Miguel iz animiranog filma ‘Coco i velika tajna‘ zapravo je riječki glazbenik Frano Živković. Tek je nedavno saznao kako je upravo on bio inspiracija za glavni lik Oscarom nagrađenog crtića, a što misli o tome, rekao je za Gloria.hr.
Frano Živković (17) iz Rijeke glazbeni je virtuoz koji je u kratkom periodu života postigao ono što malo tko uspije cijeli život. Predanost i rad, neosporiv glazbeni talent i ljubav prema glazbi, ono je što ga svakodnevno tjera naprijed. Svirao je uz bok dvojca 2Cellos, zatim poznatog australskog gitarista Tommyja Emmanuela s kojim 2022. godine priprema i turneju, ali i bendova koji su 1969. godine nastupali na Woodstocku. Nedavno je saznao kako je redatelju Leeu Unkrichu bio inspiracija za lik Miguela u animiranom filmu "Coco i velika tajna". Riječ je o dječaku kojem je jedini cilj u životu svirati i pjevati, a s Franom smo porazgovarali o tome kako je dočekao ovu vijest te o daljnjim planovima za karijeru.
Vidiš li ti sličnost s Miguelom iz animiranog filma 'Coco i velika tajna'?
Rekao bih da je najveća sličnost odnos i strast prema glazbi, ta predanost. Otkad sam bio vrlo mali, glazba mi je nekako bila bitnija od svega drugoga, a instrumenti su bili moje igračke. Sličnost bi bila i naša energija na pozornici, a ako tražimo fizičke sličnosti sigurno će ih se naći između Miguela i mene, kada sam bio njegovih godina. On i ja smo vrlo rano upoznali svoje uzore i nastupali na iznimnim mjestima. Odlično je u crtiću prenesen taj fokus i želja za uspjehom, to nas također povezuje, kao i nerazumijevanje okoline.
Miguel nije imao podršku obitelji, a ja je nemam od mnogih vršnjaka. Bio sam izložen dugotrajnom maltretiranju pojedinaca iz razreda i bilo mi je zaista teško radi toga. Radnja crtića se ipak više koncentrira na Miguelovu avanturu nego na njegov put kao gitarista što je logično, no istaknuo bih jednu scenu s kojom mislim da se puno glazbenika može povezati, a to je kada Miguel sjedi pred ekranom s gitarom u ruci, gleda svog uzora i uči njegovu skladbu. Ta predanost, upornost i ljubav prema glazbi je ono što nas najviše povezuje.
Kakav je osjećaj kad znaš da si upravo ti bio inspiracija za glavni lik jednog od najpopularnijih animiranih filmova?
Kada sam prvi put za to saznao prije par tjedana bio sam vrlo iznenađen i trebalo mi je vremena da mi ta činjenica “sjedne”. Sad se nadam da je to dokaz da sam dosad dobro radio. Često mi se dogodi da se moram prisjetiti gdje sam do sada sve bio i što sam napravio, ponekad se i meni to čini nevjerojatnim. S pet godina sam imao prvi solo koncert, s osam godina sam prvi put nastupao kao gost Tommy Emmanuelu u velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog gdje se sva publika digla na noge, s deset objavio prvi i sa četrnaest godina drugi album autorske glazbe, završio srednju glazbenu školu u isto vrijeme kada i osmi razred osnovne škole, kao solist izveo svoj originalni “Koncert za gitaru i orkestar” s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom i odradio tristotinjak nastupa...
Kad sve i još puno toga nabrojim, onda se i sam sebi činim kao “lik iz bajke”, što mi i roditelji često znaju reći u šali. Volio bih da mi ta simpatična činjenica pomogne da se prepozna moj rad koji se ne temelji samo na sviranju, već i na razumijevanju teorije glazbe i skladanju te se nadam da ću imati prilike i na taj način surađivati s mnogim glazbenicima na raznim projektima.
Zovu te glazbenim virtuozom, čudom od djeteta, imaš li zbog tih epiteta pritisak?
Moram priznati da mi je ponekad bilo dosta neugodno i nisam želio takve etikete. Kada sam bio mali govorio sam kako želim da me ljudi isključivo zovu Frano. Ne bih rekao da sam osoba koja osjeća previše pritiska inače, primjerice tremu sam oduvijek doživljavao kao pozitivnu uzbuđenost. Najlakše je opisati taj osjećaj kao usporedbu s divljim konjem kojeg su upravo pustili na slobodu. Pozornica je moja sloboda. Trudim se da budem najbolji što mogu i sretan sam kad radim ono što najviše volim.
Za koga ti je bila najveća čast svirati kao predizvođač?
Otvarao sam koncerte mnogim zvijezdama i doživio puno zanimljivih i zabavnih trenutaka. Europska turneja s Tommy Emmanuelom kada sam imao dvanaest godina zasigurno je nešto najbolje što mi se u životu dogodilo. Bilo je naporno, ali cijela ekipa nevjerojatna, humoristična i ohrabrujuća. Zajednički set smo Tommy i ja dogovarali otprilike pet minuta prije koncerta i nikad nije bilo isto. Kad sam bio na turnejama u Njemačkoj svaki novi koncert mi je donosio nova putovanja, druženja, iskustva, upoznavao sam nove ljude, vidio mnoga nova mjesta. Prije jednog od koncerata na turneji s bendovima koji su nastupali na Woodstocku 1969. godine, Canned Heat i Ten Years After, ispao mi je mliječni zub.
Cijelu jednu turneju Al di Meola svirao je prije mene zbog organizacijskih promjena pa se mogu šaliti da je on bio moj predizvođač. Svirati za osam tisuća ljudi u pulskoj Areni pred 2Cellos bilo je magično, oni imaju ludu produkciju i tamo sam svirao pred najviše ljudi dosad u svom životu. Na tom nastupu izveo sam i 'House of the Rising Sun' koji sam bio pripremio za svog velikog uzora Johna Scofielda za kojeg sam otvarao koncert u SC-u u Zagrebu. Kiefer Sutherland nevjerojatan je gospodin i ugodna osoba, a nakon koncerta napisao mi je divnu posvetu. Zucchera sam upoznao u jednom klubu u Italiji, ja sam otvarao, a on je bio gost iznenađenja na koncertu njegovog gitariste Corrada Rusticia. Kool & the Gang su me pitali da li mogu produžiti svoj set prije njih...Bilo je tu još puno toga i veselim se svakoj novoj avanturi.
Tko ti je glazbeni uzor - domaći i strani?
Najveći glazbeni uzori su mi Tommy Emmanuel i Chet Atkins. Oni su predstavnici zapadne, tradicionalne glazbene struje koja njeguje ljepotu melodije, harmonije i ritma. Izvode i skladaju melodične kompozicije koje se na jednom instrumentu izvode virtuozno, poput cijelog benda, razdvajajući melodiju, harmoniju i ritam u igri prstiju, zato se i naziva "fingerstyle" ili "fingerpicking". Na njihovom stilu sviranja gitare bazira se i moj. Taj stil vrlo je zahtjevan i potrebno je puno vježbanja i iskustva da bi se savladala ta tehnika. Kada sam dobio gitaru Yellow Mouse na poklon od Tommyja, dobio sam na neki način i štafetu da nastavim tu tradiciju i radi toga se osjećam posebno počašćeno.
Prvo ime koje mi pada na pamet ako me pitate za nekog domaćeg je Arsen Dedić, jer je i pjesnik i glazbenik, vrlo širokog obrazovanja i glazbenog znanja. Stvorio je vrlo impresivnu ostavštinu u kojoj mogu uživati ljudi svih generacija. Dodao bih još i Mate Matišića od kojega sam puno naučio i još učim.
Planiraš li uskoro objaviti novi album?
Live album s Miom Negovetić i Dubrovačkim simfonijskim orkestrom snimljen je 2018. godine i još uvijek se čeka objava, ne znam gdje je zapelo. Tamo je prvi put izveden moj Koncert za gitaru i orkestar u D-duru, kojeg sam završio pisati sa 14 godina. Spremam i treći solo album, ovaj put s autorskim aranžmanima pjesama poznatih autora. Također je u pripremi i jazz album inspiriran velikim Django Reinhardtom. Pišem i klasična djela, kao svoju simfoniju koja će biti dosta opširna u smislu glazbenih stilova i trajanja, jedan gudački kvartet i takve skladbe, a već imam dva gotova kratka orkestralna djela od oko tri minute.
Gdje si sve nastupao ovo ljeto?
Imao sam nekoliko nastupa, od toga dva samostalna koncerta, u Kaštelu Drivenik te na festivalu Rikon u Rijeci, otvarao sam rođendanski koncert za Big Band Požega na Aura Festu u Požegi te u Bribiru, gdje sam s tim vrtićem ostvario jednu jako lijepu suradnju skladavši glazbu za njihovu pjesmu Kula starih Frankopana.
Imaš li u planu uskoro i inozemni koncert?
U planu je turneja s Tommy Emmanuelom krajem 2022. godine i festival Les Cordes Sensibles u trećem mjesecu. Ima dosta toga u planu, vidjet ćemo što će se ostvariti, pandemija nam je svima promijenila život i onemogućila nam rad.
Nakon Hrvatske, u kojoj zemlji imaš najviše obožavatelja?
Rekao bih da su dosta rasprostranjeni, možda ih je čak najmanje iz Hrvatske. Kada održavam “live” nastupe na društvenim mrežama javljaju se ljudi iz cijelog svijeta. Ipak, mislim da je ih najveća koncentracija u Tennesseeu, u SAD-u. Oni čine da se tamo doslovno osjećam kao kod kuće, nadam se da ću sljedeće ljeto moći posjetiti prijatelje u Nashvilleu.
Koji cilj želiš ostvariti u sljedećih deset godina?
Imam 17 godina, pa se moji ciljevi još uvijek formiraju i nadograđuju. Znam da želim imati puno koncerata, i samostalnih i ostalih, želim zabavljati ljude, stvarati i svirati dobru glazbu. Već neko vrijeme tražim ljude koji bi imali volju, sposobnost i vremena da s njima napravim bend. Ta ideja bi mogla ići u više smjerova i stilova, kao što su jazz, gipsy jazz ili čak nekakva vrsta pop/rocka. Sve me to zanima, a što ne znam uvijek mogu naučiti. Osim sviranja gitare, volio bih i dobiti priliku da se izvedu i moja orkestralna djela. Nakon ove akademije razmišljam upisati dirigiranje. Vidjet ćemo, meni je deset godina još uvijek dugo vremena.
Imaš li neke hobije i koji su to?
Volim čitati knjige i gledati filmove, većinom sci-fi i fantasy. U slobodno vrijeme treniram karate. Društvo na treninzima je odlično i atmosfera je opuštena.
Tko ti je najveća podrška u životu?
Kratko i jasno: mama i tata. Oboje su vrlo osebujne ličnosti i o njima bi se moglo puno pričati. Cijeli život su me podržavali i motivirali i na tome sam im neizmjerno zahvalan. Svi nonići i none, djed Žarko iz Ljubljane i naravno moj glazbeni heroj Tommy Emmanuel.
Čitajte i: Gibonni ima novi hit: Pjesmu je napisao na Korčuli, a snimio ju s poznatim glazbenicima i orkestrom