Sanda Delija, po struci psihologinja, hrvatska je ronilačka reprezentativka koja je nedavno sudjelovala na jedinom službenom natjecanju koje se odvija ispod leda, na jezeru Bajkalu u Sibiru. Zaronila je na dubinu od 57 metara i postavila svjetski rekord u disciplini FIMi, u uvjetima koji su sve osim idealnih. I dok se temperatura vode držala na stabilnih jedan stupanj, prilikom izrona čekala ju je temperatura od minus 25 stupnjeva u kombinaciji s vjetrom, zbog čega se sve ledilo trenutačno, pa je i samo disanje bilo otežano.

Živjela je u europskim prijestolnicama poput Londona, Pariza, Rima i Beča, ali se vratila u rodni grad

PRIVATNA ARHIVA

Rođena je u Rijeci, odrastala u Trstu, a u svojih 35 godina selila se prvo zbog posla njezina oca Davora koji se bavi pomorskim prometom, a zatim zbog vlastite želje za upoznavanjem raznih kultura. Živjela je tako u europskim prijestolnicama poput Londona, Pariza, Rima i Beča. No, ključnu je ulogu u njezinoj sportskoj karijeri imala Sardinija. Naime, dok je bila još studentica na studiju organizacijske psihologije i ljudskih resursa u Londonu, prvi se put okušala u podvodnom ribolovu. Bila je to aktivnost kojom se počela baviti na nagovor prijatelja iz srednjoškolskih dana, a ono što ju je privuklo jest zapravo ljubav prema ribolovu koju joj je prenio otac Davor još dok je bila djevojčica.

Kako je upoznavala podvodni ribolov, tako je počela pohađati i tečajeve ronjenja na dah kako bi poboljšala svoju tehniku zadržavanja daha te postala bolja roniteljica, a samim time i bolja u ovom sportu. Ubrzo je to postala njezina nova strast, a u posljednjim danima studija, dok je pripremala završni rad, otišla je na radionicu poznatog talijanskog podvodnog ribolovca koja se održavala na Sardiniji i tada se zaljubila u ovaj talijanski otok.

Sanda je još kao djevojčica uživala u ribolovu s ocem Davorom

DAVOR ŽUNIć/FOTOFAKTOR

"Stvarno sam zavoljela taj jednostavan život usred prirode. Nakon života u velikim gradovima, bilo je to razdoblje kad sam htjela biti više u kontaktu s prirodom i osjećala sam se bolje, mirnije, smirenije. Osjećala sam da to dobro utječe na moje zdravlje, i mentalno i fizičko", prisjeća se Sanda.

Podvodni svijet koji ne primjećujemo

Iako je na početku uživala u podvodnom ribolovu kao hobiju, u jednom ju je trenutku u potpunosti zaokupio. Nije mogla dočekati jutra, govori, jer bi tada obukla ronilačko odijelo, uzela pušku, peraje i masku te u moru provela iduća četiri sata. Odjednom je otkrila da jednostavno voli biti pod morem.

"Ima nešto u tome da uzmeš dah i uđeš u taj podvodni svijet koji ne primjećuješ, ne vidiš i ne razumiješ, osim ako ne zaroniš dolje. Za mene je promatranje tog okruženja koje nisam poznavala i otkrivanje tog podvodnog svijeta koji je bio toliko miran, lijep i tih, bilo nešto čarobno. Boravak u vodi u tom beztežinskom okruženju bio mi je izuzetno opuštajući za tijelo i um", objašnjava Sanda i dodaje da cijeli proces disanja prije svakog zarona sam po sebi smiruje živčani sustav.

Nakon nekoliko mjeseci provedenih u otočnoj idili, Sanda se preselila u Rim gdje je dobila ponudu za posao u Ujedinjenim narodima. Ono što je na papiru djelovalo kao fantastična prilika i karijerni potez koji se ne propušta, pretvorilo se u dvije godine tijekom kojih je Sanda živjela za vikende koje je provodila na Sardiniji pod vodom. Slobodno vrijeme u Rimu provodila je u treninzima za ronjenje na dah u klubu, a ubrzo je postala i ovlaštena instruktorica.

"Sjećam se tog jednog razgovora s kolegama u uredu. Svi su razmišljali o tome kako će napredovati u svojoj karijeri, a ja sam samo razmišljala o petku i zaronu nakon kojeg ću se stopiti s podvodnim svijetom. Ubrzo sam dala otkaz te odlučila preseliti se na Sardiniju gdje sam radila kao instruktorica ronjenja na dah", kaže Sanda.

Rad s djecom

Ubrzo je pokrenula i kampove za djecu, a radila je i s djecom s poremećajem iz spektra autizma. Sama ideja došla joj je vrlo intuitivno i prirodno, a ubrzo je vidjela da ronjenje na dah ima niz benefita, prvenstveno zbog svojeg smirujućeg i senzorno modulirajućeg aspekta.

"Mnoga djeca s poremećajem iz spektra autizma imaju poteškoće s vanjskim podražajima poput glasnih zvukova, jakih svjetala i mirisa koji mogu biti preplavljujući. U vodi postoji prirodna tišina i smanjeni senzorički input, što pruža umirujuće okruženje koje im pomaže da se osjećaju ugodnije i opuštenije. Pritom, često imaju izazove s koordinacijom i ravnotežom, a voda im pruža podržavajuće okruženje u kojem se mogu slobodnije kretati, pa im postupno pomaže da poboljšaju motoričke vještine i svijest o tijelu. I potiče se samoregulacija kroz kontrolu disanja", ističe Sanda, koja je rad s djecom nastavila i u rodnoj Rijeci gdje se preselila prije dvije godine.

Kako i sama priznaje, nikad nije mislila da će živjeti u Hrvatskoj, a pogotovo ne u Rijeci. No, vratila se u svoj rodni grad zbog sporta - kad se počela natjecati na visokoj razini, predstavljala je Hrvatsku, čija je reprezentacija, predvođena Vitomirom Maričićem, smještena u Rijeci.

Povratak u rodnu Rijeku

Danas dane provodi trenirajući na bazenima Kantrida, koje opisuje kao najbolji bazenski kompleks na svijetu, i na Krku gdje ima dubinske treninge. Jedina je žena u timu, kolege Vitomir i Petar Klovar drže je kao "kap vode na dlanu", a oni su joj ujedno i najveća podrška. Iako sam sport naizgled djeluje kao individualan, bez tima kojem vjeruje ne može ništa. "Ako izgubim svijest, moram znati da sam u sigurnim rukama", ističe Sanda.

Sanda je jedna od rijetkih koji su bili na 100 metara dubine

DAVOR ŽUNIć/FOTOFAKTOR

Jedna od rijetkih koje su zaronile na dubinu veću od 100 metara, Sanda je prvi put došla do te dubine u Sharm el Sheikhu u Egiptu 2023., kada je zaronila na 101 metar, za što joj je bilo potrebno oko četiri minute. Kako govori, trebalo joj je za taj pothvat puno neuspjeha i pokušaja - došla bi blizu, ali bi onda opet zakazala, pa cijeli proces opisuje kao izuzetno iscrpljujući, ali istovremeno fascinantan.

"Broj 100 je magičan broj u ovom sportu, to je nešto čemu svi teže. I nema puno ljudi koji su zaronili na 100 metara - zapravo, više je ljudi bilo u svemiru nego na dubini od 100 metara. Kad sam to napokon postigla, definitivno je postojao nevjerojatan osjećaj radosti i zadovoljstva, ali kad me Vitomir pitao kako se osjećam, rekla sam mu da se osjećam isto kao i prije nego što sam to postigla. Postigneš velike rezultate, ali oni te ne mijenjaju kao osobu. I dalje jedeš istu hranu, imaš iste prijatelje... Sve funkcionira na isti način. Bilo je to više očekivanje, nekakav san koji sam imala. Možda sam i ja ta koja si nije dopustila da dovoljno uživam u tome jer sam osoba koja čim nešto postigne, već razmišlja o sljedećem koraku", priznaje Sanda.

Nakon što je oborila svjetske rekorde, kao i one vlastite, Sanda nastavlja živjeti i trenirati u Rijeci gdje uživa u blizini obitelji i prijatelja, kao i u drugim sportskim aktivnostima, poput surfanja ljeti i skijanja zimi. U posljednje vrijeme pokušava više vremena provoditi s obitelji, posebno nakon što je postala teta.