Novosadski liječnik otkriva zašto je svaka nova generacija slabija u odnosu na prethodne dvije, po čemu se razlikuju ljubav majke i oca te koje je vrijednosti prenio svojoj djeci.
Mogli bismo ga prozvati doktorom za odgoj savršene djece, ali Ranko Rajović (60), Šef Katedre za neuroznanost u odgoju i obrazovanju na Pedagoškom fakultetu u Kopru te autor međunarodnog NTC programa skroman je i ne voli se previše hvaliti. Cilj mu je kroz djelovanje programa poučiti o dvije ključne stvari, razvoju mozga i inteligencije te sposobnosti za učenje. Ističe kako se okruženje mijenja i zato se ne mogu primjenjivati isti principi odgoja i igre koje smo koristili prije tridesetak godina. Stoga svojim znanjem i edukacijama usmjerava sustav, ali i roditelje kako da djeci učenje bude igra te da razviju samopouzdanje i kreativnost. U razgovoru za Gloriju prisjeća se svog djetinjstva s trojicom braće, govori o savršenoj roditeljskoj ravnoteži u odgoju koje je i sam uvidio podižući sa suprugom njihovo četvero djece, Ivu, Katarinu, Vuka i Danila. Osvrće se na greške koje roditelji rade u vrijeme od treće do šeste godine djetetova života kada se mozak najviše razvija te objašnjava zašto nam je svaka generacija sve slabija.
Podaci s početka lipnja kažu da je odgodu upisa u prvi razred osnovne škole u Hrvatskoj dobilo svako deseto dijete, što je pet puta više nego prije dvadeset godina. Gdje je pošlo po zlu?
- Brojke su i više nego alarmantne, jer ovaj trend je prisutan godinama. Učitelji više od deset godina upozoravaju da je svaka nova generacija malo slabija u odnosu na prethodne dvije. To se vidi u motoričkim sposobnostima, smanjena je pažnja i koncentracije, opće znanje je slabije, a kontrola emocija skoro nikakva. Jasno je da je problem prisutan, ima ga sve više i ako ne napravimo drugačiji pristup, problem će i dalje postojati. Zalažem se za primjenu novih znanja i otkrića, kako bismo razumjeli kako se mozak razvija.
Odakle krenuti – roditelji, vrtić, škola?
- Svi zajedno, jer roditelji zbog prevelike zaštite svoje djece rade puno grešaka. Nažalost toga nisu ni svjesni, uglavnom to rade iz najboljih namjera i tako mogu usporiti ili oštetiti razvoj djeteta. Vrtići mogu specifičnim aktivnostima i vođenim igrama na neuronaučnoj osnovi ispraviti neke pogreške roditelja, ali je problem da odgajatelji to nisu učili na fakultetu. Tako da je potrebno u hodu, ne čekajući reforme, brže uvoditi u praksu nova otkrića i pomoći djeci da razviju svoj puni biološki potencijal. Škole moraju shvatiti tri stvari: da je kretanje osnova razvoja dubokih regija mozga i da je fizički odgoj jako važan predmet. Druga važna stvar su glazbeni i likovni, a možda i najvažnija, gdje će se događati velike promjene - da učenje napamet nije potpuno u skladu sa našom fiziologijom. Učenici lakše uče kada informacije primaju drugačije, a to je i glavni cilj NTC programa - učenje kroz igru.
Vaš program se provodi u dvadesetak država Europe, u sklopu njega održavate radionice, seminare, ljetne kampove. Kako izgleda u praksi?
- Djeca uče kroz igru, raduju se novim lekcijama, sami rješavaju probleme, osmišljavaju načine kako da nešto zapamte, a tako razvijaju samopouzdanje i kreativnost i prije svega timski rad. Često pomažu jedni drugima.
Počinje li sve još u majčinom trbuhu? Razvija li se već tada inteligencija djeteta?
- Razvoj mozga počinje već u trudnoći, gdje ima puno primjera značaja rane stimulacije. Primjerice, Maori imaju običaj da trudna žena pjeva svaki dan svom nerođenom djetetu, a to nastavlja i kad ga rodi. Za njih se često kaže - prvo propjevaju, a onda progovore. Jasno je da ovdje rana stimulacija ima važan utjecaj, a ova specifična stimulacija se zove prenatalna. I sad kad to znamo, možemo pogledati i obrnuto, što ako se nešto ne radi dobro u periodu trudnoće, da li to može usporiti ili oštetiti razvoj mozga. Podatak iz mojih istraživanja pokazuje da 50 posto trudnica u Hrvatskoj, BiH i Srbiji koriste mobitel oko pet sati dnevno koji je pozicioniran iznad djetetove glave. Još uvijek ne postoji medicinska oprema koja to mjeri, bit će možda istraživanje za deset, dvadeset godina, samo nemojte da istražujemo na našoj djeci.
Kada se dijete pak rodi, roditelji često oboje sobe u ružičastu ili plavu boju, ovisno o spolu. To na svojim predavanjima često ističete kao veliku grešku, zašto?
- Beba kad se rodi vidi mutno prvih tridesetak dana. Zato su važni kontrasti u tih prvih mjesec dana, da beba gleda lijevo - desno, jer pokret očiju pomaže početni razvoj nekih regija mozga. Nije to toliki problem, ako samo to pogriješimo.
Što još radimo pogrešno u ranoj fazi do šeste godine kada se najviše razvija dječji mozak?
- Nažalost greške roditelja su sve češće i sve ih je više, recimo tipična greška je kada roditelji daju djetetu mekanu, pasiranu hranu do druge, treće godine, pa čak i do četvrte. Mozak prima milijarde impulsa iz usta, a to u velikoj mjeri izostaje kada se daje mekana hrana. Greška je kada djetetu ne daju da se vrti, već ga pozicioniraju u fiksnu nosiljku pa tako važni impulsi ne dolaze do mozga. Ili ne daju djetetu da skače, da se penje na drveće... sve te aktivnosti povezuju i razvijaju duboke regije mozga.
Hoće li svaka ta greška napraviti dugoročno neki problem za dijete?
- Ne sve, ali neke greške mogu oštetiti neke sposobnosti koje su važne za koncentraciju, za memoriju, za prostornu orijentaciju.
Zašto je važno da tate bacaju bebe u zrak i hvataju ih u ruke?
- Zamislite prizor kada tata baca dijete od dvije godine, dijete pada u tatine ruke, pa ga tata opet baca, dijete širi ruke i noge, smije se... Nije to samo važno za aktivaciju velikih regija mozga, nego se tata i dijete povezuju, jer dijete pada na tatine ruke, one su sigurnost i tako se stvara veza za cijeli život. Mame se često postavljaju zaštitnički u tom pogledu, ali mama to ne treba sprečavati jer je uplašena da dijete ne padne. Samo neka pripazi da se tata ne zaigra. Može se tako igrati s djetetom u parku, na plaži, na livadi, a ne baš na balkonu.
Kako objašnjavate razliku u majčinskoj i očinskoj ljubavi?
- Mamina ljubav je nekako više zaštitnička, jer je biološki tako određeno, hormonom koji se zove oksitocin. Mama drži bebu uz sebe, često je privije na grudi, dok tata vrti bebu po rukama, malo je možda grublji, ali i jedno i drugo je važno za bebin razvoj. U toj ravnoteži između mame i tate, raste sretno dijete.
Imate četvero djece, dva sina i dvije kćeri, jeste vi i supruga isto primjer te ravnoteže?
- Pa i bilo je otprilike tako, ali nije bilo većih nesuglasica, a to je i poruka mladim roditeljima. Tata je malo slobodniji u odgoju, ali to je kontra maminom zaštitničkom ponašanju, a to znači da u ravnoteži između mame i tate raste zdravo i sretno dijete.
Koje ste vi greške radili u odgoju?
- Svi radimo greške, ali važno je da učimo i priznamo sami sebi da smo pogriješili te da može bolje. Posebno je važno da to kažete djetetu. Kada je Danilo sakupljao Panini sličice, odredio sam da može dobiti jedan paketić tjedno. Jedan dan mi je rekao da Markov tata više voli Marka, nego ja Danila jer je Marko već ispunio album. Tata mu je svaki dan kupovao cijelu kutiju sa sličicama i Marko ih je sakupio za sedam dana. Onda sam objasnio da sam pogriješio, ali da nećemo toliko kupiti već da ćemo vikendom kupovati tri paketića. Bio je sretan, dobio je malo više sličica, priznao sam grešku. Tako da ne možemo unaprijed planirati kako ćemo se ponašati, sve ide od slučaja do slučaja, uz puno razumijevanja i ljubavi, a onda nećemo pogriješiti.
Markov tata je isto malo pretjerao, morate priznati. Danas se djeci kupuju pokloni svaki vikend, bez povoda. Zašto je to loše i kakvu poruku šaljemo djeci?
- Poklon vrijedi onoliko koliko se čeka. Dijete iščekuje neki događaj, posebno ono što mu donosi radost. Kada zna da će primjerice za dva tjedna imati rođendan onda to iščekuje, raduje se svaki dan. To iščekivanje je zapravo djetinjstvo, da se raduju, da budu strpljivi. Suprotno je kada ih obasipamo darovima, pa vidimo da se više i ne raduju sitnicama. Moramo učiti djecu da budu sretna onim što imaju, a ne da se utrkujemo tko će im što pokloniti.
Mobiteli, igrice i društvene mreže na djecu ostavljaju posljedice poput dosade, površnog učenja, nedostatka pažnje. Što mislite kako će se sve to odraziti na njihove odnose, prijateljske, partnerske, poslovne?
- Nažalost taj trend se nastavlja, iako se zna da pretjerana upotreba mobitela remeti neke kognitivne sposobnosti, pa čak i empatiju. Prag tolerancije je niži, a ako nešto ne mogu frustracija je visoka. Pitanje je kako će opstati prijateljstva, brakovi... Djeca su manje tolerantna, ne trpe ako nešto nije po njihovom, postaju centar sveta. Važno je da ih naučimo da se oni dio obitelji, a ne centar nje, da imaju svoja prava ali i obaveze.
Kako vratiti djeci duboku pažnju, s koliko godina ‘još nije kasno‘?
- Treba na neki način usporavati mozak, da im vratimo duboku pažnju. Za to su dobre igre poput šaha ili neke druge društvene igre koje mogu zajedno igrati sa roditeljima. To je i apel za roditelje, odvojite jednom u tjedan dana večer za zajedničke društvene igre, pa jedan za izlet ili odlazak kod bake na selo, možda ih upisati na neki sport, pogledati neku edukativnu emisiju. Nije to teško, za to moramo naći vrijeme.
Nekada su djeca dnevno u igri prelazila 15 kilometara, danas je prosjek oko dva. Kakve su posljedice?
- Posljedice nekretanja su prije dvanaest godina opisali istraživači iz SAD-a i utvrdili da može biti odgovorno za smanjenje kognitivnih sposobnosti kod djece. Čak je bio apel da se nadaju da će ta otkrića pomoći u kreiranju programa za vrtiće i škole. Upravo zato se zalažem da nova znanja brže stižu u praksu, a ne da čekamo da ta lekcija stigne u knjige, da se pokrene reforma i da za deset godina vidimo primjenu tog otkrića. Morat ćemo brže raditi reforme. Kada sam prije desetak godina počinjao raditi na Pedagoškom fakultetu u Ljubljani, pojedine kolege su bile apsolutno protiv toga da kretanje predstavlja važan faktor za razvoj kognitivnih sposobnosti. Sreća, bili su u manjini. Njihov "argument" je bio da se mozak razvija razmišljanjem i istraživanjem. Time su pokazali potpuno nepoznavanje i kako se mozak razvija i kako funkcionira, ali su pokazali još važniju stvar - da bez zajedničkog sagledavanja ovog problema, nećemo naći rješenje.
Kakvo je bilo vaše djetinjstvo, koje su vam prve asocijacije?
- Proveo sam ga u Sloveniji u selu Divača gdje sam s braćom Markom, Aleksandrom i Tomislavom provodio cijeli dan u šumi, na livadi, zapravo u igri. Sjećam se puno izleta, često smo s tatom išli skupljati kestene, pa smo se vraćali kući sa stotinu malih iglica u prstima koje bi mama strpljivo sa pincetom vadila. Volio sam igru, pokret, skrivena mjesta, testove hrabrosti, a uz to sam u odnosu na braću i vršnjake stalno čitao enciklopedije o životinjama, biljkama.
Kako su vas roditelji odgajali, a koje ste vi vrijednosti usadili svojoj djeci?
- Odgajali su nas da ne smijemo druge povrijediti, da pomognemo ako možemo, budemo oslonac jedni drugima. Iste poruke sam usadio i svojoj djeci.