Novinarka Maja Medaković otkriva što je i nakon gotovo šesnaest godina rada u emisiji Nove TV motivira da ostane na visini zadatka, koliko ju je prognaničko iskustvo učinilo empatičnijom te koje vrijednosti sa suprugom, snimateljem Davorom Vukovićem, želi usaditi kćeri Giti.
Za dva i pol mjeseca bit će punih šesnaest godina otkako Maja Medaković (40) radi kao reporterka istraživačke emisije "Provjereno" na Novoj TV. Priznaje da joj nakon toliko vremena nije uvijek lako pronaći motivaciju i elan, ali onda se dogodi priča koja je oduševi i nosi dalje. Želja da nekome pomogne, da vidi i iskusi nešto novo jača je od svega. "Provjereno" nove, zanimljive reportaže donosi i u 19. sezoni: od problema s lokalnim vodovodom, preko bizarne priče o jednom brodu i njegovoj posadi, do tema koje nam vraćaju vjeru u dobre ljude.
"Jedno je sigurno. Povjerenje i ugled koji smo gradili godinama trudit ćemo se opravdati i ove sezone. Osamnaest godina smo na malim ekranima, vremena za novinarsku profesiju jako su teška, a čini mi se da nikada nismo bili potrebniji ovom društvu. Moje kolegice Ema Branica, Danka Derifaj, Ana Malbaša Major, Barbara Majstorović Ivezić, Nikolina Cetinić, Jelena Rastočić, producentica Martina Pandža Brnić i naš urednik Mato Barišić i dalje će savjesno, odgovorno i hrabro raditi svoj posao", govori Maja, priznajući da je po prirodi emotivka i da je neke teške teme i sudbine pogađaju. No uvijek gleda ono pozitivno - kako se može pomoći, kako se stvari mogu promijeniti nabolje, kako njene reportaže nekome mogu poboljšati život.
"Svake sezone imamo nekoliko takvih priča. U prošloj je to bila ona o patronažnoj sestri Neni koja je, iako i sama teško bolesna, svakodnevno na terenu uz svoje pacijente na području Banovine. Pretprošle sezone imali smo priču o Ivanu iz Rijeke, koji je nakon pada s bicikla ostao invalid, potpuno ovisan o brizi oca i sestre. Nakon te reportaže dignula se cijela Hrvatska i prikupljen je poveći iznos potreban za njegovo liječenje. Nikada neću zaboraviti priču o Sammyju, mladiću iz Italije koji je bolovao od progerije, bolesti ubrzanog starenja. Vijest o njegovoj smrti prošle godine jako me rastužila. A ona o tragičnoj smrti dječaka Mahira iz Sarajeva i sudbini koja je nakon toga zadesila njegovu obitelj kao majci mi i dandanas izaziva ogromnu nelagodu i tugu", priznaje Maja, čiji se trud i rad itekako cijene. Tako je 2015. i 2020. dobila nagradu Udruge Pragma za promicanje vrijednosti obrazovanja, 2016. HND-ovu nagradu Marija Jurić Zagorka za televizijsko novinarstvo, a 2019. i 2022. nagradu Svjetionik, koju dodjeljuje Hrvatska mreža za borbu protiv siromaštva. Ove godine stigla su još dva priznanja: Fra Ma Fu Festivala u kategoriji Lijepom našom i HND-ova nagrada Siniša Glavašević za lokalno novinarstvo.
"Čini mi se da uspjesima nazivamo samo neke velike, grandiozne stvari, tektonske promjene, ali nisam sigurna da je to put prema ispunjenju i sreći. Uspjeh se tada događa prerijetko pa se gomilaju frustracije i nezadovoljstvo. Za mene je uspjeh svaka mala promjena u društvu koju kao redakcija napravimo - promjena zakona, raskrinkani političar ili lokalni moćnik... Ali i kada se nakon našeg priloga ujedini cijela zemlja pa se nekom sagradi kuća, osigura liječenje ili nešto slično. Uspjeh je i kada naizgled "malom" reportažom nekome izvučete osmijeh na lice ili učinite da se osjeća bolje", ističe novinarka i dodaje kako ju je osjetljivijom za tuđe patnje i nepravde učinilo i njezino osobno iskustvo rata, gubitka doma i izbjeglištva. Imala je, naime, sedam godina kad je s roditeljima 1992. napustila rodni Mostar zbog rata u Bosni i Hercegovini i otišla u Gradac nedaleko od Makarske, odakle je rodom njezina majka.
"Sjećam se straha i neizvjesnosti koje sam vidjela na licima roditelja, toga kako su pripremali mali podrum naivno vjerujući da će nas ta jedna betonska ploča zaštititi. Sjećam se da smo u Gradac ponijeli moju školsku torbu jer sam morala napisati domaću zadaću, a mi ćemo se ionako brzo vratiti. Nismo se nikada vratili. Prognanstvo nisam doživjela kao potpuni gubitak doma, iako je naša kuća u Mostaru izgorjela do temelja, jer smo došli baki, u maminu rodnu kuću u Gradcu. Tu sam imala rođake, prijatelje, poznato okruženje. Zato i dandanas svojim domom zapravo smatram Gradac. Bilo je i nerazumijevanja i teških situacija koje su najviše osjetili moji roditelji, ali bila su to generalno teška vremena", prisjeća se Maja, koja je nakon gimnazije u Pločama upisala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Pri kraju studija profesorica Tena Perišin rekla joj je da na Novoj TV traže novinare u "Provjerenom" - prijavila se i nakon godinu dana postala reporterka. Taj joj je posao odredio sudbinu i privatno: ondje je upoznala supruga, snimatelja Davora Vukovića, s kojim ima sedmogodišnju kćer Gitu. Ona voli pjevati, plesati i crtati, obožava životinje, a mamin posao doživljava kao bilo koji drugi.
"Jako voli doći na televiziju, u redakciju, uglavnom zbog mladih kolegica Nikoline i Martine koje obožava. Zadnji put su je ekipa i glumci serije "U dobru i zlu" odveli na set pa je o tome pričala danima", smije se Maja i dodaje kako ona i suprug puno razgovaraju s Gitom. Uče je da se sve može riješiti razgovorom i da se ne boji reći svoje mišljenje, da ga odlučno brani čak i kad nitko drugi ne misli isto. Govore joj i da ne postoji ništa na svijetu što ne bi mogla podijeliti s mamom i tatom, jer oni su uvijek tu za nju.
"Odgajamo je i da poštuje različitosti pa još od vrtića ponavlja: "Da smo svi isti, svijet bi bio dosadno mjesto". Izazova je puno - ili se barem meni tako čini. Puno čitamo i znamo, razgovaramo o toliko različitih aspekata odgoja, a opet, kao da nikada nismo bili izgubljeniji. Mislim da su ekrani, društvene mreže i sve što se iza toga krije jako velik izazov u odgoju", smatra Maja, koja slobodno vrijeme s obitelji najradije provodi u prirodi ili na biciklu, vozeći se kroz kvart. Radnim danom poslijepodne obično provode s ekipom iz parkića. Puno se smiju, šale, a iza njih su i legendarni prvomajski roštilji te dočeci Nove godine u podne.
Majin radni dan nema pravila. Nakon što ujutro otprati kćer u školu, dolazi u redakciju, a njezin posao uključuje odlaske na teren, snimanja, pregledavanje materijala, pisanje tekstova, montažu... Ponekad to potraje do kasnih noćnih sati. Dugoročna planiranja su joj "malo teža kategorija", jer ne zna gdje će biti idući tjedan, a kamoli idući mjesec. S godinama se navikla - stresno je, ali barem nije dosadno. Ističe da su ona i suprug tim i podrška jedno drugom, ali i da bi im bez bake Dare, suprugove mame koja im uvijek uskoči kada treba, bilo puno teže i stresnije. Na terenu su Maja i Davor rijetko skupa, što im i odgovara, a prednost toga što oboje rade na televiziji velika je - jer imaju mnogo međusobnog razumijevanja. Ne moraju si objašnjavati zašto je on zapeo na terenu ili mora na neki put, ili zašto je ona dokasno u montaži ili pod stresom jer su joj sugovornici otkazali u zadnji tren. Maja smatra da je malo ljudi na koje uvijek možeš računati pa ih treba čuvati kao najveće blago, a njezina omiljena rečenica je: "Po kruh ne ideš u željezariju".
"Nerijetko imamo nerealna ili potpuno pogrešna očekivanja - od drugih, od sebe, od karijere, od života... Kada se ona ne ispune, nesretni smo i nezadovoljni, ali to ne znači da nešto za nas ne postoji. Možda samo tražimo na krivom mjestu", zaključuje Maja Medaković, koja je svoje sretno mjesto očito pronašla.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....