauzu. Poludjela sam jer sam ipak morala malo pripaziti.

DORIS: Pa ne znam baš da ti paziš...

NATAŠA: Nemoj me sad u novinama diskriminavat‘! Kad vidim da sam dobila kilu-dvije, preskočim večeru. Nije da ne jedem ugljikohidrate, niti da sam poput onih što prakticiraju "fasting" - osam sati jedu, šesnaest poste. To ne bih mogla ni u ludilu!

Što si želite u budućnosti?

DORIS: Planovi i želje? Dobro zdravlje i veselje.

NATAŠA: Da nam kazalište lijepo živi i da nam djeca budu dobra.