Britanski dizajner tijekom svoje bogate karijere bio je hvaljen i prezren: oduševljavao je inovativnim kreacijama visoke mode, ali i skandalizirao rasističkim ispadima - koji su ga sada stajali i najveće časti u svijetu mode.
John Galliano trebao je idućeg proljeća dobiti jedno od najvećih priznanja u svojoj karijeri: njujorški Metropolitan Museum of Art najavio je veliku retrospektivu „John Galliano: Horizons“, posvećenu četiri desetljeća njegova stvaralaštva. Izložba Costume Institutea trebala je biti jedan od središnjih modnih događaja 2027. i biti povezana s Met Galom, no samo mjesec dana nakon najave Met je od nje odustao. Nakon snažnih kritika zbog Gallianovih antisemitskih i rasističkih ispada iz 2011., dizajner i muzej objavili su da su zajednički odlučili otkazati izložbu. Petnaest godina nakon skandala koji ga je stajao mjesta kreativnog direktora Diora, prošlost ga je ponovno sustigla.
A činilo se da se Galliano itekako vraća na modnu scenu. Nakon desetljeća rehabilitacije i hvaljenog rada za Maison Margielu, čiji je kreativni direktor bio do 2024., ove je godine objavio dvogodišnju suradnju sa Zarom, vijest koja je također podijelila modni svijet. Je li angažman jednog od najvećih dizajnerskih talenata svoje generacije u konfekcijskom gigantu profesionalna degradacija ili pametan potez kojim Galliano svoju modu približava milijunima ljudi? Čak se i među hrvatskim dizajnerima na Facebooku raspravljalo je li riječ o potezu čovjeka koji zbog svoje prošlosti više ne može birati gdje će raditi ili o pokušaju obitelji Ortega da Zaru približi segmentu „priuštivog luksuza“. Ukratko, jedni su ga branili, prepoznavši u tom dogovoru prednost za "obične" kupce koji će moći nabaviti Gallianove kreacije po daleko nižim cijenama od onih koje su imale pod Diorovim ili Givenchyjevim logom, a drugi su se pak držali stava kako dizajner prostituira svoj neosporno veliki talent.
Kako god, John Galliano očito ne može a da ne izazove kontroverzu, što god napravio. Skandalozna je bila već njegova prva, diplomska revija Les Incroyables, nadahnuta Francuskom revolucijom, točnije propalom francuskom aristokracijom, koja je predstavila muškarce i žene odjevene kao u žurbi, spremne za bijeg: voluminozne bijele košulje-haljine zaogrnute nemarno prebačenim plaštevima. Još ranije, u djetinjstvu, skandalizirao je susjede odijevajući haljine i štikle svoje majke, a obitelj priznanjem da je homoseksualac. No najveći je skandal izbio dok je bio na vrhuncu slave kao kreativni direktor modne kuće Christian Dior. Antisemitske izjave upućene slučajnim gostima u pariškom baru stajale su ga, ako ne baš glave, a ono karijere, čime je John Galliano postao jedna od prvih poznatih osoba koja je "kancelirana".
No, kao i svaki "enfant terrible", dizajner se usprkos svim svojim lošim potezima, bezobraznom ponašanju i vlastitoj neumjerenosti u konzumaciji opojnih sredstava uvijek uspio dočekati na noge. Spasila bi ga, naime, iznimna darovitost za oblikovanje odjeće i promišljanje o načinu odijevanja, zbog čega je imao moćne "spasitelje" u vidu legendarne urednice američkog Voguea Anne Wintour, ili vlasnika modnih korporacija kao što je talijanski poduzetnik Renzo Rosso.
John Galliano rođen je 28. studenog 1960. u Gibraltaru, pod imenom Juan Carlos Antonio Galliano-Guillén. Njegov otac Juan Galliano bio je vodoinstalater talijanskog podrijetla, a majka Ana Guillén domaćica španjolskih korijena. John je odrastao uz dvije starije sestre, Rosemary i Immaculu, koje su ga tetošile i puštale da radi što ga je volja, a on ih je, među ostalim, zabavljao izrađujući im kostime od stare odjeće i starih prekrivača koje je nalazio po tavanu. Volio je i do u detalje proučavati majčine haljine koje je nosila svake nedjelje za odlazak u crkvu - obitelj mu je bila jako religiozna. Kad mu je bilo šest, obitelj Galliano seli se u južni London gdje se mali John ponovno susreće s predrasudama okoline, sada kao imigrant tamnije kose i očiju od prosječnog Britanca, koji se već u osnovnoj školi odijevao ekscentrično i čiji su roditelji bili pripadnici radničke klase.
"Nije me sram što potječem iz radničke obitelji, no dosta sam se naslušao kako sam sin vodoinstalatera. Prije svega, ja sam sin svog oca, koji je odabrao biti to što je bio i u tome je bio izvrstan", izjavio je dizajner u intervjuu u časopisu The New Yorker, odbijajući da ga definiraju porijeklo i životne okolnosti. Naime, sin imigranata nakon završenog srednjoškolskog obrazovanja upisao je glasoviti londonski modni fakultet Central Saint Martins College of Art and Design, čija godišnja školarina iznosi oko deset tisuća funti. Doduše, njegov talent za modu nisu prepoznali roditelji, već učiteljica koja je primijetila kako sitni, vižljasti John (visok je 166 centimetara) predivno crta ženske siluete, pa ga je odgovorila od studija španjolskog i talijanskog jezika te usmjerila na odjevni dizajn.
Za vrijeme studija je radio kao garderobijer u Britanskom nacionalnom kazalištu gdje se brinuo da kostimi svakog izvođača - a ondje su nastupali najeminentniji britanski glumci, glazbenici i operni pjevači - budu savršeno ispeglani, dotjerani i pripremljeni.
"To je iskustvo promijenilo moj život", prisjetio se kasnije dizajner, jer mu je dalo uvid u svijet spektakla, drame, odjeće, kostima i načina na koji se ljudi odijevaju.
A za Galliana način odijevanja je uvijek imalo pozadinsku priču zbog čega su njegove revije bile prepune referenci na povijest, umjetnost, film, glazbu i razne društvene pojave - već prema tome što ga je nadahnulo za njegov raskošni, pretjerani, maksimalistički dizajn. Tako je kolekciju nadahnutu razdobljem francuske revolucije koja je, na nagovor profesora, postala njegova diplomska, skicirao na komadićima papira iz knjiga tog razdoblja koje je pronašao u antikvarijatu te uz svjetlo svijeće. Da je riječ o izuzetnoj i ekscentričnoj osobi, bilo je jasno i njegovim kolegama na fakultetu koji su tog svibnja 1984. u velikom broju došli na diplomsku reviju, ali i publici koja je prisustvovala predstavljanju kreacija čuvši glas o njegovom talentu. Uspjeh je bio toliki da je cijelu kolekciju otkupio londonski butik Brown‘s s čijih je polica prodana u rekordnoj brzini - među ostalima i slavnoj američkoj pjevačici Diani Ross koja je postala vlasnica jednog od kaputa iz izloga trgovine.
Ironično, no tu kolekciju s kojom se probio u profesionalni svijet mode Galliano nije imao kako dostaviti u trgovinu doli pješice, gurajući stalak s kreacijama jer novca za dostavno vozilo, pa čak i taksi, jednostavno nije imao. Taj nedostatak sredstava pratio ga je tijekom prvih godina samostalne karijere - njegove ideje su bile sve maštovitije, bizarnije i pretjerane pa je financijski uspjeh izostao, premda mu je britanska štampa tepala da je "modno čudo od djeteta". Primjerice, na reviji nazvanoj "The Ludic Game" za sezonu jesen-zima 1985. manekenka Mimi Potworwska na publiku je bacala skuše koje je bila kupila na tržnici za ručak, dok su manekenke s nacrtanim debelim crnim obrvama te s brojčanikom zidnog sata umjesto šeširom plesale, skakale i vrtjele se u krug u maštovitim modelima kaputa, mikro jaknama i dugačkim čupavim haljinama, držeći ogromne lutke u naručju.
I dok je za svoje kolekcije nagrađen titulom najboljeg britanskog dizajnera za 1986. koju dodjeljuje Britansko modno vijeće, Galliano je istodobno ostao bez financijera iz Danske s kojim je surađivao nakon završetka studija. No, ubrzo je našao novog, Aguecheek, kompaniju u čijem su vlasništvu bili neki od najluksuznijih butika u Londonu.
"U sljedećoj ću kolekciji biti discipliniraniji", izjavio je tada dizajner, no obećanje nije ispunio. I sljedeće su kolekcije bile ekstravagantne i maštovite, ali i nenosive, pa je Galliano ponovno izgubio financijsku potporu ulagača. Nadajući se boljoj sreći, 1990. se seli u Pariz. No, ni Grad svjetla nije bio ispočetka blagonaklon prema talentiranom Britancu. Prvih nekoliko godina živio je u majušnom ateljeu gdje je i radio, a kolekcije je prikazivao povremeno i bez određenog itinerara - premda je među modnim urednicima i stilistima bio hvaljen zbog svog atraktivnog dizajna. Sretna prilika koja bi ga odvela u svijet luksuzne mode pojavila se u liku Andrea Leona Talleyja, novinara i kreativnog direktora američkog Voguea, s kojim se sprijateljio u jednom izlasku. Andre je uvjerio svoju šeficu Annu Wintour da pogleda Gallianove skice i modele, a njoj je bio dovoljan samo jedan pogled da mu sredi poziv na pariški Tjedan mode za sezonu jesen-zima 1994./1995.
No, kako nije imao novca za financiranje showa, Talley je zamolio parišku pripadnicu visokog društva Saõ Schlumberger da mu posudi kuću za reviju koju je dizajner ispunio mnoštvom suhog lišća i upumpao suhi led. Reviju su besplatno nosile vrhunske manekenke, a ona se sastojala od odjevnih predmeta izrezanih od jedine role tkanine koju si je mogao priuštiti: crnog krepa sa satenskom podlogom, koji je imao sjajnu i mat stranu. Revija je bila toliko uspješna da je Gallianu opet donijela nagradu za najboljeg britanskog modnog dizajnera, ali i senzacionalni preokret u karijeri: u srpnju 1995. objavljeno je da postaje kreativni direktor luksuzne francuske kuće duge tradicije Givenchy, u vlasništvu korporacije LVMH. Time je postao prvi Britanac na čelu francuske modne kuće još od sredine 19. stoljeća i Charlesa Fredericka Wortha, koji je odijevao francusku caricu Eugeniju. Ispočetka mediji i klijentice kuće nisu bili zadovoljni njegovim angažmanom, nazivajući ga posprdno "vodoinstalaterovim sinom"; dizajner je na to odgovorio svojim ekscentričnim izgledom s tankim brčićima i dreadlocksima, nalikujući pomalo na pirata - ali i čarobno lijepim kreacijama koje su laskale ženskoj figuri zbog metode kosog krojenja koja mu je bila omiljena.
No, to je tek bio početak njegovog puta u visoku modu. Godinu i pol kasnije, naime, u listopadu 1996., šef LVMH-a Bernard Arnault, odlučio je da John Galliano postane kreativni direktor jedne druge modne kuće iz istog portfelja - legendarnog Christiana Diora. S golemim budžetom i Arnaultovom bezrezervnom potporom dizajner je mogao pustiti mašti na volju pa je od svog debija na pariškom Tjednu visoke mode za proljeće i ljeto 1997. pa do posljednje kolekcije za brend u ožujku 2011., kad je predstavio modele za jesen i zimu 2011./2012., oduševljavao javnost i zaljubljenike u modu svojim fantastičnim, dramatičnim, elegantnim i potpuno izvanserijskim dizajnom u kojem je spajao različite reference i nadahnuća u nove, zanimljive i često začudne kombinacije, stvarajući posve novi stil odijevanja.
Njegove kreacije postale su hit među slavnim glumicama i pjevačicama koje su se borile za njegovu pažnju - Cate Blanchett, Tilda Swinton, Charlize Theron, Janet Jackson, Penelope Cruz, Nicole Kidman, Kate Hudson, Naomi Campbell, princeza Diana, Gwen Stefani, Madonna, Cher... Nema te osobe s A-liste celebrityja koja nije, barem jednom, odjenula neku od njegovih kreacija, jer je to značilo potvrdu njihovog statusa. Uspješne su bile i njegove pret-a-porter kolekcije pa je kuća Dior u razdoblju njegove kreativne vladavine utrostručila svoje prihode. I on sam postao je velika zvijeda: 2004. časopis Time uvrstio ga je na listu sto najutjecajnijih osoba današnjice, opisujući ga kao "modnog vizionara u rangu samog osnivača kuće, Christiana Diora". Bio je pozivan na najotkačenije i najraskalašenije zabave gdje se družio s pripadnicima društvene kreme, ljetovao je na njihovim jahtama i objedovao u njihovim vilama. I sam je tih dana prilično dobro zarađivao: osnovna godišnja plaća bila mu je iznad milijun eura, uz silne bonuse i postotak od prodaje, pa je kupio luksuzni stan u otmjenoj pariškoj četvrti Marais, ispunjenoj modernim buticima, galerijama i gay barovima.
"Eto im sada vodoinstalaterovog sina", govorio je Galliano svojim prijateljima i suradnicima, osjećajući se, kako se prisjetila britanska top-manekenka i njegova prijateljica Kate Moss, kao da je na vrhu svijeta. No, nažalost, osjećaju nepobjedivosti je pridonijela i droga. Naime, još je u rodnom Londonu dizajner volio proslaviti svoj uspjeh uz potoke alkohola, razne opijate, neobavezni seks i ples do ranih jutarnjih sati, o čemu je sam pričao u dokumentarcu "High & Low" iz 2023., redatelja Kevina Macdonalda, o njegovom usponu, padu i ponovnom uspjehu.
"John je bio sramežljiv kao i ja, a u rješavanju tog problema oslanjali smo se na moć žestokih pića", izjavila je u jednom intervjuu Kate Moss, koja je i sama kasnije otišla na odvikavanje od kokaina i alkohola. A kontrolu nad sobom i svojim postupcima polako je gubio i njezin prijatelj. Polovicom 2000-ih postalo je uobičajeno da ga se nakon revije viđa u potpuno konfuznom stanju, znojnog i raširenih zjenica, kako ga odvode u crnu limuzinu izvan dohvata novinarskog zanimanja i pitanja. Godinama kasnije Sidney Toledano, generalni direktor Christiana Diora, izjavio je kako je dizajneru bio ponuđen odmor i rehabilitacija u trajanju od pola godine, no Galliano je to opovrgnuo. Bilo kako bilo, no odmora - nije bilo. Osim pret-a-porter kolekcije i kolekcije visoke mode, u Dioru je bio zadužen i za dizajn asesoara, limitiranih, cruise, predjesenskih i pretproljetnih kolekcija, svečanih haljina koje su klijenticama rađene po mjeri, a vodio je i svoj vlastiti brend koji je financirao LVMH i čiji se ogromni dućan nalazio u luksuznoj pariškoj ulici Saint-Honore. Galliano je održao reviju i nekoliko dana nakon očeve smrti, kao i netom nakon smrti dobrog prijatelja od predoziranja kokainom. Sve je to dovelo do toga da nije mogao ustati bez čaše viskija i linije speeda, dok navečer nije mogao zaspati bez valijuma i tableta za spavanje - a između je, tijekom dana, konzumirao gram do dva kokaina. I neminovno, uslijedio je pad.
U veljači 2011. u javnost je procurila snimka na kojoj dizajner vrijeđa židovski par koji je sjedio za stolom do njegovog u kafiću La Perle u kvartu u kojem je živio, izvikujući antisemitske uvrede i usklikujući kako voli Hitlera. Posljedice su bile brutalne: dobio je momentalni otkaz iz kuće Christian Dior, kao i iz svog vlastitog brenda, ali su ga "otkazali" i na svim drugim razinama. Naime, mnoge njegove klijentice koje su bile židovske vjere zaprijetile su da više nikad neće kupiti ništa s njegovim potpisom pa je, bez obzira na njegovo objašnjenje kako je bio pijan i drogiran i ničega se ne sjeća, bilo nemoguće da ostane na toj poziciji. No, ne samo da je dobio nečasni otpust, već nije bio pozivan ni u društva, niti na ikakva događanja, a postalo je upitno i gdje će, i hoće li uopće, naći drugi posao. Stoga se kazna od šest tisuća eura koju je izrekao pariški sud zbog vrijeđanja i kršenja javnog reda i mira činila zanemariva u odnosu na osramoćenost i protjeranost iz modnih krugova.
No, koliko god se tih mjeseci činilo da je Galliano "otkazan" zauvijek, ipak mu karijera nije završila. U srpnju iste godine Kate Moss se na vjenčanju za gitarista Jamieja Hincea pojavila u vjenčanici koju je dizajner kreirao specijalno za nju.
"Bilo je to predivno od Kate, tako mi dati priliku kad su mi svi drugi okrenuli leđa", prisjetio se dizajner kasnije. Dvije godine poslije, u srpnju 2013., dao je prvi intervju za časopis Vanity Fair, a ugostio ga je i voditelj Charlie Rose u intervjuu na televizijskom kanalu PBS. U svoju obranu, Galliano je istaknuo da je doživio "burn out" kao posljedicu brutalnog radnog tempa i kombinacije droga i alkohola.
"Nisam imao vremena predahnuti, radio sam kolekciju za kolekcijom, a usto još bio pod pritiskom što boljih prodajnih rezultata. Bernard Arnault mi je omogućio sve, ali bio je to ugovor s vragom", rekao je dizajner u intervjuu. S korporacijom LVMH, odnosno kućom Christian Dior, vodio je sudski spor zbog, kako je navedeno, neopravdanog otkaza i nanošenja financijske i reputacijske štete. Galliano je tužio brend Christian Dior i svoju istoimenu marku John Galliano, tražeći odštetu između 2,4 i 13 milijuna eura. Tvrdio je da su modne kuće bile potpuno svjesne njegove teške upotrebe droga i alkohola - što je bilo nužno za podnošenje ekstremnog pritiska stvaranja više luksuznih kolekcija - te su ga stoga nepravedno otpustile. No, pariški trgovački sud odlučio je protiv dizajnera: potvrdio je otkaz kao pravno opravdan i naložio Christianu Dioru i marki John Galliano da mu plati simboličnih 1 euro. U zasebnoj pravnoj tužbi je konzultantskoj tvrtki Cheyenne Freedom, koja je kući Dior naplatila Gallianove usluge, naloženo da joj plati 1,17 milijuna eura za štetu nanesenu imidžu i ugledu brenda. Galliano se kasnije ponovno našao na francuskim sudovima, ovaj put kao žrtva. Tužio je svog bivšeg odvjetnika i dugogodišnjeg poslovnog savjetnika Stéphana Zerbiba i partnericu Danielle Nahon, optužujući ih da su tijekom nekoliko godina pronevjerili više od tri milijuna eura njegovih tantijema i sredstava, uključujući i zaradu iz vremena provedenog u Dioru, a pariški žalbeni sud naložio je paru da dizajneru i njegovoj konzultantskoj tvrtki isplate više od 750 tisuća eura odštete, izričući im uvjetne zatvorske kazne.
I dok je mnoge razočarao svojim ponašanjem, Gallianu talent nitko nije mogao osporiti i mnogima je bilo žao što mu je onemogućen pristup luksuznoj modnoj sceni. S tim na umu mu je Anna Wintour te 2013. dogovorila posao u ateljeu američkog dizajnera Oscara de la Rente, gdje je nadgledao završavanje kolekcije i postavljanje na pistu njujorškog Tjedna mode. Šuškalo se i da bi mogao dobiti nastavničko mjesto na njujorškom modnom fakultetu Parsons, no taj se posao izjalovio nakon što su se uplele neke od eminentnih njujorških židovskih obitelji, sponzora fakulteta. No, nisu imale utjecaja na talijanskog poduzetnika Renza Rossu koji je u listopadu 2014. dizajnera imenovao kreativnim direktorom brenda u svom vlasništvu Maison Margiela. Na toj poziciji bio je punih deset godina, do prosinca 2024. I premda su njegove kolekcije opet postale predmetom hvalospjeva i divljenja, John Galliano vrlo se malo pojavljivao u javnosti. Umjesto razularenog partijanja, odabrao je miran život s partnerom Alexisom Rocheom, apstinira od alkohola i droga, prebacio se na vegetarijanstvo, redovito vježba i u svakoj prilici spominje kako mu je zdrav način života donio mnogo više energije od ekstaze izazvane opojnim sredstvima. Njegov razlaz s Renzom Rossom i kućom Margiela nije bio skandalozan, već prijateljski - zajednički su odlučili da je vrijeme za nove izazove. U to zasigurno spada i posao u Zari, gdje će dizajner rekreirati njihove arhivske komade. Ugovor je sklopljen na dvije godine, a prvi komadi na Zarine police stižu u rujnu ove godine.
Bio je to još jedan dokaz da modna industrija Gallianu nikada nije sasvim zatvorila vrata. Štoviše, nakon deset godina u Margieli i kolekcija kojima je ponovno podsjetio zašto ga se smatra jednim od najvećih modnih talenata svoje generacije, činilo se da je krug njegova povratka napokon zatvoren. Najavljena retrospektiva u Metropolitan Museumu trebala je biti svojevrsna kruna te rehabilitacije.
No njezino otkazivanje pokazalo je da priča o Johnu Gallianu ipak nema tako jednostavan završetak. Moda mu je vratila posao, publiku i priznanje, ali petnaest godina poslije nije sasvim jasno je li mu oprostila – niti treba li. Galliano, čini se, od jedne stvari očito neće uspijeti pobjeći: njegov izniman talent i njegov najveći pad neraskidivo su povezani.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....