Ugledna liječnica, prof. dr. sc. Zdravka Poljaković Skurić, za Gloriju govori o svojoj ljubavi prema konjima, iz koje je proizašla udruga Hiperion Eos koja pomaže ljudima s neurološkim problemima, hvalevrijednoj akciji Dan crvenih haljina, odrastanju na Šalati, strastima prema jedrenju, pisanju, klaviru, čitanju i nastavku rada plemenite i nužne terapije s konjima i u mirovini.
U širem središtu Zagreba, na rubu maksimirske šume, nalazi se Konjički klub Hiperion Zagreb, čijim prostorom dominira oko 150 godina stara štala, kulturno dobro iz vremena Austro-Ugarske. Prije 37 godina jedan od osnivača bila je i mlada liječnica, a danas sveučilišna profesorica dr. sc. Zdravka Poljaković Skurić (62), specijalistica neurologije i subspecijalistica intenzivne medicine, pročelnica Zavoda za intenzivnu neurologiju i cerebrovaskularne bolesti KBC-a Zagreb, predsjednica Hrvatskog neurološkog društva Hrvatskog liječničkog zbora te, odnedavno, predsjednica Hrvatskog konjičkog saveza. Iako je od tada prošlo puno godina i Zdravka je stjecajem okolnosti odlazila iz Hiperiona, posljednjih deset godina opet je ondje - zahvaljujući supružnicima Pascalu Renardu i glavnoj trenerici Mirjani Renard i svojim prekrasnim konjima: bijeloj kobili Fyji i ljepotanu francuskog imena Vertige d’Amour (vrtuljak ljubavi).
"Fya je jedno zanimljivo biće, pravo ćudljivo žensko stvorenje s ogromnim srcem kada se radi o preponama - ne postoji skok koji ona nije željela ili mogla izvesti, ali s isto tako ogromnim karakterom. Drugim riječima, nije se moglo ići na silu, nego na emociju. Ali toga sam imala dovoljno, tako da smo se jako dobro slagale. Sada je, što se sporta tiče, u mirovini. Vertige d’Amour, kojeg sada jašim u sportskom jahanju, francuskog je uzgoja i visoke kvalitete, a sa svojim je prvim vlasnikom skakao i velike međunarodne utakmice. Uz to je vrlo senzibilan i malo osjetljiviji od Fyice, prava nježna duša od 500 kilograma mišića", započinje cijenjena liječnica prizore iz svog privatnog raja, sretna jer se o njezinim ljubavima, kao i drugim konjima smještenim ondje, brinu krasni ljudi. Oni, kako kaže, imaju znanje i ljubav za konjički sport, a pritom predstavljaju Hiperion - klub s velikom tradicijom i idealnom lokacijom, što pridonosi i ugledu Zagreba. Unatoč brojnim odgovornostima i obavezama u bolnici, cijenjena neurologinja pronalazi vrijeme za svoju strast, pa u prosjeku jaše tri do četiri puta tjedno. Priznaje da je financijski teško imati konja, zbog sve brige koju to iziskuje, ali tu se bezuvjetnu ljubav ionako ne može ničim platiti.
A kako je započela njezina ljubav prema ovim veličanstvenim životinjama? Kako nam je ispričala, konji su uvijek bili dio njezina života - prvo u mašti, a potom i u stvarnosti, kad se uvjerila da vrijeme provedeno s njima liječi i obnavlja, i fizički i psihički. Iako se i danas natječe u preponskom jahanju u Italiji i Sloveniji, Zdravka Poljaković Skurić tvrdi da se nikad ne može u potpunosti naučiti jahati, barem ne onako kako bi to čovjek zaista želio.
"No, prvi put sam sjela na konja s valjda pet ili šest godina. Naravno, bio je to poni i vodili su me roditelji, točnije tata, kojem je taj konjić stao na nogu, što je za njega bio grozan šok. A ja sam, sjećam se, pomislila: "Bože, kako si osjetljiv”. Naravno, nisam ništa rekla, ne bih se usudila to mu reći. S deset godina sam svakom tko me pitao govorila da znam jahati. Naravno, ne znam niti danas", konstatira neurologinja, koja je prvog konja dobila s devetnaest godina. Njezini su joj ga roditelji kupili od rođaka koji im ga je prodao po prihvatljivoj cijeni. Zdravka se sjeća da je njezin prvi ljubimac bio jako zgodan, smeđe-bijeli i vrlo živahan. Ispričala nam je i da je baš s njega prvi puta pala, nakon osam godina jahanja, ali nije ni pomislila odustati. Naprotiv, do njegove 27. godine odlazili su na višesatne izlete u prirodu. Ali Zdravka je tu svoju strast pretočila i u plemenit cilj.
Naime, bila joj je poticaj za osnivanje udruge Hiperion Eos. Riječ je o terapijskom jahanju, ideji koja se u njoj rodila još dok je bila studentica. Ipak, stjecajem okolnosti tek je prije pet godina uspjela krenuti u tu priču. Prvo je trebalo osnovati udrugu, kako bi sve bilo i formalno zadovoljeno, a potom završiti dodatnu edukaciju za instruktora te aktivnosti u kojoj je spojila ljubav prema konjima i neurologiju.
"Konj je beskompromisan, nije proračunat i jasno pokazuje što voli ili ne voli, reagira spontano na sve i svakoga oko sebe. Danas znamo da aktivnosti na konju poboljšavaju ravnotežu, tonus mišića, rad zglobova, fine motoričke vještine, mobilnost, cirkulaciju pa i disanje. Posebno utječe na propriocepciju i koordinaciju. Pozitivno utječe i na sliku o vlastitom tijelu i poboljšava interakciju s okolinom", objašnjava prof. dr. sc. Zdravka Poljaković Skurić, dodajući i druge blagodati terapije s ovim plemenitim životinjama.
Škola dobrote
Naime, ovim oblikom rehabilitacije potiču se pokreti zdjelice koji su inače zanemareni te se smanjuje spasticitet (ukočenost) muskulature. Nadalje, aktivnosti s konjem i na konju pridonose socijalizaciji, kognitivnoj rehabilitaciji i liječenju depresivnih poremećaja, čime hipoterapija objedinjuje sve vidove rehabilitacije u jedinstvenom i zdravom okruženju.
"Posebno treba istaknuti ovaj oblik neurorehabilitacije za djecu s posebnim potrebama - onu koja boluju od cerebralne paralize, kao i za djecu s poremećajima iz autističnog spektra, gdje ovaj vid terapije pokazuje najbolje rezultate te postaje sve traženiji u sklopu rehabilitacijskih procesa", govori neurologinja, za koju je medicina životni poziv na način da joj radno vrijeme nije važno. Smatra i da bi na medicinu trebali ići empatični ljudi koje zanima funkcioniranje fascinantnog ljudskog organizma. Iako joj tijekom osnovne škole ta struka nije bila ‘fatalna ljubav‘, sigurna je da je na njezin kasniji izbor utjecala obitelj. Naime, Zdravkina mama Maja bila je ugledna pedijatrica, a otac Zdravko glasoviti neurolog, koji je među prvima u Hrvatskoj govorio o ulozi Andola u prevenciji moždanog udara. No, nisu joj, naglašava, ništa nametali.
"Moja je mama htjela da budem nešto sasvim drugo, zato sam zapravo i išla u jezičnu gimnaziju, gdje posljednje dvije godine nisam niti imala fiziku, kemiju i biologiju - predmete koji su bili na prijamnom ispitu na medicini. Ta je odluka došla na zadnjoj godini srednje škole. A zašto su ‘krivi‘? Pa zato jer se u našoj kući isključivo govorilo o medicini: oboje su, kad su dolazili kući s posla, prepričavali iskustva toga dana. Medicinska, naravno, a ja sam to, naravno, slušala - i ne htijući saznavala puno više o medicini nego o nekim drugim područjima", prisjeća se Zdravka razloga zašto je odabrala svoj put. Uz to, svojim roditeljima najviše zahvaljuje na tome što su je naučili kako je život lijep - da ima uspone i padove te beskonačno mnogo prilika, ali da ih moraš sam stvoriti svojim radom i znanjem.
"Pokazali su mi i da je lijepo biti dobar. Znam da zvuči kao floskula, ali eto, mene su moji roditelji naučili kako da budem sretna u životu", govori ova iznimna liječnica odrasla na zagrebačkoj Šalati, gdje i danas živi. Kao djevojčica, bila je nemirna, znatiželjna, ali ne buntovna. Priča da su joj roditelji bili i strogi pa tijekom srednje škole nije puno izlazila - tek na fakultetu kad je plesala u Saloonu i Komu na dobru pop glazbu. Kako je njezina teta Janka Šanjek bila poznata pijanistica, a i majka joj je svirala klavir, ni Zdravku nije zaobišao taj instrument.
"U jednom trenutku bilo je čak pitanje trebam li ići na akademiju, no od toga smo brzo odustali. Dakle, svirala sam klavir, vježbanja su bila mukotrpna, ali i to je u konačnici jedno bogatstvo znanja. Danas više ne sviram, ne stižem, i naravno da je većina tog znanja malo zakopana, no planiram u mirovini ponovno se prisjetiti nota i kompozicija. Zato čuvam obiteljski klavir za te dane. I veselim im se", govori svestrana Zagrepčanka.
Tijekom školovanja imala je fazu kad ju je zanimala ekologija, pa je na Medicinskom fakultetu poželjela biti kirurginja, potom anesteziologinja, a neurologija je došla kasnije. Priznaje da nije lako dobila specijalizaciju - čak je godinu dana bila bez posla - a razmišljala je i o odustajanju od neurologije.
San o azilu
Na kraju je zahvaljujući pomoći jednog, kako kaže, dragog kolege, otišla u Englesku, gdje je sudjelovala u kliničkim istraživanjima iz područja neurologije. Tek nakon osam mjeseci došao joj je poziv iz Zagreba da se vrati i da će biti primljena. "Cijela daljnja profesionalna karijera bila je splet sastavljen od puno rada, sretnih okolnosti i pomoći jedne prekrasne osobe, moje tadašnje šefice, a potom i velike prijateljice, profesorice dr. sc. Sanje Hajnšek. Ona mi je bila poticaj, prijateljica i prava šefica, osoba velikog autoriteta, ali zahvaljujući svom znanju i karakteru, a ne položaju", zahvalna je liječnica, kako na ljudima koji su je pratili na njezinom profesionalnom putu, tako i suprugu s kojim je 25 godina u braku. Otkriva da su se upoznali davno, a kako je on prilično samozatajan, o njemu otkriva tek da je osoba čvrstih životnih stavova, emotivna, sklona kompromisima, ali i beskompromisna kada je potrebno.
"Za mene je najbolja i najvažnija osoba koju sam u životu upoznala", govori za svog supruga pročelnica Katedre za neurologiju Medicinskog fakulteta u Zagrebu i važan kotačić javnozdravstvene inicijative Dan crvenih haljina. Naime, ideja za tu javnozdravstvenu kampanju, posvećenu prevenciji moždanog udara kod žena i podizanju svijesti o njegovim specifičnostima, potekla je od neurologinje prof. dr. sc. Arijane Lovrenčić Huzjan. S tom je idejom Zdravki došla prije gotovo devet godina, a danas je ponosna što je ova hvalevrijedna akcija, čiji je nositelj Hrvatsko neurološko društvo Hrvatskog liječničkog zbora, snažno odjeknula diljem zemlje. Iznad svih očekivanja, okupila je ne samo zdravstvene djelatnike nego i učenike u školama, zaposlenike i korisnike domova za umirovljenike, sportaše te istaknuta imena iz svih društvenih sfera, kao i žene koje su preboljele moždani udar i bile voljne svoje priče podijeliti sa širom javnošću, zajedno s osjećajima, strahovima i iskustvima. A na što je u ovom projektu Zdravka posebno ponosna?
"Prema dostupnim podacima, u posljednje tri godine značajno je smanjena stopa smrtnosti od moždanog udara među ženama u Hrvatskoj. Naravno da ne mislimo da je to posljedica isključivo naše akcije, ali vjerujemo da je ona važna kap u moru koja može pridonijeti poboljšanju hrvatske statistike prevencije i zbrinjavanja moždanog udara kod žena", ističe prof. dr. sc. Zdravka Poljaković Skurić, dodajući kako je zbog toga njezino srce kao kuća. Govori i da bi u nekom drugom životu najradije bila u nekom od azila za napuštene i/ili bolesne životinje. Obožava i čitanje - posljednjih godina posvećena je stručnoj literaturi, a kad je slobodnija, i romanima s elementima kriminalistike. Imala je, kaže, sreću i putovati: svojedobno je tri mjeseca boravila u Australiji - kamo bi se htjela opet vratiti - voli i Italiju te obožava Pariz. U svoj spomenar upisuje i putovanja i plovidbe s gospodinom Mladenom Šutejem, našim poznatim moreplovcem i jedriličarem.
"To su bila jedrenja s manjim društvom po popularnim destinacijama kao što su Karibi, Bahami, Polinezija, Kuba... Ali na jedrilici s osam osoba, bez razvikanih hotela ili resorta, na manje poznatim otocima, u usamljenim uvalama. Povremeno je to fizički bilo naporno, ali nezaboravno", govori zaljubljenica i u pisanje poezije i putopisa.
Sreća je u nama
Svemu tome će se više posvetiti kad ode u mirovinu, kao i plemenitom radu u Udruzi Hiperion Eos. Za kraj, prof. dr. sc. Zdravka Poljaković Skurić - dama koja svojom aristokratskom pojavom, svjetlom puti i plavim očima izgleda kao da je došla s nekog engleskog ladanja dijeli nekoliko savjeta za očuvanje zdravlja mozga, dobre koncentracije i kognitivnih sposobnosti tijekom života.
"Ovo je teško pitanje. Jer ljudi su jako različiti i ne postoji jedinstven recept za sve. No, mislim da treba prihvatiti da zdravlje dolazi ‘iz glave‘, odnosno iz zadovoljstva samim sobom i svojim životom. Kognitivne sposobnosti se isto tako vježbaju. Odnosno, učenje i stjecanje znanja ono je što ‘vježba‘ mozak, a za to smo sposobni i u dubokoj starosti. A kad govorimo o konceptu sreće, trebali bismo poraditi na svom unutarnjem pogledu na svijet. Mozak je nevjerojatan organ. Ako si svaki dan nekoliko puta kažete: “Ja sam sretan”, vaši neuralni putevi ‘uklesat‘ će tu tvrdnju i osjećat ćete sreću koju vam ništa neće moći pomutiti. Ovo je, naravno, pojednostavljeno i postoje tragične životne okolnosti koje ne možemo samo tako prebroditi, ali ako radimo dobro i vjerujemo u dobro, i ti će trenuci biti lakši za preživjeti - zaključuje ova iznimna liječnica i sportašica, Žena godine 2024.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....