Dok je sudjelovao u adaptaciji prostora, a potom i u osmišljavanju postava u Kući karikature Oto Reisinger u zagrebačkoj Radićevoj ulici njegov unuk Marko Reisinger (36) svako malo bi se sjetio dogodovština s djedom, slavnim karikaturistom i diplomiranim arhitektom koji je kroz svoje likove Peru, Štefeka i Klaru komentirao političke teme i svakodnevicu, te one vezane uz sport i zdravlje, ekologiju i erotiku.
Renomirani umjetnik koji je umro u travnju 2016. iza sebe je ostavio više od 50.000 crteža pa će se postav mijenjati, a inozemni i domaći posjetitelji vidjet će sve osim crteža koje je Oto nacrtao unuku Marku te portret Markove sedam godina starije sestre Zrinke, pravnice koja djedov crtež čuva u Bruxellesu, gdje živi s obitelji.
"Uz crteže, imam i djedov štap s kojim je hodao potkraj života te još neke sitnice. Obožavao je raditi s drvetom pa mi je izrezbario drvenog konjića na kojem sam se obožavao ljuljati, a bio je puno ljepši od onih koji su se mogli kupiti. I kao umjetnik i privatno bio je omiljen. Iznimno društven, jako duhovit, volio je biti u centru pažnje, a nije mu nedostajalo ni smisla za crni humor, osobito na pogrebima. Tako je na sprovodu kolege Ice Voljevice, kad su ga novinari, s obzirom na to da se oslanjao na štap, pitali je li mu teško stajati, odgovorio: "Ma bolje je meni koji stojim nego njemu koji leži", prisjeća se Marko, diplomirani ekonomist, dodajući da se djed jednako volio šaliti i na vlastiti račun. U javnosti se, iako nikada nije bio takav, volio predstavljati kao škrtac. Tako je u jednom intervjuu izjavio da bi, da dobije na lotu, sve počastio mineralnom vodom. Kao tinejdžer, Marko je obožavao skateboard, a okrenuta šilterica i široke hlače kupovale su se u vrlo skupom dućanu u Zagrebu. Otu Reisingeru ta je moda nepresušan izvor ismijavanja, no s djedom bi dućan svaki put napustio s "bezveznom najskupljom jaknom ili tenisicama" slušajući kako su dečki u djedovoj mladosti nosili hlače s hozntregerima i bili uredni. Oto Reisinger bio je i u zemlji i u svijetu nagrađivani umjetnik, no Marko ga nije doživljavao kao javnu osobu.
"On je bio moj djed kojem smo išli na nedjeljne ručkove. Ako bi baka skuhala nešto baš posebno fino, hvalio bi se da je to njegovo djelo. Pušio je tri kutije cigareta dnevno. Imao je svoj veliki stol za crtanje na kojem sam kao klinac crtao, obično glave", govori Marko. Jedna od djedovih šala bila je stalna, skoro do njegove 20. godine. Još dok je bio mali, djed bi ga zvao s fiksnog telefona pretvarajući se da je netko drugi, policajac, poštar ili liječnik i glumio ulogu bar minutu i pol. Ni kad su stigli mobiteli i kad mu je Marko objasnio da na zaslonu vidi tko ga zove nije odustajao.
"Bilo mi je 12 kad smo sestra i ja bili s njim na njegovoj izložbi u Londonu. Nije znao ni riječi engleskog, osim rečenicu: "Every morning I have ham and eggs and a coup of tea" koju je izgovarao kao da je rođeni Britanac. A on se pretvarao da i jest! Tada nije bilo mobitela i u tih tjedan dana smo bili neprekidno zajedno, strahujući da se ne izgubi. Vukli smo ga svugdje pa je u Planetariju zaspao od umora", uz smijeh se prisjeća Marko Reisinger, priznajući da u svakom trenutku žali što djed ne može vidjeti Kuću karikature, na koju bi bio posebno ponosan.
