Za Jelenu Pervan mnogi su čuli kao o književnici koja je osim Pjegave Ive napisala i omiljenu seriju slikovnica o medvjediću Hrkalu te šašavim bakterijama Mrljeku i Prljeku. Dragocjeno iskustvo u radu s djecom s teškoćama u razvoju stjecala je u Dnevnom centru za rehabilitaciju Mali dom te Centru za odgoj i obrazovanje Goljak, a dodatno se educirala naučivši osnove znakovnog jezika te je završila edukaciju o različitim pristupima terapeutske igre u radu s djecom s teškoćama u razvoju. Posljednje tri i pol godine uz pisanje je radila na mjestu asistentice na programu za djecu s teškoćama u razvoju te kao suradnica u odnosima s javnošću u udruzi Crveni nosovi. Nakon što je, kako nam je ispričala, ondje provela "predivne godine koje su je osnažile kao osobu i kao radnika te dale novi smisao njezinom životu", došlo je vrijeme da realizira vlastitu ideju i napokon otvori Kuću od priča.
Kako je tekao vaš poslovni put?
Na prvoj godini faksa objavila sam prvu knjigu za djecu Pjegavu Ivu, a sve ostale su išle jedna za drugom. Objaviti prvu je bilo najteže, dobila sam puno odbijenica, raznih suludih objašnjenja zašto ne, sve dok jedan izdavač nije rekao da. Djeca su dobro reagirala na knjige i tako me poticala da stvaram i dalje, a moje izdavače da me objavljuju, unatoč raznim izdavačkim krizama i dramama.
Jeste li znali da će vas put odvesti u književnost?
Uvijek sam bila dijete od riječi. Otkad znam za sebe. Pisala sam dobro, maštovito i drugačije od nekih očekivanih školskih standarda zbog čega sam nekad prolazila dobro, a nekad baš i ne. Na sreću, pratile su me u životu neke divne profesorice koje su poticale moju ljubav prema riječima, a u trećem srednje, sasvim slučajno sam napisala priču za djecu, umjesto jednog školskog zadatka. Svidio mi se osjećaj koji je ta priča izazvala u meni, vratio me u djetinjstvo. Taj osjećaj me "tjera" da i dalje pišem za djecu.
Zašto baš dječje knjige?
Umjetnici stvaraju za publiku, ali prvenstveno za sebe. Osjećam se dobro u svijetu u kojem su dozvoljene neke slobode koje odraslost ograničava. Sloboda vjerovanja u nemoguće, u čudesno, u naopako, u neobjašnjivo. To me veseli. Djeca vjeruju u priče, čak i ako podsvjesno znaju da je ona izmišljena, oni su dovoljno slobodni i intuitivni da žele zadržati dobar osjećaj koji im priča pruža i upravo je osjećaj koji imaju čitajući, slušajući ili pišući priču ono što određuje njihov odnos prema knjigama. Želim im dati taj osjećaj.
Iza sebe imate niz književnih radionica u knjižnicama, školama i vrtićima diljem Hrvatske, kako je došlo do tih suradnji?
To dolazi prirodno, ako si čitan autor. Knjižnice i škole zovu u goste, ja se rado odazivam jer vjerujem da autor koji stvara za djecu mora vrijeme provoditi s djecom. Slušati ih, biti otvoren za ono što trebaju i što ih zanima, ali i biti ranjiv, pokazati im dio sebe, zezati se s njima i općenito stvoriti dobru emociju koja će ih pratiti i nakon druženja.
Što je Kuća od priča?
Iako u nazivu ima riječ kuća, ja volim reći da je ona dom. Jer dom je kuća u kojoj se osjećamo svojima. Kuća od priča dom je sve djece koja vole slušati, smišljati i pisati priče, ali i djece koja se s riječima bore i ne uspijevaju izraziti svoje misli, ideje i osjećaje onako kako bi htjeli.
Kako ste došli na ideju o otvaranju ovakve 'Kuće'?
Već nekoliko godina redovito provodim različite interaktivne radionice u kojima, na zaigran i opušten način, promoviram čitanje i smišljanje priča. Djeca mi se povjeravaju, čujem ih kad kažu čega im je u školi i životu previše, a čega premalo i prema njihovim željama kreiram naša druženja. Razumijem zašto ne vole čitati ni pisati, razumijem veliki otpor koji imaju jer sustav u kojem jesu ne daje im dovoljno prostora da se izraze onako kako bi oni željeli. Uglavnom ne biraju knjige koje u školi čitaju, ne biraju teme o kojima pišu sastavke, ne usude se izlaziti iz zadanih okvira jer se njihovi radovi vrednuju ocjenama. Uvijek postoje predivni učitelji koji pronalaze način kako djeci približiti priču, ali ne uspijevaju baš svi.
Moja je želja bila stvoriti mjesto koje će im omogućiti slobodu stvaranja i pokazati im da talent u pisanju nije presudan da bi nam pisanje bilo prije svega dobra zabava i ispušni ventil za naše osobne izazove.
Koje programe osobito preporučujete odnosno kakvi su sve benefiti pohađanja vaših radionica?
Trenutno Kuća od priča nudi tri redovna programa: tromjesečni program kreativnog pisanja za školarce koji se odvija u nekoliko dobnih skupina, zatim program senzoričkog pripovijedanja za djecu s teškoćama u razvoju te program čitaonica i jezičnih igara za predškolce. Osim redovnih programa, djeca će imati mogućnost prisustvovati povremenim tematskim radionicama pisanja. Posebno me veseli program kreativnog pisanja za školarce, naziva "Ups! Upao sam u priču" jer sam na njemu radila nekoliko godina, testirala ga na raznim susretima i radionicama s djecom i svjedočila pozitivnom utjecaju koji je imao na neke moje jako sramežljive polaznike ili na djecu koja su u početku programa pokazivala otpor.
Zavole li djeca čitati nakon vaših radionica?
Ne znam promijene li im se čitateljske navike nakon druženja sa mnom, ali vjerujem da neku djecu potaknem da barem pokušaju. Često mi roditelji, ali i učitelji znaju reći da su neka djeca nakon druženja sa mnom iskazala želju za upisom u knjižnicu ili su sami poželjeli napisati priču. Da u svakom razredu potaknem barem jedno dijete da zavoli priče, ja ću biti sretna.
Potiču li roditelji danas djecu na čitanje?
Neki da, a neki ne. Kao i u svemu. Puno toga dolazi od doma, ali ne baš sve. Odgovornost je i na roditeljima i na učiteljima, ali treba shvatiti da je dijete svoj čovjek, da ima svoju volju i da neka djeca jednostavno ne vole i ne žele čitati ako ne moraju. I to je sasvim u redu.
Osim s predškolcima i školarcima do 14 godina, radite i s djecom s teškoćama u razvoju kod kojih primjećujete odlične rezultate. Kakve ste edukacije prošli?
Kad sam odlučila biti piskinja (tako me djeca od milja zovu) za djecu, onda je to značilo za svu djecu. Brbljavu, sramežljivu, neverbalnu, slijepu, gluhu, čujuću,… Postoje načini na koji se priča može približiti djeci koja ne komuniciraju na način na koji smo navikli i koja imaju određene razvojne teškoće. Senzoričko pripovijedanje nije moja topla voda već nešto što se vani provodi redovito. Riječ je o prilagođenom pripovijedanju priča koje prati bogato senzoričko iskustvo pa tako priča može mirisati, dijete je može dodirnuti, uz pomoć raznih rekvizita, doživjeti na način koji mu je blizak. Moja najveća edukacija u radu s djecom s teškoćama su predivni ljudi Dnevnog centra za rehabilitaciju Mali dom te Centra za odgoj i obrazovanje Goljak s kojima već neko vrijeme surađujem i koji me uče kako pristupiti svakom djetetu i kako mu priču prenijeti na najbolji način. Dodatno sam naučila osnove znakovnog jezika te završila edukaciju o različitim pristupima terapeutske igre u radu s djecom s teškoćama u razvoju.
Kada djeca mogu doći u Kuću od priča?
Navedeni programi su redovni tako da je poželjno da djeca koja se upišu na programe dolaze redovito. Ovisno o programu, radionice traju od 45 min za djecu s teškoćama do sat i pol za školarce i održavaju se jednom tjedno.
Jeste li već primili prve mališane?
Imala sam nekoliko grupica koje su došle na jednodnevnu radionicu preko ljetnih praznika. Upisi za sve programe i nove grupe su u tijeku i veselim se svima koji će zaviriti u Kuću od priča.