EKSKLUZIVNI INTERVJU

Olivera Balašević o godini bez Đoleta: ‘Ne prođe dan a da ne pustim suzu za Njim‘

Supruga Panonskog mornara samo za srpsko izdanje Glorije govori o životu bez velikog Đorđa Balaševića i zašto joj jedna pekara budi miris vječnih uspomena...

Kad smo se dogovarali oko intervjua, Olivera Balašević nenametljivo, gotovo s dozom srama u glasu svojstvenom pristojnom svijetu, pitala me je možemo li se naći i da je fotografiramo u pekari koja ima posebno mjesto u njenom sentimentalnom dnevniku. “Poslije naše prve šetnje, Đorđe mi je u pekari Violeta kupio pecivo”, otkrila mi je. Nije bilo potrebno više ništa da mi kaže. Brzo smo se dogovorili oko svega. Navikao na javne osobe nabildanog ega s dugačkom listom uvjeta koje treba ispuniti prije nego što odluče odgovoriti na novinarska pitanja, bio sam iznenađen koliko je komunikacija s Oljom ljekovita, poput svojevrsne posjete duhovnom wellness centru u kome je pristojnost jedina valuta.

image

Prošla je godina dana otkako Đorđe i Olivera više nisu zajedno

NEBOJšA BABIć/GLORIA

Nalazimo se u pekari Violeta koja je važan toponim u Đorđevom i vašem životu. Zašto?

U Novom Sadu smo, europskoj prijestolnici kulture. S riječju "kultura" prvi put sam se susrela u petom razredu na satu prirode kada nam je nastavnica predstavljala žito, zob, ječam i ostale žitarice kao poljoprivredne kulture. Odrastali smo i prihvatili ovu riječ tako, zdravo za gotovo, i zaboravili da sve na ovom svijetu, pa i kultura, potječe iz sjemena. Za Novi Sad je titula europske prijestolnice dvostruka, s obzirom na to da je on i kao vojvođanska prijestolnica - sinonim za raskošnu žitnicu. Žao mi je što u programu obilježavanja “Europske prijestolnice kulture” nismo mogli vidjeti nagovještaj i te kulturne činjenice, koja traje drastično duže od ove manifestacije. Recimo da smo danas u pekari Violeta pomalo i zbog toga. Na sentimentalnom sam proplanku svoje mladosti, negdje poslije TV Dnevnika, s već dobro podešenim uhom za zvižduk pod prozorom svoje studentske sobe. U sam smiraj gradske vreve (tad bi gradska vreva utihnula dosta ranije), Đorđe i ja bili bismo jedini šetači kraj Dunava, a Kej bi odzvanjao mojim smijehom, koji bi Đorđa sve više motivirao da priča i karikira svoje anegdote i dosjetke iz školskih dana, sve čuvajući onu najsočniju za posljednje metre Keja, baš pred oficirskom kulom, da bih na tom mjestu prasnula u smijeh, a on bi mi stavio ruku preko usta govoreći: "Tiše, ovdje stanuju vojna lica, ako nas čuje neki oficir - gotovi smo." Svaka od tih šetnji bila je praćena oblakom mirisa svježeg peciva i kada bih ga začuđeno pitala otkud mu toplo i svježe pecivo, rekao bi mi da se takve perece u to doba mogu pronaći jedino na Temerinskom drumu u pekari Violeta, čuvenoj po tome što bi starim momcima pekari iz noćne smjene džentlmenski kroz odškrinuti šalter dobacili mirisni, tek ispečeni džoker za usnule djevojčice koje osluškuju zvižduk. Prvi komadi kruha koje smo Đorđe i ja zajednički pojeli pripremljeni su u ovoj pekari. Prije nego što ću svoje dvorište zamijeniti studentskom sobom, moja mama, koju sudbina nije nagradila pogledom kroz veo na svoj budući život, kao malu bi me neodoljivo podsjećala na nevjestu kada god bi tijestom, prozirnim poput tila, zavrtjela iznad svoje glave. To je bilo tijesto za pitu krumpirušu, a od njegovih okrajaka koje bi pržila na ringli pravila je “prženice”, i usprkos tako jednostavnom nazivu, danas mi nije jednostavno objasniti okus djetinjstva koji, srećom, nikada nije nestao. Mamine “prženice” iz djetinjstva podijeljene s bratom, kao i perece iz mladosti pojedene s mojim Đorđem na Keju, sve me više uvjeravaju da je recepte za pripremanje jednostavnih peciva lako formulirati, međutim, kako objasniti onu sinesteziju... Onaj sentiment koji neprestano opominje da su mirisi i okusi nekih peciva jednostavno neponovljivi i da nije više riječ o hrani već o mirisima i okusima uspomena.

image

Pekara Violeta Oliveri budi duboke emocije i priziva najljepša sjećanja

NEBOJšA BABIć/GLORIA

Čitajte i: Balašević ostavio dirljivo oproštajno pismo svojoj obitelji! Kći Beba otkrila detalje očeve poruke

Možete li nešto reći o trenucima koji su protekli i onim koji vam predstoje bez razgovora i smijeha s Đorđem?

Trenuci provedeni s Njim su zapravo desetljeća... Trenuci bez njega su oceani tišine i teško da ih možemo preimenovati! Ali i s Titanika ima preživjelih, a kako ne bi bilo s “Bele lađe” Panonskog mornara, mog Đorđa?! Naša djeca i ja smo hrabro prihvatili neminovnost. Ne prođe dan a da se ne pusti suza, onako dječje kroz smijeh, prisjećajući se života i odrastanja uz Njegovu ljubav, brižnost, duhovitost...

Imate li dojam koliko Đorđe nedostaje i balaševićevcima, koji vrijeme dijele na prije i poslije njega?

Đole je i nedostajanje implementirao u svoje trajanje, stoga i taj osjećaj nedostajanja postoji samo kao još jedan parametar njegovog trajanja. Obitelj je, uz sve intimne napore, ostala svjesna da je svjedok jedne etape koju neki ljudi (ne sasvim opravdano) nazivaju prazninom. Uspjeli smo se konsolidirati i osnovati Fondaciju Balašević kao jedinu adresu koja razmatra i selektira inicijative i prijedloge koji bi podrazumijevali korištenje autorskog djela pod imenom, kako rekoste, balaševićevaca. Sjećam se rijetkih, no vrlo poučnih druženja s prof. dr. Draškom Ređepom, književnikom i esejistom, čovjekom koji je uvažavao Đoletov rad i bez obzira na razliku u godinama, obraćao mu se s Vi. On je znao da nam na fin, profesorski način daruje savjete, koje sam, eto, zapamtila do danas. Tako, na primjer, kada su se pojavili oni s namjerom da zvuče kao Đole, profesor Ređep bi rekao: “Po epigonima ćete uvijek, Đorđe, znati točno gdje griješite.” Također, ispričao nam je kako u kafani možeš steći i prijatelja i neprijatelja, ljubav i mržnju, možeš ostvariti i imetak i dug, samo ne - obrazovanje. Svoju prvu LP ploču Đole je nazvao “Mojoj mami umjesto maturske slike u izlogu”, s dubokim žaljenjem jer roditeljima nije priuštio tu sliku... Mnogo godina kasnije “iskupio se” tako što je unukama “priuštio” stranice u nekim od školskih čitanki, u koje je ušetao onako u patikama, šeretski, s rukama u džepovima. Fondacija će se za takve stvari zalagati i u budućnosti.

image

Mirisi i okusi nekih peciva jednostavno su neponovljivi, kaže književnica

NEBOJšA BABIć/GLORIA

Čitajte i: Intervju za pamćenje: ‘Obitelj mi je uvijek bila najvažnija, a sve što imam dugujem samo jednoj ženi‘

Vaše debitantsko književno djelo Planeta Dvorište, zahvaljujući vještom preplitanju emocija i faktografije, naišlo je na topao prijem kod publike. Jeste li iznenađeni mnoštvom pozitivnih reakcija?

Književno djelo formiraju autor i njegov tekst s jedne i, jednako značajni, čitatelji s druge strane. Rekla bih da recenzije i brojne posvete najbolje govore o putanjama rotacije i revolucije moje Planete. Duboko vjerujem da ne uobličava samo pisac djelo, već da djelo također uobličava njega, kao što neki zakon ne opisuje prirodno stanje jednog društva, ali ipak utječe na njegovu sudbinu. Jedan osporavani i nagrađivani austrijski pisac glasno je rekao da se ne smije dogoditi da se potroši materijal djetinjstva, te da nije stvaran onaj autor koji stalno citira djetinjstvo, već onaj koji, nanovo ga izmišljajući, pripovijeda sebe. Mislim da su prava pitanja gdje je izvor toka našeg pripovijedanja i konačno - znamo li ispričati sebe.

Pišete li dalje, možda, nastavak Planete Dvorište?

Glasnu tišinu svoga vremena kod kuće savladavam pripremanjem knjige Dodir svile. Književni znalci bi rekli da je to prošireno i dopunjeno izdanje Dodira svile iz 1995., u godini kada je Đole bio laureat nagrade Todor Manojlović, međutim, stranice koje priređujem neće biti samo to. To će biti zbirka onih Njegovih pjesama koje smo čitali, slušali sami, pjevali zajedno, uz koje smo se zaljubljivali, mamili Ove i One suze, ali i koje su se dosad slušale samo u broju 33 novosadske ulice Jovana Cvijića. Jednom je veliki Mika Antić rekao Đoletu: “Blago tebi, Đole... Ti svoje stihove možeš i pjevati.” Sigurna sam da bi i danas, kada bi čuo kasnije pjesme i neke nove koje će stići, Mika to ponovio s malim dodatkom da, eto, one nastavljaju biti pjevane i da žive kroz neko novo vrijeme, kroz neke nove generacije. I to je moj prioritet!

image

Njezina mama znala je razvući tijesto prozirno poput tila i zavrtiti ga iznad glave, baš kao što ona danas to čini

NEBOJšA BABIć/GLORIA

Čitajte i: Zaprosio ju je preko telefona, na svadbu stigao u trapericama, a posljednja želja bila mu je da joj čuje glas

Podržali ste sina Aleksu u produkciji filma Megdan. Kako teče realizacija ovog projekta?

Mi kao obitelj i Aleksa kao idejni tvorac i pokretač filmskog projekta Megdan pristupili smo tome uz poštivanje elementarnih principa tolerancije i u duhu kozmopolitizma - onako kako je Đole živio i stvarao. Realizacija ovog projekta odvija se uz podršku gradskih na lokalnom i izvršnih vlasti na državnom nivou. Ove veljače, uz prisustvo predsjednika Narodne skupštine i ministra omladine i sporta Republike Srbije, ugostili smo Destera Wilsona, ministra mladih i sporta Republike Liberije. Povod ove značajne posjete jesu suradnja i podrška njegovog ministarstva filmu Megdan. Na ovaj način čitav projekt dobiva međunarodni karakter, a filmske lokacije će, između ostalih, biti i Liberija i Grčka.

Što vas veseli?

Ne čini li vam se glagol “veseliti” pomalo trapavim? Ali mogu reći da me čini spokojnom to što imam san. Ono čemu sam predana je stvaranje mjesta sastajališta tzv. balaševićevaca. Zemljopisno, to je mjesto početnog koraka koji smo načinili prije nekoliko desetljeća, mjesto ishodišta mladosti, ljubavi i dobrote. Zamisao je da to zdanje bude oaza snova, dosanjanih i nedosanjanih. Ono će biti posvećeno, prije svega, virtualnoj realizaciji Đoletovih djela kroz filmske i video materijale s koncerata, kao i doživljajima fotografija i rukopisa putem moderne tehnologije. Ovakva, tehnološki interesantna realizacija ide u susret “nekim novim klincima”.

01 - Modified: 2022-05-05 13:06:19 - Feat.: 0 - Title: Sin Đorđa Balaševića objavio sretnu vijest: ‘Za nešto više od tri mjeseca...‘
01 - Modified: 2022-05-05 13:06:19 - Feat.: 0 - Title: Sin Đorđa Balaševića objavio sretnu vijest: ‘Za nešto više od tri mjeseca...‘
Linker
06. listopad 2022 22:04