Ema Bates ispričala nam je sve o svojim plesnim i glumačkim počecima, školovanju u Americi i Londonu te životu u Njemačkoj gdje je upoznala svog današnjeg supruga Marka.
Pulska plesačica Ema Bates (34) dosad je glumila samo u mjuziklima i dječjim plesnim predstavama, i to na njemačkom jeziku, pa joj je najnovija predstava "Acid/Kiselina" Zagrebačkog kazališta mladih bila pravi izazov. U drami Tene Štivičić, u režiji Antanasa Obcarskasa, po prvi put se okušala u ozbiljnoj dramskoj ulozi na hrvatskom jeziku, rame uz rame s iskusnim glumačkim imenima, koja su za nju čista inspiracija.
S plesom se počela baviti vrlo rano – roditelji su je već s tri godine vodili na balet, bavila se ritmičkom gimnastikom, isprobavala različite plesne stilove... Ipak, dugo ga je doživljavala tek kao izvannastavnu aktivnost. "Nikad nisam razmišljala o plesu kao o karijeri, nego kao o nečemu što ide uz školu", priznaje nam Ema koju smo uhvatili u pauzi proba za premijeru predstave zbog koje nije krila uzbuđenje.
No, sve se to promijenilo kada je bila treći razred gimnazije koji je, zahvaljujući ASSIST stipendiji, pohađala u američkom gradu Vermontu, u "The Putney School". Tada se u njezinim mislima prvi put pojavila stvarna dilema - ona između znanosti i umjetnosti. "Dok sam razmišljala hoću li upisati studij astronomije koju sam obožavala ili se baviti plesom, vidjela sam oglas audicije za plesnu akademiju i donijela konačnu odluku. Upala sam na akademiju "Trinity Laban" u Londonu i prepustila se plesu", smije se Ema koja je bila londonska studentica od 2009. do 2012. godine.
Nakon završenog studija vratila se u Pulu na godinu dana, zatim u Veliku Britaniju i ostala do 2014. godine, a onda sljedeće četiri godine provela u Zagrebu, radeći na projektima u Beogradu i Sarajevu na “Balkan Dance Project”, a pola godine je bila plesačica opere "Hyppolite et Aricie" u Berlinu. U Njemačku se preselila 2019. godine i svoj niz života u stranim gradovima nastavila u Dresdenu, a onda se prošle godine zbog ljubavi preselila u München.
"Oduvijek sam išla tamo gdje su me prilike odvele. U Njemačkoj sam bila najduže i sve sam radila u sklopu kazališta - glumila u dječjim predstavama koje su bile primarno plesne, pjevala i plesala u mjuziklu "Priča sa zapadne strane" u kojem sam imala i ulogu asistenta koreografa i dance captaina. Suprug Marko je živio u Münchenu, a ja u Dresdenu, u kojem sam pet godina radila u kazalištu ‘Landesbühnen Sachsen‘. Između te dvije opcije München nam je bio bolja opcija za život", pojašnjava Ema i dodaje kako su joj iz rodne Pule najviše nedostajali dragi joj ljudi.
"U Dresdenu sam najviše radila i provodila najviše vremena u dvorani, ne samo zato što mi je to posao, nego stvarno obožavam proces rada na sebi jednako kao i rezultate tog rada, a u Münchenu sam započela edukaciju za trenericu THE GYROTONIC® METHOD vježbanja koju obožavam i trenutačno je završavam. Najviše sam voljela kućna druženja s prijateljima, ići u jazz barove i gledati predstave - od plesa i glume preko mjuzikala do opera, sve ih volim. Poseban gušt mi je bio odlazak u karaoke bar nakon premijera predstava, gdje bismo se svi potpuno opustili i smijali do suza svaki put", prisjeća se Ema dok nam prepričava svoje njemačke dane.
Druženja uz kave u kafićima, na kakva smo mi u Hrvatskoj navikli, tamo su gotovo nemoguća jer je sve daleko i ne isplati se duže putovati, nego družiti. "Taj neki socijalni aspekt i balans s radom su malo oskudniji nego ovdje, što je jedan od razloga zbog kojih se Marko i ja selimo u Pulu. Nisam živjela u rodnom gradu više od 17 godina i osjećam da je vrijeme da se vratim. A i meni je dobro gdje god da radim i učim, bez obzira na lokaciju", priznaje.
Počeci njezine i Markove (35) ljubavne priče mogli bi poslužiti kao inspiracija za dobru filmsku priču. Vjenčali su se prošle godine u Puli, nakon ----- godina veze.
"Bila je to ljubav na prvi pogled. Upoznali smo se jednog vikenda --- godine, nakon što je prvi put u životu propustio let avionom kući jer mu se autobus koji ga je trebao odvesti do zračne luke nije pojavio. Ja sam taj vikend slučajno bila slobodna i u zadnji sam tren doputovala u München, na heels dance radionicu. Spavala sam kod prijateljice koja je pozvala prijatelje na druženje, među kojima je bio i on. Gotovo da se nije pojavio jer je bio tužan zbog propuštenog leta, ali došao je. Te smo se večeri zaljubili, nakon čega sam nazvala svoju najbolju prijateljicu i kratko joj rekla ‘upoznala sam svog budućeg muža‘. I tako je bilo. Zaručili smo se nekoliko mjeseci nakon upoznavanja. Znam da zvuči nerealno i filmski, ali stvarno je tako bilo. Meni je to skroz luda priča, i da nisam bila prisutna, ne bih vjerovala da se tako dogodila", smije se Ema.
Marko je rodom iz Smedereva, bio je profesionalni igrač američkog nogometa i član reprezentacije Srbije, što ga je i dovelo u Njemačku. Nakon pandemije koronavirusa, počeo se baviti isključivo fitnessom i danas radi u tom sektoru.
"Osvojio me svime. Ima najveće srce i uvijek me može nasmijati. Uz njega se osjećam sigurno, voljeno, bitno i neizmjerno me podržava u svemu", govori Ema.
U braku su godinu dana, vjenčali su se u Puli, gradu u kojem jedva čekaju započeti novo poglavlje života. "Bilo je jako, jako vruće i najviše smo pili vodu! Bio je to dan prepun plesa, bez stresa koji smo proveli okruženi najdivnijim ljudima", prisjeća se Ema koja je kao mladenka blistala u vjenčanici brazilskog dizajnera Pabla Ramona.
Uz Marka, najveća podrška su joj članovi obitelji i prijatelji i tako je otkako zna za sebe. "Život i snovi se velikim dijelom sastoje od timskog rada, a ja uz sebe imam najbolji tim, najbolju obitelj i prijatelje za cijeli život", ponosna je Ema.
Vesele je ljudi s kojima može, kako kaže, samo postojati i smijati se i obožava se družiti sa svojom boljom polovicom. Vrijeme uz more ili u moru donosi joj mir i uvjerena je da je slana voda lijek za gotovo sve – suze, znoj i more pa nije čudo što je odabrala život pokraj njega. Obožava i heels dance radionice, pjevanje uz ukulele koji je učila svirati u koroni, čitati dobre knjige i piti kavu.
Fenomenalno iskustvo
"Volim ritual ispijanja kave ujutro, možda i više od same kave. Čak i kad idem na posao, volim se ustati ranije i imati vremena za to. A u slobodno vrijeme obožavam čitati ruske klasike, knjige fantazije, krimiće i knjige o psihologiji i samopomoći – potpuno se utopim u njih. Teško mi je odabrati najdraže knjige, ali neke od najdražih su mi ‘Majstor i Margarita‘ Mihaila Bulgakova, ‘Ime vjetra‘ Patricka Rothfussa, ‘Mistborn‘ Brandona Sandersona i ‘Grad lopova‘ Davida Benioffa. Ali volim se družiti i sa stvarnim ljudima (smijeh) i kuhati – samo ne za sebe jer to mi je dosadno, a i trenirati nešto što nije ples, treninge s utezima pogotovo. Tu mi najviše pomažu savjeti muža te prijateljice i kolegice Andreje Solomun koja ima fantastične programe. Ali bitno je i ne raditi ništa, odmor puno znači", zaključuje Ema.
S obzirom na fizički zahtjevan posao, način na koji njeguje i brine o svom tijelu ovisi o intenzitetu projekata na kojima radi. "Najviše se pobrinem da dobro spavam, dobro jedem i da izmasiram tijelo. Najbitniji je balans i slušanje tijela, nekad mu treba više odmora, a nekad više aktivnosti. Bilo je perioda kada me toliko boljelo da sam se svaku večer mazala tigrovom masti i cijela umatala u plastičnu foliju – užas jedan, ali pomaže. A bilo je i perioda kada je samo bitan dobar i dug san", pojašnjava naša sugovornica.
Predstava "Acid/Kiselina" jedan je od posljednjih na kojem je radila, a prvi i vjerojatno ne i jedini, na hrvatskom jeziku. "Vidjela sam da predstavu koreografira Miloš Isailović, a s obzirom na to da sam već radila s njim, znala sam da će biti fantastično. Otišla sam na audiciju i, uz plesni angažman, ponudili su mi i ulogu Lucije. Lucija je plesačica u plesnoj kompaniji koreografa Gabrijela i Sonje, ples joj je sve i ne ustručava se napraviti bilo što da bi došla do vrha. Sve prihvaća kao dio putovanja ka uspjehu, da bi bila što bolja u svom zanatu. Antanas Obcarskas je fantastičan redatelj i cijeli tim ljudi na sceni i izvan nje bio je toliko divan i profesionalan. Svima nam je žao da je proces završio jer bilo je to fenomenalno iskustvo", zaključuje.
Scene dijaloga radila je s Franom Maškovićem i Natašom Dangubić koje smatra glumcima svjetskog talenta i nevjerojatno inspirativnima. "Jednostavno sam htjela i morala dovesti se na razinu da mogu s njima u sceni biti realna, stvarna i prirodna. Nikad se nisam bavila glumom, osim u sklopu plesa, pa su mi ZKM i inspicijentica Milica Sinkauz dodijelili mentoricu Miu Melcher koja je radila sa mnom. Rad s njom bio mi je najinspirativniji i najizazovniji, ali puno mi je pomogla i puno sam naučila od nje. Stvarno je magija od žene i neizmjerno sam joj zahvalna. Radile smo zadatak po zadatak, stepenicu po stepenicu, s puno posla i domaćih zadaća koje mi je zadala", smije se Ema.
"Ovaj koktel plesa i glume čini se kao dokumentarac na sceni, postignut i multimedijalnim aspektom na kojem je radila divna Judita Gamulin. Svi u predstavi su nevjerojatni ljudi i beskrajno talentirani, i ovu predstavu stvarno vrijedi pogledati", savjetuje Ema.
Nakon iscrpnih proba i premijere veseli se Božiću i blagdanima koje će provesti sa suprugom i obitelji u Puli, kao i dočeku Nove godine o čijoj će lokaciji spontano odlučiti.
"Tih dana mi je važno samo da sam okružena voljenima. Najveći poklon mi je kada vidim sretne i zdrave ljude oko sebe, a sljedeća novogodišnja želja mi je napredak na sceni u plesu i glumi, pokretanje tečaja plesa i gyrotonica (metoda vježbanja) u Puli s ciljem pomaganja ljudima koji imaju problema sa zdravljem, ali i s ostvarenjem njihovih snova i ciljeva. Ja sam imala hrpu pomoći na svom putovanju i želim biti ta osoba za druge na njihovom putovanju. I jedva čekam!", zaključuje Ema.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....