Slavko je neuropsihijatar i autoritet u području liječenja ovisnosti, a njegova su djeca psiholozi - kći radi na Odjelu za alkoholizam u KBC-u Sestre milosrdnice, dok je sin konzultant, predavač, poslovni trener specijaliziran za rad s korporacijama i jedan od eksperata u RTL-ovoj emisiji ‘Brak na prvu‘.
MATEJ SAKOMAN (43)
Iz djetinjstva pamtim lijepe stvari. Lana i ja ujutro bismo došli do tate i probudili ga, a on se s nama igrao i prepričavao nam pustolovine iz djetinjstva. Vodio nas je i u šumske pustolovine te naučio igrati "pingač". Nabavio je ping-pong stol za mene i frendove, a dao je napraviti i tenisku mrežu za naš kvart Jelenovac prije nego što su ga uzurpirali. Tako smo dvaput tjedno igrali tenis s tatinom ekipom. Sjećam se i da sam s mamom i tatom gledao "Igre bez granica" i slagao "legiće". Neprekidno sam se družio sa sestrom, bratićem i sestričnama jer je nas petero djece živjelo u istoj kući. Bratić Benjamin i ja bili smo nerazdvojni.
Tata je genij koji bi bilo koji faks završio s Rektorovom nagradom u ljetnom roku. Ima kičmu i može raditi kao nitko koga poznajem. Hrpetinu toga zna. S druge strane je direktan i prošao je puno toga pa sada često ego izbija na površinu, što me nekad živcira. Dolazilo nam je mnogo poznatih osoba - čak su nam i doma kucale za pomoć. Kalendar poput njegovog nisam u životu vidio - Elon Musk nije ni blizu. Trideset dana zaredom grad za gradom, država za državom, zatvor, klinika, škola, prevencija. Neshvatljivo mi je da je netko bio u stanju to odraditi. Mama bi u to vrijeme noću skuhala ručak, a ujutro nas odvezla gdje treba. Tako smo imali i ručak i aktivnosti. Žena je čudo. Topla je i kad sam bio mali, najviše me veselilo kad bi me zagrlila i uspavala. Mama je institucija. To što ona za sve nas napravi je za spomenik. Lana je imala "sindrom savršene učenice", mirna s osebujnim i profinjenim smislom za humor. Ja sam više istraživač i "street smart" tip, koji je opsesivan u produbljivanju znanja iz nekog područja interesa. Kao Novak Đoković u tenisu.
Tata se nikad nije miješao u moj profesionalni odabir, ali tisuće sati pričamo o psihologiji - modelima, znanstvenim radovima, farmakologiji, psihoterapiji, studijama slučaja, konkretnim obiteljskim problematikama. Više ne podnosim teme za nedjeljnim ručkom koje uključuju nadrealne tragedije, masovne dilere, kriminalce, ubojice. Jednostavno, ne želim znati. Najviše pamtim njegove poruke "Rad + red = radost". "Želim da imaš dobar i plemenit život." "Mat, ne brini se previše. Ne shvaćaj život preozbiljno." "Sve je rješivo." "Mind over mood." Od tate sam naučio abnormalno puno, a u Lani imam prijateljicu, seku, podršku i konzultanta za neka pitanja i odnose iz struke ili privatno. Njezin muž ima pivovaru Medvedgrad kao brigu, plus sjedi u upravi Dinama - i to za džabe - dok je Lana s djecom. Slavko i njegove statistike su svjetska razina broj jedan. Hrvatska je imala najmanju stopu zaraženih HIV-om u svijetu i najbolju nacionalnu strategiju za suzbijanje ovisnosti. On je zaista bio Roger Federer u svom zvanju. Uveo je prve registre za ovisnike i informatizirao ih. Plus vjerojatno 8000 pacijenata koji su prošli kroz njegove neurone.
Svojim kćerima želim da budu sretne radeći posao za koji imaju talenta. Da se prihvate takvima kakve jesu. Da im izmolim dobre muževe i da me u konačnici iznenade nečim lijepim, nečim što ne mogu ni sanjati. Neka budu svoje i slijede svoje srce, ali razumno prihvaćajući svijet. A svijet nek misli što hoće.
LANA NAUKOVIĆ SAKOMAN (40)
I meni je djetinjstvo prekrasno razdoblje života. Puno vremena provodili smo vani, na igralištu, u šumi. Atmosfera je bila topla, iako ponekad napeta - nećemo lagati. Tata je puno radio i često zbog posla izbivao iz kuće, ali nikad nisam osjetila njegovu odsutnost, jer kad je bio prisutan, zaista je bio tu. Kvaliteta druženja važnija je od kvantitete. Njegovu (pre)zaposlenost sigurno je više osjetila mama, no tada to nisam mogla znati. Takve stvari spoznaš tek kad i sam postaneš roditelj. Mama je bila potpuno posvećena nama pa nisam osjećala prazninu dok je tata bio na putu. Volio je restaurirati stilski namještaj, a mi smo mu pomagali kad smo bili manji. Brat je išao s njim na tenis od najranije dobi. Tata nam je tijekom puberteta napisao nešto poput životnih pravila, koja su stajala u bratovoj sobi. I danas pamtim rečenice poput "Bolje je biti sam nego u lošem društvu" i "Red, rad i disciplina". Jednom mi je rekao: "Ne možeš oživljavati mrtvaca." Kad je nešto gotovo - gotovo je. Od njegovih gesta najviše pamtim frkanje brkova.
Ovisnici su jako stigmatizirani i marginalizirani, a netko poput tate bio je potreban da ih se počne doživljavati kao ljude koji boluju. Jer ovisnost je teška bolest - ne samo pojedinca već i cijele obitelji i društva. Psihologija je lijepa profesija, ali čini mi se da u Hrvatskoj još traži svoje mjesto pod suncem. U bolnicama je nekako u sjeni psihijatrije. Ne znam kako je u ljudskim resursima, jer u toj grani nisam nikada radila. Puno se raznoraznih terapeuta gura u našu profesiju, ali ako se drugima pomogne, nije na meni da sudim. Ne znam stvara li sudjelovanje psihologa u emisijama poput "Braka na prvu" stereotipe, nisam previše o tome razmišljala. Ako i stvara, do mene nisu došli. Jedino sam spoznala da puno ljudi gleda tu emisiju tek kad je Matej tamo počeo sudjelovati. Vjerujem da je to ostavilo pozitivan utjecaj na našu profesiju. Ljudi, posebno mladi, sve su osvješteniji i sve ranije traže psihološku pomoć. Nije to tabu kao prije. Nekad bi se na spomen psihijatrije odgovaralo: "Pa nisam valjda luda?" Sada to više nije tako.
Najljepše uspomene iz djetinjstva vežem uz ljeta u Novalji, gdje su moji roditelji upoznali životne prijatelje. Svaku večer išli bismo k njima. Nažalost, više nisu živi, a s njihovim odlaskom otišao je i dio mog djetinjstva. Bilo je i drugih bolnih trenutaka. Najbolniji je bio kada nam je poginuo bratić. Krajem lipnja je bilo osamnaest godina od te tragedije, a pamtim je kao da je bila jučer. Svatko se s time nosio na svoj način. Matej i Ivan bili su povezani kao braća, njega je to u potpunosti uništilo. Ja sam te godine započela vezu sa sadašnjim suprugom, rekla bih da sam "plivala" između sreće i očaja. Zahvalna sam Mateju što je u tom najgorem trenutku života skupio snage i smireno mi prenio tu vijest. Ne znam bih li ja to mogla napraviti na njegovom mjestu. Mama je bila shrvana, to je bio sin njezine najmlađe sestre. S teškoćama se nosim na različite načine - ili se povučem u sebe ili pričam s najbližima. Matej voli da ga se pusti na miru, tata se u potpunosti zatvori, mama je ekspresivna. Ona će sve i reći i pokazati.
Od članova obitelji naučila sam kako voljeti i kako je biti voljen, ali i da ne treba suditi drugima jer ne znaš kako je "hodati u tuđim cipelama." Pomozi ako možeš, ali nemoj odmagati. Ako imaš predrasude, osuđuješ druge, ne možeš raditi na psihijatriji. Ključ bliskosti i povjerenja je ljubav koju gajimo jedni prema drugima. Ne moramo se uvijek slagati, ali ljubav je neupitna. Vjera u Boga, ljubav i razumijevanje onog drugog svakako pomažu u održavanju bliskih odnosa. Moja kći i Matejeve kćeri su kao sestre. Noa je nešto stariji od cura pa je preuzeo ulogu velikog brata koji promatra sa strane. Matejeva supruga mi je prijateljica koju volim kao sestru. Glavnu ulogu u svemu ima naša mama - ona nas okuplja oko stola i uvijek je tu za nas. Najponosnija sam upravo na to što smo svi složni, volimo se i uvažavamo sa svim našim sličnostima i različitostima. Ono što će moja djeca naučiti od mene, naučit će od mene kao od svoje mame, a ne kao psihologinje. Za njih sam samo mama - iako mi sin, kad ga ispravljam kako nisam liječnica već psihologinja, zna reći da sam "mentalni doktor". Želim da moja djeca budu dobri ljudi. Da ne gledaju samo svoje interese, već da pomažu drugima, ali i da znaju kada treba reći ne. Želim da znaju da se trud isplati i da se dobro uvijek vraća. Ne želim da osuđuju druge niti da se uspoređuju s drugima. Tu i tamo me pitaju o mom poslu, ali nastojim ga ostaviti - na poslu.
SLAVKO SAKOMAN (78)
Matej i Lana su vrlo inteligentni, izuzetno dobri, empatični, čestiti, dobro odgojeni i školovani. Ni kao djeca nisu bili problematični. Bili su pravi Božji dar. Premda su iste profesije, po osobnosti su različiti. Matej je maštovit, njegov svijet fantazija teško je shvatiti. Istovremeno je "na zemlji" i boljeg oca svojoj djeci - Mari, Klari i Rozi - nisam susreo. No i svoju struku vješto koristi, osobito kao savjetnik za brigu o ljudskim resursima kompanija. S puno znanja, uspješno radi i individualno psihološko savjetovanje - ponekad me pita "što" i "kako". Matej je jedan od rijetkih psihologa koji puno zna i o psihofarmakoterapiji. Po pitanju roditeljstva isto bih rekao i za Lanu. Beskrajno voli Nou i Emu, nevjerojatno je strpljiva i uspješna majka, zna djeci postaviti granice. Kad je potrebno, tu je i suprug Ivan, u čiju se potporu uvijek može pouzdati. Kao psiholog, radi na Klinici na kojoj sam ja radio četrdeset godina. Bila je izvrsna učenica - od osnovne škole do kraja fakulteta. Radi sa srcem svoj posao, znam da je pacijenti vole i cijene, a ako ponekad zapne kod nekog slučaja, zna me pitati što i kako činiti. Ima slučajeva za koje me upita bih li ih mogao osobno preuzeti. Ona je lijepa, dotjerana dama. Živi u realitetu i ne želi se opterećivati stvarima i događajima na koje ne može utjecati. Kad vidite toliko mentalno bolesnih osoba i/ili ovisnika koje trebate liječiti, doživljavate posebno zadovoljstvo gledajući svoje potomke kao zrele, funkcionalne i mentalno stabilne ljude. I još k tome izvrsne roditelje mojih dragulja - petero unučadi.
Ne želeći to elaborirati, mogu reći da nimalo nije dobro biti "psihijatar" u obitelji. Trebate biti ono što jeste - jednostavan, normalan čovjek s realnim očekivanjima od drugih. Nikada nakon završetka radnog vremena nisam kući donosio posao i priče o pacijentima, jer je to i etički nedopustivo. Ali donosio sam umor, nerijetko tugu i bol, boreći se protiv psihologije smrti najtežih pacijenata. Bilo je dana kad sam to morao prikrivati od ukućana, jer s pacijentima nisam radio "tehnički" - simptomi, dijagnoza, lijekovi - već vrlo osobno, sa srcem. Teško bi bilo pobrojati ljude koje sam uspio uvjeriti da je život najvredniji dar i naučiti ih kako da umom nadvladaju emocije. To troši čovjeka, ali ga uspjeh oporavlja. Dinamika s obiteljima Lane i Mateja i ulazak u svijet najmlađih bili su najbolji lijek za vraćanje u podnošljivo stanje i skupljanje energije za idući dan. Moram spomenuti da mi je mnogo pomagao i sport - nogomet, stolni tenis, košarka, tenis - te druženje s prijateljima s kojima sam igrao i održavao izuzetnu kondiciju. Zahvaljujući vrhunskoj prehrani moje supruge Jelene i bez konzumacije sredstava ovisnosti - rijetko čaša vina ili piva - samo sam jednom, iznenada prošle godine, nekoliko dana imao tešku virozu. Ni jedan dan sve 42 godine rada nisam bio na bolovanju. I dalje mogu raditi koliko hoću, ali i bez teškoća i umora odigrati sat-dva tenisa. Moram reći da je i Matej uz malo treninga izvrsno igrao spomenute sportove. Lana je i dalje aktivna u gimnastici.
Podosta smo tolerantni za prihvaćanje različitosti u mišljenju. Vrlo smo privrženi i bliski, tako da nije bilo moguće posvađati se i ne razgovarati neko vrijeme. Više smo slušali i uvažavali jedni druge i time širili spoznaje ili kut gledanja nego se trudili nametati svoj stav. Osobito sam s Matejem, koji je nevjerojatno puno i brzo čitao, mogao raspravljati o pitanjima daleko širim od psihologije. Mateja i Lanu jedino je nerviralo kad bih pokušao otvoriti temu organiziranog kriminala i korupcije u našoj sve praznijoj, ali voljenoj domovini Hrvatskoj. Možda i nismo svjesni koliko smo jedni druge poticali na razmišljanje o brojnim pitanjima. Osobito u kreiranju isplativog sustava vrijednosti. Ne treba, poput Trumpa, težiti bogatstvu, moći, slavi i egocentričnom hedonizmu, već stvarnim vrijednostima koje čovjeka čine čovjekom - inteligentnim, moralnim i kreativnim bićem zahvalnim na darovima života. Od bližnjih do svega besplatnog na ovom predivnom planetu: zraku, vodi, svjetlu, toplini, zemlji, biljnom i životinjskom svijetu, obilju plodova za hranu... Gdje je manje loših ljudi, tamo je prirodnije i ljepše, bolja je perspektiva i kvalitetniji život.
Prvu i najtežu bol doživio sam nakon pogibije starijeg brata, stomatologa Zvonimira, u prometnoj nesreći. Ta vijest koju sam dižući telefon oko 22 sata dobio od policije me prestravila. Prestao sam disati. Do jutra sam sjedio posve okamenjen čekajući da se probude roditelji i da im prenesem tu vijest. A tek njegovim sinovima, mojim dragim nećacima - njih četvero. Druga, također posve neočekivana tragedija, smrt je oca Slavka u šezdesetoj, mog uzora u svemu bitnome. Taj tih, miran, inteligentan, marljiv, svestran i beskrajno pošten čovjek bio je nenadoknadiv gubitak. U istoj smo kući živjeli - roditelji u prizemlju, moja obitelj na katu. Otkad znam za sebe, roditelje nikada nisam čuo da su povisili glas jedno na drugo. Treća tragedija, koja nije bila iznenađenje, već posljedica maligne bolesti, bila je smrt moje godinu i pol starije sestre Miroslave. Grozno je bilo gledati dugotrajnu tugu mog šogora, stomatologa Duška, i njihovu djecu Darija i Rahelu.
Volio bih da moja djeca sačuvaju privrženost u svojim obiteljima, da se vole i brinu najbolje što mogu jedno za drugo. Da i nova generacija odrasta u miru i da odgojem postanu dobri, pošteni, vrijedni i kreativni ljudi. Da imaju slobodu izbora za školovanje, profesije, rada za svoje i opće dobro te da ostanu u svojoj domovini. Volio bih da ne prodaju, već da sačuvaju i koriste ono što smo izgradili i ostavili kao nasljeđe. Da usvoje i sustav vrijednosti koji smo mi izabrali i živjeli.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....