Od igranja bez pravih uzora do vođenja reprezentacije i rada na fakultetu, Tihana Nemčić Bojić prošla je put jedne od najvažnijih osoba razvoja ženskog nogometa u Hrvatskoj, ali i sportašice čiju je karijeru obilježila borba s ozljedama.
"Imala sam jedanaest godina kada sam pisala tajna pisma treneru Tini u rodnim Križevcima. U pismima sam ga molila da me primi na treninge s dječacima. Ključni trenutak bio je kad je on na to pristao. Danas zvuči neobično, ali tada djevojčice nisu igrale nogomet i nije bilo mnogo uzora ni utabanih staza kojima bih mogla krenuti. Dvije godine kasnije uslijedilo je važno poglavlje kada sam došla u Dinamo. Tata me četiri puta tjedno vozio na treninge u Zagreb i strpljivo čekao da završim, a na povratku kući često bismo stali na sladoled. Danas, kada pogledam unatrag, znam da su ti kilometri bili mnogo više od običnih vožnji - bili su ulaganje u moje snove. Godinu dana poslije počela sam sama putovati vlakom. Taj vlak postao je moj drugi dom i poveznica sa snovima koji su se nalazili na Maksimiru", prisjeća se svojih početaka Tihana Nemčić Bojić (38), docentica na Kineziološkom fakultetu gdje predaje nogomet.
Nakon završetka tog studija 2012. godine stekla je UEFA licencu i postala prva žena u Hrvatskoj koja je vodila mušku nogometnu momčad, a vijest je izazvala znatiželju, možda čak i više izvan svlačionice nego u njoj. Ipak, kada je iste godine preuzela klub Viktorija Vojakovac, igrači su bili malo zbunjeni jer nisu očekivali trenericu ženu.
"U nogometu povjerenje ne gradi spol, nego znanje, rad i odnos prema ljudima. Vrlo brzo smo se upoznali, počeli zajedno raditi i ta je tema jednostavno nestala. Ostao je samo nogomet", govori Tihana.
Jedan od najposebnijih trenutaka njezine igračke karijere bilo je osvajanje turnira Kutije šibica bez primljenog pogotka, a potom i prvi naslov hrvatskih prvakinja. Posebno je ponosna na osnivanje prvog ženskog futsal kluba u Hrvatskoj, ŽMNK Alumnus, kao i na činjenicu da je bila trenerica i izbornica hrvatske ženske futsalske A reprezentacije. Tijekom karijere tri je godine igrala u talijanskoj Seriji A. U Italiju je prvi put otišla 2014. tijekom doktorskog studija, a nakon dvogodišnjeg boravka između Vicenze i Verone vratila se u Hrvatsku. Ponovno je zaigrala u Italiji 2018., u Cagliariju na Sardiniji, no teška ozljeda lijevog koljena, već četvrta u karijeri, prisilila ju je na završetak igranja, iako je tada bila u vrhunskoj formi.
"S koljenom vodim dugu i prilično zahtjevnu bitku. Prvu ozbiljnu ozljedu, puknuće prednje ukrižene sveze i medijalnog meniska, doživjela sam na drugoj godini fakulteta, a nakon toga nizale su se nove operacije i problemi - lateralni menisk i hrskavica. Danas imam artrozu četvrtog stupnja i često se našalim da mi je koljeno puno starije od mene. Nažalost, šala je samo način da lakše prihvatim činjenicu da više ne mogu, a niti smijem trčati. Najteži trenutak bio je kada mi je liječnik, s tek navršenih 30 godina i u razdoblju kada sam osjećala da igram svoj najbolji nogomet, rekao: ‘Prestani trčati.‘ Taj razgovor doživjela sam kao veliki šok. Uslijedile su neprospavane noći, tuga i razdoblje u kojem sam se teško mirila s novom stvarnošću", govori Tihana.
Tada je sve svoje misli zapisala u knjizi "Joker", motivacijskim memoarima koji su joj pomogli da u nju pohrani sve bitno iz igračkih dana i nastavi dalje pronalaziti sebe. Tada je donijela jednu od najvažnijih odluka u životu - željela je ostati dio igre na drugačiji način. Završila je doktorat, zaposlila se na fakultetu te nastavila graditi svoju nogometnu karijeru kroz obrazovanje i stručni razvoj.
Danas većinu svog vremena provodi na nogometnim terenima i u učionicama. Na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu, gdje kao docentica radi već šest godina, studentima prenosi znanje o nogometu, a istodobno ima privilegij voditi hrvatsku žensku futsal reprezentaciju koja se priprema za Europsko prvenstvo. Posebno je veseli rad s trenerima kroz edukacije jer vjeruje da upravo oni imaju najveći utjecaj na razvoj novih generacija sportaša. Kad se makne s terena, nogomet i dalje ostaje dio njezine svakodnevice pa ga ponekad analizira iz druge perspektive - kao stručna komentatorica utakmica na HRT-u. Sve što radi povezuje ista strast - razumjeti igru, razvijati ljude i pomaknuti granice ženskog sporta.
"Sport me naučio kako raditi s ljudima, kako graditi povjerenje, motivirati, voditi i nositi se s različitim karakterima. Zbog toga mi je rad sa studentima prirodan i ispunjavajući. Nove generacije donose nove izazove jer odrastaju u svijetu u kojem tehnologija zauzima velik dio prostora, pa su i komunikacija, pažnja i motivacija drugačije nego prije. No, vjerujem da je ključ upravo u prilagodbi. Umjesto da uspoređujemo generacije, važno je razumjeti ih i pronaći način da ih zainteresiramo i potaknemo na razvoj. Istovremeno, postoje vrijednosti od kojih ne odstupam. Od studenata, kao i od sebe same, očekujem kulturu ponašanja, međusobno poštovanje, odgovornost te uvažavanje rada i truda. To su principi koji vrijede jednako na fakultetu, u svlačionici i u životu", objašnjava Tihana koja je upravo na nogometnim terenima 2016. upoznala današnjeg supruga, nogometaša Filipa Bojića. No, trebalo je vremena da se njihove priče uistinu povežu. Pravi klik dogodio se tek 2022. sasvim neočekivano, na Štefanje tijekom turnira Kutije šibica.
"Od tada je sve išlo brzo i prirodno. Vjenčali smo se i proslavili u restoranu Maksimir, a ovih dana obilježavamo i treću godišnjicu braka. Naš zajednički put dugo je bio na relaciji Hrvatska - Luksemburg, gdje je Filip igrao pa bih jednom mjesečno putovala k njemu na nekoliko dana i to smo nekako pretvorili u naš mali sustav - gotovo kao sportski projekt u kojem su postojali jasni ciljevi, pravila i puno discipline. Bilo je zahtjevno, ponekad i jako teško, ali funkcioniralo je jer smo oboje znali zašto to radimo. Sada se to poglavlje zatvara jer je Filip ponovno u Hrvatskoj, pa nas čekaju novi izazovi - oni ljepši, svakodnevni, zajednički, bez udaljenosti između nas", objašnjava Tihana.
Zajedno sa suprugom navijat će za Hrvatsku, iako priznaje da je favorit Francuska, a vjeruje kako bi iznenaditi mogla i Norveška. A na pitanje kakva je navijačica, glasno se smije.
"Moj tata bi rekao da sam grozna navijačica, bez imalo života u sebi. Naravno, kroz šalu, ali kad gledam utakmice, rijetko pokazujem emocije. Godine provedene u nogometu naučile su me da igru promatram analitički pa često više razmišljam o taktičkim detaljima nego što skačem nakon gola ili negodujem zbog sudačkih odluka. Većina ljudi promatra utakmicu kroz njezin završni proizvod, krajnji rezultat, način na koji je postignut pogodak ili pojedinačne poteze igrača. Zanima me cjelokupan proces koji stoji iza toga. Promatram što je prethodilo određenoj situaciji, kako su se razvijale akcije te na koji se način pojedini detalji uklapaju u širi kontekst i funkcioniranje momčadskog sustava. Upravo u tim poveznicama i razumijevanju procesa vidim najveću vrijednost nogometne analize. Prvenstvo ću pratiti u miru doma, sa suprugom, a kada igra Hrvatska sigurno ćemo se okupiti i s obitelji. Tada se u meni trenerica nakratko povuče, a prevlada žena koja jednostavno voli igru", priča Tihana.
Žena u nogometu, kaže, sve manje je tabu. Njezina okolina, kolege i studenti već su navikli na njezinu ulogu te često ističu upravo važnost i sposobnost žene da uspješno djeluje u svijetu koji se tradicionalno smatrao „rezerviranim” za muškarce. Smatra da se danas sve više vrednuju znanje, stručnost i rezultati, neovisno o spolu, što je pozitivan korak za cijelu sportsku zajednicu.
"Na terenu za (mali) nogomet nalazi se cijeli život. Čovjek nauči kako da gubi podignute glave, da pobjeđuje, a da se ne umisli. Sve bitne lekcije za život proizašle su iz odnosa prema radu, natjecanju, suigračicama i protivnicima. Nisam sigurna koliko bih bila spremna za ovaj svijet koji svakodnevno proždire, da nisam prošla tu tešku igricu zvanu ‘sport‘", objašnjava Tihana.
Iako možda zvuči idealistički, želja joj je da u nogometu bude manje ega, a više radosti. Smatra kako često vidimo onih jedan posto koji su uspjeli i zarađuju velike svote novca, pa se lako zaboravi zbog čega se nogomet uopće počeo igrati - iz čiste ljubavi, igre i zajedništva. Sada je čeka priprema reprezentacije za odlazak na Europsko prvenstvo u ožujku sljedeće godine, na fakultetu studenti, ispiti i diplomski radovi, a između svega i Svjetsko prvenstvo koje treba dostojno ispratiti.
"Vrijeme provodim prateći nogomet, i to i poslovno i iz ljubavi. Najviše me vesele trenuci provedeni s obitelji te mir i opuštanje. Volim biti s obitelji, uživati u tišini, čitati dobru knjigu i piti čaj. Moj idealan dan zapravo je prilično jednostavan. Ako je Filip sa mnom, najčešće smo na igralištu – ili bacamo na koš ili tehniciramo s loptom. Kad njega nema, dan mi se svodi na male, ali važne stvari: kavu sa sestrama, smijeh s roditeljima i vrijeme provedeno s nećacima, a posebno s malim Mateom. To su trenuci koji mi vraćaju ravnotežu i smisao", zaključuje Tihana Nemčić Bojić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....