Ksenija Erker o moru i njihovoj posebnoj vezi: "Žao mi je što takav odnos nisam uspjela izgraditi s nekim ljudskim bićem"

Život je more - Lome me vali, nose me struje, oseka sreće a tuge plima, šiba me nebo bičem oluje, al‘ još se ne dam i još me ima. Život je more, pučina crna po kojoj tonu mnogi što brode, nije mi srce plašljiva srna, ja se ne bojim velike vode.

Pišem vam ove stihove Đorđa Balaševića jer sam na moru. Kao i svake godine u ovo vrijeme, preselila sam se u Senj koji osjećam svojim drugim domom. U Senju imam divnih prijatelja, susjeda, pa i ljudi koje tek ovlaš poznajem i susrećem, ali imam i pravu prijateljicu Milu s kojom se intenzivno družim tridesetak godina. Odlazimo zajedno skoro svakodnevno (naravno, kad ne puše bura) na našu gradsku plažu Banju, kupamo se, kartamo belu ili preferans, popijemo malo vina i ostajemo na plaži dok se sunce ne utopi u moru iza Krka. A Mila često, dok ja spavam, ujutro ode na barku loviti ribe pa navečer poslije Banje, mokre kose i tijela, slane i blagoslovljene morem, pofrigamo te ribice i tako postajemo "ljudi od mora" (gente di mare), što je ujedno Milina najdraža pjesma.

DARKO TOMAŠ/CROPIX

Ljudi koji nisu proveli neko vrijeme u Senju uglavnom ga spominju po buri i samo prođu kroz njega. A Senj ima, među ostalim, slavnu prošlost - od uskoka, prve tiskare na ovim prostorima, velike pisce rođene baš tu od kojih su neki pohađali čuvenu senjsku gimnaziju (ovo ljeto slavimo 300 godina srednjeg školstva) i prekrasnu tvrđavu Nehaj na vrhu istoimenog brda koje štiti i grli grad. Svi mi koji ljeti cijeli život odlazimo na more uvijek na isto mjesto imamo, osim svih svjetskih mora, baš to svoje more. Imala sam sreću da sam se kupala i u nekim drugim morima, čak i u oceanu, ali nema do mojeg senjskog mora.

Senj ima veliku, prekrasnu plažu s dugačkom šetnicom na jednoj strani svoje obale, ali mi starosjedioci odlazimo na drugu stranu, do naše stare gradske plaže koja je nekad bila jedno od četiri poznata "austrougarska" kupališta. Sva čista, svako ljeto svježe, bijelo okrečena, s plavim kabinama, terasom, tuševima, malom birtijom, trambulinom i stijenama za skakanje te ugodnim kamenim "škalicama" (stepenicama) za ulaz u more u prvim i najkasnijim godinama života.

Nažalost, danas nije od toga puno ostalo - te lijepe starinske plave kabine srušene su, nemamo više ni tuša, zimske bure i oluje uništile su "škalice", ali mi uporno dolazimo i nadamo se uređenju. Meni je posebno važno i istovremeno nježno to što je moj otac, rođen u Senju 1913., baš tu naučio plivati, pa onda ja i moje sestre, pa moje kćeri i onda još sve četvero moje unučadi! Točno iznad te naše Banje, dosta visoko na ogromnoj stijeni nalazi se Park senjskih književnika s njihovim spomenicima: Silvije Strahimir Kranjčević, Milutin Cihlar Nehajev, Vjenceslav Novak, Pavao Ritter Vitezović i Milan Ogrizović koji je rođen baš u mojoj kući.

Upravo sada park se generalno uređuje pa su spomenici izmješteni i nadam se da će se vratiti, pa da park i sljedećim generacijama posluži za one skrivene i druge ljubavne susrete. Svi mi imamo sjećanja na neke ljetne ljubavi. Planu i gore kao ljetno sunce, najčešće i odu kad ljeto mine, ostave za sobom malo tuge i puno sjete - da bi se kroz godine pretvorile u sjajne i vrijedne uspomene. Reče netko pametan: "Postoje trenuci u životu koji vrijede više nego svi ostali zajedno!"

Ne znam kako vi, ali ja imam s morem jedan vrlo poseban odnos. Bliskost i intimnost, a istovremeno veliko poštovanje i ljubav zauvijek (žao mi je što takav odnos nisam uspjela izgraditi s nekim ljudskim bićem). Čini mi se da sličan odnos s morem ima i splitski kantautor Marijan Ban. U moru pjesama o moru Ban je za sebe i band Daleku obalu, dok im je bio frontman, napisao puno odličnih pjesama, a većina je vezana uz more.

Od laganih balada do ritmičnih, veselih i duhovitih pjesama koje podižu raspoloženje te ih na tulumima i feštama pjeva i staro i mlado. Marijan Ban je pjesnik i njegovi stihovi nikad nisu "jeftini" i "na prvu loptu". Od nekoliko pjesama o moru meni posebno dragih, otkad sam navršila sedamdesetu, najbliža mi je "Ruzinavi brod". "Debelim morem sad me nosi stari ruzinavi brod, po provi mu restu friži a timun mi uvik biži, tamo di bi tija i tamo di ne bi smija - more je izabralo put..."