Svaki lik kojeg tumačim ostaje u meni kao učitelj, kaže Dijana Vidušin, dobitnica Nagrade Vladimir Nazor, koja nam je otkrila kako je gluma spojila sve njezine snove i u čemu najviše uživa s kćerima Vidom i Marlom
Kada je krajem prošle godine Gavella na scenu postavila "Sigurnu kuću" u kojoj želi potaknuti društveni dijalog i osvijestiti važnost postojanja sigurnih mjesta, ali i empatije i razumijevanja prema žrtvama, bilo je jasno da ona postaje više od kazališne predstave te da je riječ o umjetničkom i društvenom apelu protiv šutnje i ravnodušnosti. Nastala prema istoimenom romanu hrvatske autorice Marine Vujčić, riječ je o snažnoj i emotivnoj drami koja progovara o nasilju nad ženama i važnosti postojanja sigurnih prostora - fizičkih i simboličkih - u kojima žrtve mogu pronaći podršku i novi početak. Jedna od uloga pripala je glumici Dijani Vidušin (44), rođenoj Puležanki sa zagrebačkom adresom, koja ističe kako je s godinama naučila prepoznavati granicu između sebe i lika. Smatra i da bi "Sigurna kuća" trebala biti obvezno štivo za sve žene koje ulaze u odnose, kako bi mogle prepoznati mehanizme manipulacije koji mogu dovesti do nasilja. Upravo joj je uloga Lade Lončar u toj predstavi ovih dana donijela i Nagradu Vladimir Nazor, najvažnije nacionalno umjetničko priznanje.
Velika čast i priznanje
"Vjerovala sam u ono što radim i u našu predstavu, a nagrada je došla kao iznenađenje i velika čast. Uloga mi je dala prostor da ispitam poziciju žrtve u svakom smislu - žrtve partnerskog nasilja, odgoja, sustava koji je zakazao i zakasnio. Ali kad pomislim da netko to stvarno prolazi, a mi to zamišljamo, onda mi ta uloga ne djeluje zahtjevno, nego nužno. Važno je da se ta tema rastvori i pokaže kao rana koju društvo treba liječiti, a ne skrivati. Ne mogu reći da je lagano štivo, ali isto tako ne želim sebe kao glumicu stavljati u poziciju žrtve. Mislim da je teže bilo stvarati predstavu nego što ju je danas igrati. Nama glumcima je lakše na sceni nego što je publici u gledalištu. Ono što imam dajem u izvedbi, tako da nemam što ponijeti kući. Ali sam zahvalna što svaki lik koji gradim ostaje u meni kao neki učitelj, kao podsjetnik, kao svijest o tome tko smo mi kao bića i kakav je svijet u kojem živimo" govori Dijana.
Posebno joj je teško, ističe, kada na naklonu vidi uplakane žene, a i muškarce u publici ili kada joj netko priđe i ispriča vlastito iskustvo ili iskustvo nekog bliskog. No, sretna je da su je autorice Anica Tomić i Jelena Kovačić predstavom ponovno izbacile iz zone komfora te da hrabro grade kazalište u želji da mijenjaju društvo ili barem pojedinca.
Majka blizanki
Glumica poznata po filmskim ulogama u "Ljubavni život domobrana" (za koji je nagrađena Zlatnom arenom), "Koko i duhovi" i "Lada Kamenski", kao i po brojnim televizijskim ulogama u serijama poput "Zlatnih dvora" i "Oblaka u službi zakona", ali i dječjoj emisiji "Juhuhu", kada nije na sceni, vrijeme provodi sa svojim kćerima. Jedanaestogodišnje blizanke Vida i Marla ulaze u pubertet i svakodnevicu joj ispunjavaju sitnim izazovima, ali i toplim, nježnim trenucima koji podsjećaju koliko je obiteljski život jednako dinamičan i nepredvidiv kao i kazališna uloga.
"Roditeljstvo ne možeš romantizirati ako ga stvarno živiš. To je vrlo konkretna stvar puna odgovornosti i odluka, ali, naravno, i neiscrpne ljubavi. Pojavljuju se neki mali otpori, promjene raspoloženja, ali ništa što razgovor i malo maženja ne mogu ublažiti. Nisam uvijek dosljedna u granicama i to me ponekad košta, ali roditeljstvo doživljavam kao proces učenja i pokušaj da bolje razumijemo sebe i svoju djecu. Završavaju 5. razred koji je bio izazovan pa se veselimo ljetnim praznicima. Vrlo su zaigrane, emotivne, otvorene, druželjubive i maštovite djevojčice. Ponekad me iznenade svojim zrelim promišljanjima i sada zbilja uživam u razgovorima s njima. Iako su jednojajčane blizanke, svaka je potpuno svoja i posebna. Jako vole kazalište i filmsku umjetnost, već imaju neka lijepa iskustva pa me ne bi iznenadilo da ih jednog dana pronađe neki kreativni poziv", objašnjava Dijana, koja je kćeri dobila u vezi s bivšim partnerom, glazbenikom Marijem Knezovićem.
Prioritet joj je da ih nauči odgovornosti, samostalnosti i posvećenosti, ali još više empatiji i iskrenosti prema sebi i drugima, želja joj je da odrastaju bez straha da kažu što misle i osjećaju te da si budu podrška kroz život, kao i da vjeruju da je svaki dan nova prilika.
"Dani su nam dosta ispunjeni i jedino je nedjelja nešto mirnija. Volim jutra kad sam naspavana i onih dvadeset minuta poslijepodnevnog odmora koje me resetiraju. Volim druženja s prijateljima, naše večere, finu klopu i dobru zezanciju, odlazak u kino, muzej ili kazalište s curama ili u šetnju po Trešnjevci. Zapravo, volim što mi dani nisu monotoni i isti", kaže Dijana.
Baterije puni snom, šetnjom, tišinom, smijehom, putovanjima i odlaskom u Medulin gdje je provela djetinjstvo - kada joj gluma još nije bila u mislima, već je maštala da radi nešto uzbudljivo i kreativno. No, danas zna da je gluma spojila sve njene snove, a je li na pravom putu, prestala se preispitivati odavno. "Nekad sam se znala preispitivati, ali sad više ne. Mislim da je to prije bilo pitanje straha i nesigurnosti", objašnjava.
Bez invazivnih tretmana
A na pitanje preispituje li se oko estetskih zahvata te kako doživljava glumačke dive poput Nicole Kidman i Demi Moore u tom kontekstu, ima jasan stav. "Iskreno, smeta me jer ne prepoznajem više lice te osobe pa mi čak zna djelovati malo uznemirujuće. Volim prirodnost i ljudskost, a starenje je dio te ljudskosti. Čak me nedavno jedna dermatologinja kod koje sam bila na tretmanu njege lica pitala želim li nešto invazivnije, ali onda se ispravila i rekla: "A ne, vi ste glumica, vama treba ekspresija." Mislim da je važno ne izgubiti sebe, pokušavajući ostati zauvijek mlad", objašnjava.
Vida i Marla dolaze na mamine predstave, a posebno su oduševljene "Cyranom de Bergeracom", no za tešku tematiku "Sigurne kuće" još su premalene.
Dijana i kada nije na sceni, uživa kao gledatelj. Zadnja predstava koja ju je oduševila je "Marija Stuart" Matije Ferlina. Voli i serije - po glavi joj se još vrti "Adolescencija", a kad joj vrijeme dopušta uživa i u dobroj knjizi. Trenutačno čita "Mon cher amour ", ljubavna pisma Alberta Camusa i Marie Cesares.
A prije ljetnih praznika, tijekom kojih će s djevojčicama svratiti do rodne Istre, priprema se za predstavu "Aretej" u režiji Aide Bukvić za 15. Festival Miroslava Krleže. Igra i predstave koje su na repertoaru u Gavelli, "Ljudski glas " nastao u produkciji INK-a u Puli i predstavu "Početak" u Exitu s Draženom Šivakom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....