Iako je zbog posla često znao biti odsutan, glazbeni producent ljetovanja i zimovanja uvijek je provodio sa svojim sinom, danas radijskim voditeljem, pa kaže kako je zbog toga "zaradio" i bolesti kralježnice noseći ga na leđima i uzaludno ga pokušavajaći navući da zavole iste stvari.
NIKŠA BRATOŠ
Prije nego što smo se supruga Sanja i ja vjenčali, imao sam nekoliko intenzivnih godina putovanja, gaža i nastupa zbog čega sam se nakratko odlučio smiriti. Odlučio sam da više neću svirati uživo, posvetio sam se radu u studiju, zapravo želio sam napokon početi spavati u svom krevetu. Kada se Marko rodio, to je bila ratna godina, i zapravo je prohodao u skloništu... Prvih nekoliko godina od njegova rođenja nisam putovao, trudio sam se biti prisutan otac. S obzirom na to da sam radoholičar, mnogo sam vremena provodio u studiju, ali smo se on i ja družili - prvenstveno kampanjski. Tijekom jednog vremenskog perioda ne previše, ali smo zato ljetovanja i zimovanja skoro 24 sata dnevno provodili zajedno. Tada smo imali mnogo više vremena jedan za drugoga. Učili smo skijati, plivati, to su bile stvari gdje sam "zaradio" i solidne bolesti kralježnice noseći ga na leđima... Nakon toga sam ga, kao svaki drugi ambiciozni tata, koji radi svoje početničke greške s prvim djetetom, a nekad ih ponovi i s drugim, pokušavao "navući" na stvari koje ja volim. Skijali smo, igrali tenis, svirali... Ništa od toga nije se previše primilo, osim jedne bitne stvari - da želi sve isprobati. Trenirao je sve živo, a supruga i ja smo čvrsto odlučili da ni u jednom trenutku ne želimo utjecati na njegov izbor u životu.
Iako to tada nisam mogao vidjeti, već od malih nogu dalo se naslutiti da će Marko jednog dana postati radijski voditelj. Nije ni čudo, s obzirom na to koliko je kao dijete mogao pričati... Kao klinac, s četiri, pet godina preuzimao je riječ u svakom društvu. Bio je vrlo znatiželjan, želio je sve isprobati, vidjeti, saznati što više toga, želio je da ga se sluša... Kamo sreće da smo to ranije prepoznali jer danas ne postoji nijedna naša međusobna rasprava, a da ikada bude po mom, uvijek mora biti po njegovom. Žao mi je što neke stvari nismo još više odradili zajedno, ali u okviru mogućnosti svoga posla, trudio sam se biti što bolji tata. Imao je šest godina kad sam dobio poziv za kratku turneju po Kanadi i nisam dvojio ni sekunde, poveo sam njega i suprugu. Koliko je god to bilo u mojoj moći, želio sam da doživi neka iskustva s roditeljima koje bi svako dijete trebalo doživjeti.
Često sam ga kao malog znao voditi po koncertima, a on je bio zgrožen koliko je to sve vremenski dugo trajalo. Bilo mu je ponekad jako naporno, a često mi je znao govoriti kako više nikada ne želi ići sa mnom. Mislim da mu je zapravo bilo odbojno to što sam tada u potpunosti bio fokusiran na posao a ne na njega, što je po meni sasvim razumljivo. Oduvijek sam pokušavao biti njegov prijatelj, a ne samo roditelj. Ne mislim da sam bio strog, ali sam zahtijevao da uvijek ima dobre ocjene i posveti se školskim obavezama. Ne smatram da sam pogriješio u tome što sam u njegovim mlađim danima inzistirao na tome, upravo suprotno. Žao mi je jedino što ga nisam više poticao na to da se bavi glazbom, iako nije da nisam pokušavao. Marka rado slušam u jutarnjem showu na radiju. Kad je tek počeo raditi, supruga i ja svakog smo jutra s velikim uzbuđenjem ustajali i slušali ga dok je bio u eteru. S vremenom se to prorijedilo pa sad više nismo toliko opsjednuti, znamo da je profesionalac. Kada uočim neku grešku, ponekad mu znam dati određenu primjedbu ili savjet koji on, u većini slučajeva, ne posluša, ali ja i dalje mislim pokušavati.
MARKO BRATOŠ
Tatinog posla sam postao svjestan tek kada sam shvatio da se druži s ljudima čiji su moji prijatelji i njihovi roditelji zapravo fanovi. Na primjer, njima je super Crvena Jabuka ili Gibo, a to su bili tatini prijatelji. Tada sam shvatio da postoji nekakav ekskluzivni pristup koji on ima za razliku od većine drugih. U razgovoru s prijateljima čiji su roditelji radili u nekim drugim profesijama, shvatio sam da je glazba uvijek bila nešto što je izazivalo najviše interesa. On je glazbenik, wow, to je nekako zvučalo najviše kul. U nekim je stvarima biti njegov sin bila velika prednost. Ljudi su mi poklanjali više pažnje, a sigurno mi je otvorilo i neka vrata. S druge strane, kad sam bio klinac, daleko su precjenjivali njegov utjecaj i moć. Za sve što sam sȃm napravio, govorili su da je to zbog njega. Uvijek je bilo: "Tata je platio da dobijem peticu iz matematike, da u rukometu zabijem gol..." Uvijek mi je smetalo što me mnogi doživljavaju samo kao njegovog sina.
Mislim da nijedan roditelj nije savršen, ali da mogu neke stvari mijenjati, imao bih druge probleme s kojima bi se možda još teže suočavao. Posao poput tatinog oduzima mnogo vremena i pažnje za koju, kad si klinac, očekuješ da se usmjeri na tebe. Da mi netko da mogućnost da mijenjam oca koji ima tako izraženu strast za nečim što radi, pa makar i ja malo ispaštao zbog toga, za nekoga tko je nezadovoljan svojim životom i nema tu vatru u sebi, a da je cijelo vrijeme uz mene - nikad ne bih na to pristao. Mislim da je u redu ova cijena koju je trebalo platiti, drago mi je uza sebe imati nekoga kome nije dosadno u životu, tko se veseli novim stvarima i još uvijek pronalazi ljepotu u izazovima, to je nešto što i mene motivira. Kad sam bio u pubertetu, bio sam ljut na cijeli svijet, pa tako i na svog tatu. S vremenom se to promijenilo, a danas ga uvijek vrlo rado pitam za savjet. Ono što nas je u posljednje vrijeme posebno povezalo je glazba jer sam počeo raditi s Ginom Damjanović na albumu, a zajednički trenuci u studiju su nas dodatno povezali. Iako smo otac i sin, nikad se ne slažemo, ni oko čega. Zapravo, oduvijek imamo potpuno suprotno mišljenje o svemu, bilo da je riječ o sportu, glazbi ili bilo čemu drugome. Meni je to drago, u životu ti ne treba roditelj koji će biti tvoja jeka, nekad ja naučim nešto od njega, nekad, barem se nadam, on od mene.