Nemoguće je da se dvije osobe koje su u vezi slažu u svemu, neslaganja su normalan dio bliskih odnosa i bitno je samo da se svaki konflikt kvalitetno razriješi.
George Clooney često govori kako je njegov brak s Amal toliko skladan da oni i ne znaju što je to svađa. Pokušavaju pronaći nešto oko čega bi se posvađali, ali im ne ide - tako je izjavio u nedavnom televizijskom gostovanju. Nisu George i Amal kao Andrija i Anđelka; Anđelka iz kuhinje doziva Andriju da joj pomogne, a kada vidi kako reže paradajz, onda počne vikati na njega.
Ili George tako savršeno reže paradajz da Amal nema nikakvih primjedbi na to, ni na bilo što drugo što on radi, ili oni možda jesu u braku, ali nisu u odnosu. Takav brak bi onda bio fasada, a fasade se u javnosti pokazuju ako su savršene. George Clooney ima 63 godine, a Amal je 15 godina mlađa, njihov brak traje 10 godina. "Osjećam se izvanredno sretnim što sam upoznao ovu nevjerojatnu ženu, kao da sam osvojio jackpot, ja sam najsretniji čovjek na svijetu", stalno ponavlja George.
Na njegove idealizacije nadovezala se ekspertica za odnose Annabel Knight, pa pojasnila da iako je teoretski moguće da se parovi nikada ne posvađaju, to je nevjerojatno rijetko i što je još važnije - nije idealno. Mogućnost da se dvije osobe koje su u vezi slažu apsolutno oko svega prilično je nemoguća, a neslaganja su normalan dio bliskih odnosa. Jadni George, u želji da kod njih sve bude savršeno, opisao je nešto što nije ni poželjno ni normalno.
Moja poznanica jednom je rekla da s njenim suprugom nema svađanja. Čim ona nešto prigovori, on istog časa ušuti. Ako nastavi s prigovaranjem, on dulje šuti. Ta šutnja može potrajati danima. Ne mogu se svađati sama sa sobom, rekla je pomalo tužno. Njihov brak nije smatrala idealnim, dapače, svađa joj je nedostajala kao dokaz da je on vidi i čuje. Umjesto pasivne agresije koju joj je servirao, mogao joj je dati do znanja da mu je važno što joj smeta i ponuditi joj protuargumente. Tu nije bilo svađanja, ali bilo je mučne i teške atmosfere, u kojoj je ona bila povrijeđena njegovom šutnjom, a on njenim prigovorima. Zbog ovakvih je slijepih ulica u odnosu važno znati komunicirati kad dođe do neslaganja, a do njega će prije ili kasnije doći ako niste George i Amal Clooney.
Glavne prepreke za kvalitetno neslaganje, koje nazivamo svađom, jesu kako ja to zovem "prekomjerno granatiranje" i hipersenzibilnost. Kod ovog prvog se prilikom iznošenja bilo koje vrste neslaganja drugu osobu zapravo vrijeđa ili se pretjerano agresivno i s povišenim tonom ulazi s njom u raspravu. Kada su ljutiti i povrijeđeni, mnogi se ne znaju ili ne žele kontrolirati, a razlikuju se po tome je li im istinski žao zbog onoga što su izrekli, jesu li se ispričali ili nisu. Važno je napomenuti da su konstantne isprike za nešto što se ponavlja jedan oblik agresije.
Što burnije i lošije reagira osoba kojoj je prigovor upućen, to je teže uspostaviti komunikacijski most. Hipersenzibilnost jednog ili oba partnera značajna je prepreka za uspostavu bliskosti. Ne možete se kvalitetno svađati s osobom koja i na najmanji prigovor počne plakati. Potrebno je raditi na tome da počnemo prihvaćati vlastite nesavršenosti.
Svoje neslaganje trebamo iznositi tako da prema partneru zadržimo poštovanje i empatiju, to radimo tako da kritiziramo neku njegovu radnju ili ponašanje, a ne osobnost, i da usput pokažemo spremnost na kompromis.
Ne vjerujem u istinsku bliskost para koji nikada nije imao konflikt. Od mogućnosti da se oko svega savršeno slažu, vjerojatnije je da se netko od njih pribojava izraziti svoje neslaganje.
Kada se konflikt kvalitetno razriješi, on raščišćava nedoumice koje izaziva ono što je neizgovoreno, daje nam mogućnost da izrazimo ono što nas je povrijedilo i ne želimo da se ponovi. Da bismo došli do toga, potrebno je pokazati svoju ranjivu stranu. To je riskantno, mnogima uistinu zastrašujuće, jer partneru tada otkrivamo svoje slabosti. Izlaganjem mu dajemo mogućnost da nas još više povrijedi, ali i da se on pred nama izloži. Bez ovog procesa nema stvarne bliskosti, a odnos ne može rasti.
U romanu "Adam", koji je nastavak sjajnog romana "Virus, Potres, Brak", književnica Marina Šur Puhlovski nadahnuto piše o svojoj junakinji Sofiji Kralj, koja živi u braku s Maksom. Fokus priče ovaj put je na Sofijinom izvanbračnom odnosu s Adamom, koji joj je s vremenom postao intimus i ljubavnik.
Njen brak s Maksom ustajala je kaljuža u kojoj nema svađa. Suprug joj stalno nudi prozirne laži na koje ona, u svojoj nezainteresiranosti, unaprijed pristaje. Njen fokus je na pisanju, a samim tim i na Adamu, koji u njoj prepoznaje i cijeni književnicu, do koje joj je najviše stalo. Ovo je bolna saga o ženi koja se, kako bi živjela u svom bogatom unutarnjem svijetu i bila oblak, mora pretvarati da joj je podjednako stalo do svih vanjskih svjetova i pojavnosti koje je s vremenom izgradila. Ona, dakako, nije zaljubljena u Adama, nego u svoj odraz u njegovim očima. Ta izvanbračna veza prepuna je predbacivanja, svađa i prigovora. U gorljivoj želji da bar jedan od njenih muškaraca bude povezan i s njenim duhom i realitetom, od Adama pokušava načiniti čovjeka po svojoj mjeri. U svojim pismima ga riječima reže poput škara, ne bi li ga oblikovala u osobu koja joj je potrebna, jer samo s njim, kao ni s kim dotad, ona uspijeva "osjećati mislima". Nitko me ne razumije kao Adam. Nitko me ne podupire kao Adam. Nitko me ne vidi kao Adam, i to već više od dvadeset godina, što zvuči kao predanost do groba. No, Adam ima porok koji je jači od ljubavi, a koji je, nimalo slučajno, imao i njen otac. Njegov alkoholizam mu oduzima svaku mogućnost da se kvalitetno posvađaju. Na njene prigovore odgovara isprikama i obećanjima koja će pogaziti. Ne može se ostvariti istinska bliskost s ovisnikom, a Sofija pokraj sebe ima dva ovisnika, što govori o njenoj emocionalnoj nedostupnosti i strahovima zbog kojih Adama, ni pijanog ni trijeznog, ne podnosi pokraj sebe dulje od tri dana.
Poslije kvalitetno razriješenog konflikta odnos je nalik na morsku površinu poslije bure, jasno se vidi njegova dubina, dno mu je prekriveno bijelim pijeskom u koji nas nije strah zakoračiti. Kad komunikacija zamre, pretvara se u ustajalu vodu čije je dno ispunjeno muljem. Takvi brakovi mogu potrajati godinama, u njima nema prigovora čak ni one vrste koje u svojim minijaturama majstorski oslikava i piše Tisja Kljaković Braić. Sarkazam je jezik kojim stariji bračni parovi iskazuju privrženost. U otuđenoj ustajalosti bračne kaljuže izostaje i taj oblik podbadanja, obostrano se održava i lašti samo zrcalo privida.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....