Dramatična situacija u Afganistanu zaprepastila je cijeli svijet, no povratak talibana s posebnom strepnjom prati Zadranka Saška Galić (71). Umirovljena inženjerka elektrotehnike jedanaest je godina živjela u glavnom gradu Kabulu, a kad smo je posjetili u njezinom zagrebačkom stanu, dočekala nas je u ručno izvezenoj afganistanskoj haljini i s upaljenim televizorom na kojem je gledala vijesti iz jedne od najopasnijih i najsiromašnijih zemalja svijeta.
- Mislim da će u državi zavladati mir, ali životni standard i ljudske slobode past će na niske grane. Stanovnici Afganistana više neće moći raditi za strance koji su ih dobro plaćali, jer su u strahu za vlastiti život napustili zemlju, a zbog strogih vjerskih zakona žene će biti prisiljene nositi burke. Dok sam ja ondje živjela, od 2003. do 2014., nisu bile ugnjetavane. Možda jesu u nekim selendrama, ali u većim gradovima ne. Nisu se morale pokrivati, bile su našminkane, a hodale su u trapericama i štiklama. Radile su kao prodavačice, službenice u banci, liječnice... govori Saška, koja je bez muške ruke (od supruga se razišla prije odlaska u Afganistan) izgradila uspješnu karijeru u svijetu telekomunikacija i ugostiteljstva.
U Afganistan, koji je zbog brojnih prirodnih bogatstava i strateškog položaja desetljećima bio eksploatiran i razaran, otišla je zaraditi. Kao i mnogi drugi stranci koji su, riskirajući da izgube glavu, bili dobro plaćeni kao vojnici, članovi raznih organizacija, radnici u međunarodnim kompanijama... Ali novac joj nije trebao za vlastite potrebe, jer je nakon 30godišnjeg rada u tvrtki Ericsson Nikola Tesla bila situirana, već da bi školovala kćer Ivanu (42). Upisala je magisterij iz pjevanja na londonskom konzervatoriju Royal College of Music, doslovno s audicijske pozornice. No, samo jedan semestar stajao je 20 tisuća funta, bez smještaja i hrane. Jednu godinu smo joj mogli priuštiti, ali drugu teško. To sam ispričala prijatelju i kolegi Peteru, Britancu s kojim sam svojevremeno radila na jednom projektu, i on mi je predložio da odem u Afganistan. Bio je jedan od pionira u razvoju tamošnje telekomunikacijske i mobilne mreže, govorio mi je sve najbolje o zemlji i tako sam u ljeto 2003. otišla u Kabul prisjeća se Saška, koja se zaposlila u afganistanskoj tvrtki Roshan, a za poziciju menadžerice u razvoju mobilne mreže primala je čak osam puta veću plaću nego u Hrvatskoj.
Nije doživjela kulturološki šok jer je vrlo prilagodljiva. Putovala je po cijelom svijetu pa se, kaže, već nagledala siromaštva i zaostalosti. Radila je od sedam do tri, a u želji da ispuni slobodno vrijeme i uživa u domaćim jelima, odlučila je otvoriti restoran u sklopu svoje unajmljene kuće. Gazdin nećak Kajum nabavio joj je građevinski materijal i tako je 29. kolovoza 2003., nakon dvotjednih radova i dva mjeseca života u Afganistanu, otvorila restoran koji je nazvala Zadar prema svom rodnom gradu. Imala je dvije prostorije i kuhinju, sanitarni čvor, patentirani plinski roštilj te plastični stol sa šest stolaca. Kupila je i malu “singericu” na kojoj je sama sašila stolnjake, nadstolnjake i salvete. U početku je posluživala finger food, a kasnije kompliciranije dalmatinske specijalitete od ribe, morskih plodova i mesa te domaći kruh i kolače. Svaki dan sam razvlačila devet metara tijesta za štrudle, a sama sam pekla i kolače od fritula i kremšnita do sacher torte i mađarice. Bilo je više od 300 recepata. Dobila sam i dozvolu za posluživanje alkohola, ali ga nisam smjela prodavati Afganistancima jer bi mi otišla glava kaže Saška, koja je tri mjeseca kuhala sama, a kasnije je zapošljavala i educirala Afganistance.
Ponosna je što je odškolovala više od 30 kuhara te što je u suradnji s organizacijom Women for Afghan Women otvorila tvornicu za proizvodnju tekstila. Svaki je cent ulagala u širenje posla pa je 2010. otvorila i drugi restoran s pansionom. Nalazio se u najelitnijoj četvrti Wazir Akbar Khan, a dolazili su joj brojni vojni i politički dužnosnici. Među ostalima i bivša predsjednica Kolinda GrabarKitarović, tada pomoćnica glavnog tajnika NATOa. - Kolinda i ja smo odmah “kliknule”. Obje smo plave, imamo sličan stil odijevanja i istu energiju. Uz to smo i obje rođene 29. travnja otkriva Saška, dodajući kako je bivšu predsjednicu tada upoznala i njezina kći Ivana, koja je pet godina dolazila u Afganistan preko ljeta. Nekoliko godi- na je i živjela s majkom, kao i njezin mlađi sin Boris (36) koji joj je pomagao u restoranu. Stariji Saša (45) nije jer je živio u Švedskoj. Saška je nakon otvaranja drugog restorana prestala raditi za druge tvrtke. Posljednja je bila građevinska kompanija Louis Berger, kamo je prešla 2006. iz Roshana. Radila je kao projektna menadžerica za izgradnju elektrane u provinciji Helmand i te 2007. prvi je i jedini put doživjela direktni napad talibana.
- Helikopterom smo letjeli iz Kandahara u Helmand kako bismo prenijeli cement do elektrane, a ja sam dečkima nosila i pivo, viski te pečeno prase. Prilikom spuštanja, na visini od oko 300 metara, sa zemlje su na nas zapucali talibani. Izrešetali su pod helikoptera i ranili pilota u koljeno, no uspio je ispustiti mrežu s cementom i krenuti nazad za Kandahar - prisjeća se Saška, koju to nije pokolebalo. Njezini restorani i pansion morali su imati blindirana vrata, neprobojna stakla, bunker i osobne čuvare s puškama, no ona se ničega nije bojala.
Samo sam jednom doživjela seksizam. Išla sam u nabavu namirnica, a prodavač me uštipnuo za stražnjicu. Moj konobar Basir je graknuo na njega, a kad je trgovac shvatio da imam restoran i da sam mu jedna od najboljih mušterija, klanjao mi se i ispričavao. Problem je bio u tome što je tih godina Kabul bio prepun prostitutki iz Kine, Rusije i Tajlanda pa su tamošnji muškarci svaku strankinju doživljavali kao “laku” - objašnjava Saška, koja o svom životu u Afganistanu planira napisati knjigu. Kabul je napustila u travnju 2014., zbog sestre koja se razboljela i preminula od raka dojke.
- Godine koje sam provela u Afganistanu bile su mi najljepše, sve bih ponovila i da mi se nije desila obiteljska tragedija, vjerojatno bih i danas bila ondje. U Kabulu smo svi bili prirodni. Nitko nije obraćao pozornost na moju zaprljanu ili poderanu odjeću ni cipele u kojima sam zagazila u fekalije. Nije bilo lažne fasade i to sam najviše cijenila - zaključuje Saška Galić.