Ovogodišnji dobitnik nagrade Vladimir Nazor za životno djelo i njegova sestra, redateljica te scenaristica, govore o odrastanju u Bjelovaru, kako ju je učio voziti bicikl, a ona njemu prekapala po stvarima
On je akademik, jedan od najplodnijih i najčitanijih suvremenih hrvatskih pisaca s preko 40 objavljenih naslova te dobitnik nagrade Vladimir Nazor za životno djelo u području književnosti, a ona je redateljica i scenaristica čiji su filmovi "Tri muškarca Melite Žganjer" i "Ne dao Bog većeg zla" imali zavidnu gledanost u kinima dok se serija "Odmori se, zaslužio si" tijekom 2000-tih gledanošću katkad nadmetala s popularnim "Dnevnikom". Ona ga zove prezimenom, Tribuson, a on i danas pamti kako ju je, jer je devet godina stariji, morao doslovce vući u vrtić, učiti voziti bicikl, a s njim je i proplivala. Obiteljske spone pretočili su u kreativnu suradnju: on je scenarist, a ona redateljica filma "Ne dao bog većeg zla" ekranizaciji romana kroz koji se provlači njihovo djetinjstvo.
GORAN TRIBUSON
Sjećam se dobro te davne bjelovarske veljače zime iz 1957. godine. Otac me je uzeo i stavio na štangu bicikla s kojim smo se povezli do lokalnog rodilišta, gdje nam je medicinska sestra pokazala s prozora kako izgleda moja prva i jedina sestra. Bio osupnut time što je bila posve ćelava. Kad je konačno stigla kući, ubrzo sam shvatio da je sva roditeljska pažnja usmjerena prema njoj. Naravno da sam se rasplakao, na što mi je mama nježno kazala kako voli i mene, što je bilo točno, ali za osmogodišnjaka nedovoljno uvjerljivo argumentirano.
Naš obiteljski život, Snježane i mene, bio je u početku osujećen razlikom u godinama jer je ona bila gotovo devet godina mlađa. Kad sam sve više pogledavao cure, ona je jurila po kući s nekakvim drvenim Pinokijem, kad sam počeo trenirati rukomet ona je čitala "Radost", kad sam s curom krenuo autostopom po Europi, ona je bila u gimnaziji.
Bacanje na tlo
Otac je za moje najranije mladosti bio neprikosnoveni autokrat koga su slušali svi redom. Za Snježanine rane mladosti očev je autoritet sa starenjem polako blijedio, tako da mu se ona usuđivala kazati i stvari radi kojih bih ja možda završio u Lepoglavi. Moj je tadašnji odnos prema njoj bio mješavinom ravnodušnosti i dobrohotnosti. Jedini agresivniji čin prema njoj uradio sam kad je počela ići u vrtić. Taj je vrtić mrzila kao da je netko pokušava odvući u donje krugove Danteova pakla. Po roditeljskom nalogu, zgrabio bih je za ruku i poveo. Negdje na Korzu, ona bi se vrišteći bacila na tlo, a ja bih je vukao do odredišta. Mislim da mi to do danas nije oprostila.
Studentski dani
Poslije, kad sam počeo raditi u nekoj vrsti tadašnjeg republičkog ministarstva znanosti, a ona upisala Akademiju dramske umjetnosti, naši su se interesi uvelike zbližili. Stanovito smo vrijeme čak i živjeli zajedno. Mladalačku nezainteresiranost za toliko mlađu sestru pokušao sam ispraviti time što sam je poveo u Pariz, Frankfurt, Heidelberg te ju poslao i na koncert Stonesa u Beč. Sjećam se kako je naš stan veoma brzo postao stjecište gostiju iza kojih je ostajalo more praznih boca vina i čaša. Dolazio nam je redovito Živorad Tomić, Mika Bukovčan, Dubravka Ugrešić, Mladen Budiščak, Tom Gotovac i slikar Dubravko Adamović, koji bi znao ostati i danima, kuhajući dnevno bar litru crne kave. Jednom smo se zbog te promenade temeljito posvadili tako da je ona napustila stan. Iste te večeri, veoma kasno, ipak se vratila.
Vjerojatno je najvažniji i najsadržajniji dio našeg zajedništva došao kad smo oboje postali bračni ljudi i otišli svaki na svoju stranu, ona na zagrebački istok, a ja na sjever. Ja sam oženio kemijsku inženjerku, a Snježana se udala za poznatog filmologa. Dotad sam ja bio donekle autoritativnom osobom u njezinom umjetničkom životu, da bi nakon udaje redovito kazala: "To baš i nije točno, moj muž tvrdi sasvim suprotno". Tako je definitivno stradalo i moje prvenstvo starijeg brata.
Inače, naoko nismo uradili mnogo zajedničkih stvari, budući da sam ja pisac, tek tu i tamo scenarist. Ali kad se uzme taj jedan igrani film (Ne dao Bog većeg zla) i doda mu se više od osamdeset nastavaka televizijskih serija nije baš ni malo. Mislim da sam u tim vremenima shvatio koliko zapravo moja sestra zna o filmu i televiziji. Ona je zapravo smislila cijelu dramsku strukturu i način realizacije na seriji "Odmori se, zaslužio si". Moj doprinos bio je to što sam tu i tamo uspio kreirati nekoliko karaktera. Serija je bila redovito prikazivana u takozvanom prime timeu te je počesto imala veću gledanost od televizijskog Dnevnika. Istina je da smo se gdjekad oko te serije znali temeljito isposvađati, ali znate kako se kaže - tko se svadi taj se i voli.
SNJEŽANA TRIBUSON
Jako je lijepo imati starijeg brata. Već u ranom djetinjstvu možete se braniti od vršnjačkog šikaniranja rečenicama kao što su: "Moj brat će ti pokazati". Naša mama, koja je bila nastavnica u školi, znala je da nije pedagoški miješati se u dječje razmirice. Tako sam ja, od ranog djetinjstva doživljavala svog brata kao osobu koja će me zaštititi. To što ga zovem Tribuson, pokazuje da mu pripisujem autoritet koji imaju ljudi koje svi zovu samo njihovim prezimenima: Shakespeare, Einstein, Tesla, Dostojevski. Ipak, ime mog brata, Goran, bilo mi je toliko značajno da smo muž i ja svom sinu dali ime Goran.
Golman ili rocker
Nije se odmah vidjelo da će to biti pisanje romana, već se, iz moje perspektive činilo izglednije da će Tribuson postati veliki golman u bjelovarskom Partizanu ili rock zvijezda u lokalnom bendu: od crtače daske napravio je gitaru koja je sasvim dobro izgledala. Istina, ta gitara nije svirala jer nije imala žice, a za što je vjerojatno kriv naš otac koji nije htio dati pare za nešto tako besmisleno.
Biti stariji brat ponekad je i teška dužnost, jer ti roditelji daju neka zaduženja koja je teško sprovesti u djelo. Od Tribusona su roditelji očekivali da me svako jutro odvede u vrtić. To je bilo mukotrpno jer ja nikako nisam voljela ići u vrtić. Kad bi me, nakon duge borbe, tamo ostavio, ja bih obično pobjegla i vratila se kući. Na kraju su roditelji odlučili da je možda pametnije da me čuva baka.
Modrice zbog bicikla
Mama je očekivala od Tribusona da me nauči i razne vještine. Razumijem da je petnaestogodišnjem Tribusonu bilo dosta mrsko da na ulici ispred kuće gdje su ga mogli vidjeti njegovi dečki, uči neposlušnu šestogodišnjakinju voziti bicikl. Stavio me na bicikl, rekao da je na biciklu najvažnije držati ravnotežu i gurnuo me niz ulicu. Tom metodom sam odmah savladala držanje ravnoteže, ali ne i zaustavljanje pa sam se zaustavila na žičanoj ogradi od obližnje bjelovarske plinare. Nekoliko modrica na koljenima nisu umanjile moj ponos. Mama, koja nas je redovno vodila na more kod svoje rodbine u Gradac, očekivala je od Tribusona i da me nauči plivati.
Za tu priliku kupila nam je svjetlo plavi plastični luftmadrac kako bi se mogli zajedno igrati u vodi. S luftmadracom me je odvukao dublje u vodu i zatim ga izvukao ispod mog trbuha i polako ga vukao ispred mojih ruku kojima sam mlatarala po vodi u borbi da ne potonem. Kad sam bila u trećem osnovne Tribuson je otišao u Zagreb na fakultet, pa smo se viđali samo vikendima. Kući je donosio razne knjige, ploče, književne časopise... Prekapala sam po njegovim stvarima i počela sama čitati ono što je on čitao i slušati ono što je on slušao.
Djevojačko prezime
Kad sam i sama došla na studij u Zagreb, Tribuson se počeo polako sa mnom družiti i krasti mi prijatelje svojom rječitošću i šarmom. Moje društvo, Živorad Tomić, Mika Bukovčan, pa kasnije Tom Gotovac i Dubravka Ugrešić postali su naši prijatelji. Počeli smo i zajedno raditi i ta suradnja se produžila na dugi niz godina. Razlika u godinama prirodno je prestala biti važna, mada je autoritet starijeg brata ostao.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....