Nakon teške bolesti preminula je kazališna, televizijska i filmska glumica makedonskog podrijetla.
Zauvijek je zaspala Kostadinka Velkovska. Glumica, šansonijerka, žena iznimne životne energije, velikog srca i šarma koji je osvajao sve koji su se našli u njezinoj blizini. Lijepa ali temperamentna plavuša baršunastog glasa bila je omiljena na pozornici i izvan nje. Sa zaraznim osmijehom i humorom skrivala je brojne privatne nedaće koje joj je život servirao. Kao da je znao da je ona osoba koja sve udarce može podnijeti. Sestra joj je tragično preminula kada je imala samo 21 godinu, nakon te tragedije ubio joj se otac, na rukama joj je umro suprug s kojim je imala sina jedinca Nikolu, a mamu koja joj je bila najveći životni oslonac izgubila je prije 14 godina… Za lijepu glumicu koban je bio teški moždani udar od kojeg se nije uspjela oporaviti. Ona sama otvoreno je govorila o svojim životnim tragedijama, no tek se slomila pred vlastitom sudbinom prije tri godine kada je operirala veliki, ali na sreću benigni tumor na mozgu.
Nakon operacije koja je prošla uspješno mučila ju je samoća. ‘‘Osjećam se kao Pale sam na svijetu. Kako bih ubila samoću, upalim televizor da dobijem privid kako nisam sama. Imam sina, ali on ima svoju obitelj i ne dolazi mi u posjet jer je korona. Svaki dan se čujem s prijateljicama i to mi olakšava ove teške dane‘‘, govorila je 2020. godine.
Kostadinka Velkovska je kao mlada djevojka s nepunih 19 godina iz rodnog Skoplja stigla u Zagreb kako bi se upisala na Akademiju dramskih umjetnosti sa željom da postane glumica. Kao pravoj Makedonki, velika ljubav joj je bila i glazba pa je pohađala satove violine i pjevanja. Neostvarena želja joj je bila da studira glazbu na konzervatoriju u Moskvi.
‘‘Ne kaže se bez veze za Makedonce da prvo počnu plesati, pa hodati i prvo propjevaju, pa onda progovore. I kad su tužni, znaju zapjevati, pa i kroz suze. Često mi se dogodi da tijekom izvedbe plačem i pjevam, ali znam kontrolirati glas. Kad učim neku tužnu pjesmu, znam neprestano plakati. Kada je moj sin Nikola imao pet godina, ja sam učila pjesmu ‘Što te nema’ koja je bila strašno tužna. i samo sam pjevala i plakala, a dijete me samo gledalo. Usisavam, peglam i plačem. Kada je bio koncert s mojim pokojnim mužem Damirom Pokrajcem koji me pratio na gitari, Nikola je s mojom mamom sjedio u gledalištu. Ja najavim tu pjesmu i kažem da ću je prvi put pjevati, a Nikola se okrene prema publici i kaže: ‘Ajoj, sada ćete vidjeti, samo će plakati.‘‘ – kazala je u jednom intervjuu glumica.
No koliko joj je pjesma bila u krvi, gluma joj je ipak bila na prvom mjestu. Odigrala je tisuće predstava, počela je prije studija u makedonskom Narodnom kazalištu, u Zagrebu je kao studentica glume igrala u svim gradskim kazalištima, dvije godine bila je u dubrovačkom Kazalištu Marina Držića, a mirovinu je dočekala u kazalištu Kerempuh gdje je bila u stalnom angažmanu od 1985.
A osim glume i Zagreb joj se uvukao pod kožu. ‘‘U rujnu 1968. kad sam sišla s vlaka i izašla iz zgrade Glavnog kolodvora, prvo sam ugledala spomenik kralja Tomislava i njegov, trg, potom sam odšetala do Zrinjevca, pa do Hrvatskog narodnog kazališta koje je izgledalo kao iz bajke. Sve ljepše od ljepšega. Bila je to ljubav na prvi pogled. Zagreb je bio mnogo ljepši nego u pričama koje sam o njemu slušala. Kad sam položila prijemni ispit i dobila indeks, obuzela me euforija što sam postala zagrebačkom studenticom. Vratila sam se u rodni grad po stvari i moj drugi odlazak u Zagreb bio je konačan. Osjećala sam da se više neću vratiti u Makedoniju. Ta ljubav prema Zagrebu zadržala me je u Hrvatskoj i kad sam potkraj 80-ih godina prošlog stoljeća trebala odseliti u Australiju‘‘, rekla je Kostadinka Velkovska kojoj je Zagreb postao i ostao dom zauvijek.
