Zagrebačka glazbenica i umjetnica i njezina kći veoma su bliske, pa nas nije iznenadilo kad su nam ispričale da su nekad znale skupa markirati - sjesti na burger i dobro se ispričati.
Akademska slikarica Jadranka Ivaniš Yaya, dizajnerica nakita i pjevačica kultne grupe Jinx nikako se ne uklapa u template regularne mame iz priručnika. Ni na treći pogled. A i nasljednica, 19-godišnja Lucija baš nije iz "klasičnih" obiteljskih albuma. Karizmatična je kćer koju kao da su posudili iz skandinavskih filmova. To mi prvo pada na pamet dok promatram protagonistice naše nove rubrike Obiteljska stvar. Yaya je na dogovor došla štreberski - prva. Old school profesionalka. Dok joj se ulizujem zbog kašnjenja koje je sad već doista prešlo u fazu nešarmantnog ponašanja, Lucija javlja da i ona malo kasni. Uskoro ulijeće u naše staračko tračanje i nenametljivo se ušuljava za stol. Lucija nosi neodoljivi mangupski smiješak na licu. Samozatajna je i mudra. Organski talent za psihologiju odmah njušim. Karakteri, odnosi, ljudska psiha – to su teme na koje joj se odmah uključuju senzori. Malo sam i u šoku jer joj je percepcija na razini starije životne dobi. Njih dvije emaniraju odnos - prijateljica. Onih pravih. Koje mogu šutjeti zajedno. I koje mogu proizvoditi adrenalinsko ludilo zajedno. Tek nevidljiva pamučna nit razotkriva slojevitu povezanost mame i kćeri. I neki istančani sijamski inteligentni humor. Yaya (48) je mama koja hrani Lucijinu autentičnost, samostalnost i slobodu. Mama promatračica u atletskom startu, da podrži kad treba. S takvim djetetom se stvari propitkuju, seciraju i ne podrazumijevaju. Ona, kao takva, konstantno poziva na dijalog. Trenutno su u transformativnom periodu života jer se Lucija priprema za prijemni ispit na Glazbenoj akademiji u Nizozemskoj gdje će, ako prođe, studirati klavir i produkciju. A multitasking umjetnica Yaya ima jako puno dobrih projekata na lageru. I jako puno zavodljivih planova. Naša duga kava frcala je britkim i humorističnim dijalozima između ovih suvremenih Made in Croatia ‘Gilmorica‘.
YAYA
Bila sam presretna što ću dobiti žensko dijete. Intuitivno kao da sam znala da je to najljepše što ti se može dogoditi u životu. Kasnije, kad sam već rodila, baka mi je rekla: "Nemaš pojma koliko sam sretna da si rodila kćer!" Djevojčice su jednostavno zrelije i mudrije. S njima vrlo brzo postaješ ravnopravni suputnik u životu. Porođaj mi je bio nevjerojatno brz. Rodila sam prirodno, bez epiduralne. Sve je izgledalo filmski, ali preživjela sam! Bila je crna i zgužvana, kao mali Mongol. Potpuna suprotnost ovoj današnjoj, gotovo skandinavskoj plavuši. A onda je krenula agonija s nespavanjem koja traje do danas. Ta nikad nije spavala. Dojila sam je svakih 45 minuta. Hranila sam nju, a moja mama mene. Odmah se vidjelo da nas je zapalo zahtjevno dijete. Ni u vrtiću nikad nije spavala. Svoj prvi "majčinski staž" odradila sam budna uz budnu Luciju. Nakon godinu i pol sam počela raditi jer sam znala da je zdravo "izvući" se iz te isključivo majčinske uloge i dati djetetu organskiju sliku života. Uvijek sam tu za nju, ali mislim da je neke stvari naučila brže i da je postala samostalnija u odnosu na svoju generaciju.
YAYA
Lucija je rođeni introvert i veoma senzibilna. Nije voljela vrtić. Nije voljela buku, ciku, dreku i uvijek bi se nekako "skrivala". Iznimno osjetljiva na te vanjske podražaje. Iz kina smo uglavnom bježali jer su joj zvučni efekti i prodorna rasvjeta naprosto bili zastrašujući. Kina su nam bila traume, a kazalište opsesija koja još uvijek traje. Neke predstave gleda nekoliko puta. Obožava ići u kazalište. U tom našem suvremenom društvu plutaju tabui oko svega. A omiljeno područje su savjeti o majčinstvu koji dosežu mitske razine. Život je praksa. Od trenutka kad postaneš roditelj ništa nije lako i jednostavno. Počevši od postporođajne depresije koju nisam imala, iako mi je bilo iznimno zahtjevno, do najbanalnijih životnih situacija poput - kako malu bebu držati pravilno? Sjećam se da me je bilo strah kako ću je podići da ne napravim nešto krivo. I sjećam se jedne žene s troje djece koja mi je to naprosto pokazala. Tako da se sve uči od prvog dana i ne postoje Disney priče o tome kako je majčinstvo naprosto divno, ispunjavajuće i krasno. Meni je ionako najzanimljiviji proces - proces učenja.
LUCIJA
Uvijek me pitaju kako je bilo odrastati s dvoje umjetnika. A ja i dalje nemam što za reći na tu temu jer drugačiji život niti ne poznajem. Oni su za mene oduvijek najnormalniji roditelji, kao i svim drugima njihovi roditelji. Samo sam u odnosu na druge klince vjerojatno provela nešto više vremena po njihovim koncertima nego u vrtiću jer su me uvijek vukli sa sobom. Zato dan danas obožavam ići na koncerte. A glazba je naprosto njihova egzistencija. Mama je doduše uvijek doma nešto slikala i dizajnirala, a tata bio u studiju. Sjećam se kad bi mama došla doma s koncerata s hrpom šminke na sebi i s umjetnim trepavicama da bi mi izgledala kao moje dječje opsesije - Hannah Montana i Rihanna. U muzičku mi je bilo prirodno ići. Oduvijek skačem i oponašam Rihannu po doma. Jedino što im zamjeram je što me nisu podržali u mojoj sportskoj karijeri. Da sam muško, garantirano bih se bavila nogometom. I to profesionalno. A sanjala sam i o tenisu i jahanju, ali nisu se baš odazvali.
YAYA
A ne. Ovo zahtijeva obranu. Oprosti, kad sam te kao malu odvela u plesnu školu Ane Maletić radi razvijanja motorike ti si jedina izašla bez uplatnice potpuno nezainteresirana. Kristalno se sjećam drugih djevojčica, malih balerina koje razdragano trče roditeljima s uplatnicom za upis. I moja kćer koja mi takva mala asertivno govori da ona ne bi ništa od toga. Aktivnosti "za rukice s ekipom" nju nisu zanimale od najranijeg djetinjstva. Tako da su se svi ostali upisali i bili super sretni osim nje. Ok, nećeš ples, rekla sam i predložila odbojku. "Ne, ne i ne!" Jedino se Muzička škola zakačila do kraja. Nije istina da nismo podržavali sportski potencijal.
YAYA
Lucija je analitičarka i filozofkinja. Mislim da previše overthinka stvari, previše analizira sve poteze i odluke. Uvijek se oko nečega rade seanse, analize, psihologizacija... Pitala sam je zašto ne bi studirala psihologiju. Imam osjećaj da je povremeni perfekcionizam zablokira u odlukama i potezima. I onda nije svjesna svojih objektivnih vrijednosti. U školi je uvijek bila dobra. Završila je MIOC, a njezino smo školovanje proveli u učenju matematike. Instruktorica iz matematike nam je otprilike član obitelji. Bilo je to baš stresno jer je cijelo vrijeme ganjala taj legendarni hrvatski prosjek da bi mogla upisati gimnaziju koju želi. Ni na jedan drugi predmet nije potrošila toliko vremena i živaca u životu. I tu bi za sve nas bilo dobro da se zaustavim jer mi tema - hrvatskog obrazovnog sustava - izaziva ozbiljan bijes i traume pa bih svašta mogla reći, a toliko medijskog prostora nemamo. Vjerujte mi.
LUCIJA
Tek sam u drugom i trećem razredu srednje počela izlaziti u ekipi, sada mi je to lakše nego u osnovnoj, bila sam dosta sramežljiva. Ipak, ti intimni krugovi prijatelja iz djetinjstva su ostali čvrsti, i danas ne znam što bi bez njih. Iz svake škole koju sam promijenila ostala mi je bar jedna bitna osoba. Prvi veći cilj u životu bio mi je maknuti se iz hrvatskog školskog sistema. Završila sam IB program u MIOC-u. Taj program ima drugačiji način aktivnog učenja u odnosu na klasičan obrazovni hrvatski model koji ubija svaku individualnost. I to mi je više odgovaralo. Učiš puno, i zapravo naučiš nešto korisno. Više su nas učili promišljati i artikulirati mišljenje, jer te to netko treba naučiti. Dijelim maminu frustraciju s našim sustavom obrazovanja i molim za ispravak netočnog navoda. Moja najveća frustracija je uz matematiku bio likovni u osnovnoj školi. Zato danas nemam neki odnos prema toj vrsti umjetnosti unatoč činjenici da sam odrastala uz mamu, likovnu umjetnicu.
YAYA
Mislim da je Lucija rođena s darom za likovni izričaj, ali ga je zatomila i povukla zbog frustracija u osnovnoj školi. Na koncerte smo ju vodili, ali na izložbe baš i ne. Izložbe su suštinski dosadan format pa sam je maksimalno štedjela.
YAYA
Uzemljenje, odgovornost. Shvatila sam da sam sad u službi djeteta, što mi je bilo malo neobično jer sam uvijek sve radila po svome i bila samo "svoja". Sad više nisi samo "svoja", nego si i djetetova. Super je to jer shvaćaš da ono što radiš ne radiš više samo za sebe. Lakše se nosiš sam sa sobom. Život ti postane zanimljiviji, ispunjeniji i nikad ti nije dosadno.
YAYA
Naša ženska linija u obitelji je u potpunosti svoja. Puno toga sam povukla i naučila od svoje mame. Mame i kćeri imaju valjda najkompliciranije i najposebnije odnose koji postoje. Moja mama, Lucijina baka, je isto iz zone ekscentričnih i posebnih žena. Ima duh, duhovitost i tu jednu prgavost koja je taman koliko treba. I mislim da smo sve tri jezičave. Moja baka je bila divna kućanica, anđeo. Upoznala je Luciju, što mi je važno i drago. Držala je sve. Mater familias. Nikad ništa loše nije rekla. Nikad nećemo znati što je sve podnosila u sebi, ali bila je baš dobra i snažna.
LUCIJA
Obožavam baku. I puno više volim biti na moru s njom i djedom nego s ovih dvoje roditeljskih, depresivnih umjetnika Rakova. Imamo neke svoje rituale oduvijek. Neko uživanje. Oni su simpatični i kad se svađaju, nekako lagano prelaze preko stvari. Imaju taj neki mediteranski filmski šarm: cjenkaju se na placu, pozdravljaju se sa svima – baš su cool tipovi. A mama i tata su toliko navikli na svoj zagrebački real life u kojem su posao i svakodnevica isprepleteni da na moru doživljavaju šok jer im je naprosto dosadno.
YAYA
Baka i deda - to je rock‘n roll generacija. K‘o Keith Richards i Mick Jagger – neuništivo. Bolje se i zabavljaju nego mladi danas. Toliko smo ušli u kapitalistički žrvanj u Hrvatskoj da ništa više nije smiješno. Današnje mlade generacije imaju neke blesave probleme koje ljudi prije nisu ni percipirali. Bar ne na takav način. Današnja su djeca drugačije odgajana pa im je sve nekako lakše. Ljudi koji su imali teško djetinjstvo, koji su drugačije i žestoko odgajani, probleme doživljavaju kao piece of cake. Tako da mislim da su današnje generacije sve "stisnutije" i teško im je ići kroz svijet koji je ponekad baš, baš brutalan.
YAYA
Stara sam i potrošena tako da pametniji popušta.
LUCIJA
Dođem i iznesem neki problem i onda ona šuti. Onda ja nastavim dalje i dalje i dalje. Onda ona kaže nešto užasno blesavo izvan konteksta. Ona odbija ući u moju dramu.
YAYA
Zato jer imam jako visok prag tolerancije i stvarno mora biti nešto ekstremno da ja poludim i uvučem se u boksački ring. Ali kad poludim, svi to jako dobro zapamte. To je jako rijetko. Mislim da sve te stvari na koje šutim i prešutim, nisu vrijedne svađe. Ne znači to da nemam argumente, nego šutim, slušam i razmišljam o tome: "što te ždere". To je moja mama isto radila. Ne ulazim u konflikte. Tako da sam više promatrač i slušač u smislu: "Što se tu sad s njom događa?"
LUCIJA
Mi stalno urlamo i to je više neka vrsta naše kućne dinamike. Nismo mirni i tihi. Svađamo se jer se previše gledamo. Iz istog razloga smo si opet dobre unutar pet minuta. Obično ja krivim mamu za neku nestalu stvar u stanu. Obje smo svjesne da su 50/50 šanse da je jedna od nas pomaknula tu stvar, i ne znamo zasigurno koja je krivac, ali svejedno čvrsto stojimo svaka u svojoj obrani. Sve je kod nas transparentno i sve se kaže, što je super i zbog toga sam jako sretna. Imamo povjerenja jedna u drugu. Ne osuđuje me i to je prenijela na mene pa i moji prijatelji u mene imaju povjerenja jer ih ne osuđujem. Najbolje me poznaje i najpovezanije smo. Nju prvu pitam neke bitne stvari. Njezino mi je mišljenje jako važno. Jer doma si najsigurniji. To je srećom moje iskustvo. To ne mora značiti da je njezin savjet uvijek i nužno točan, ali meni je vrijedan. Pričam s njom kada trebam provjeriti jesu li mi neke bitne bazične životne vrijednosti i dalje na mjestu.
YAYA
Mama i tata su mi uvijek govorili onu vrlo važnu rečenicu koja je super, a to je da mi uvijek možeš, i moraš, sve reći i treba li ti bilo kakva pomoć - tu sam. Baš tu stereotipnu rečenicu bi svaki roditelj trebao govoriti svojoj djeci. Jer, prijatelji su važna dimenzija života i razvoja, ali ti nijedan prijatelj neće moći tako bezuvjetno pomoći kao roditelji. Tako da smo uspjele razviti taj neki naš odnos pun povjerenja. Nekad čak i previše.
LUCIJA
Mama je kućni psiholog, a tata filozof. On mi je više neki kućni Google, stvoren je za analitička pitanja i argumentacije. Za njega bi moje psihološke analize bile too much. Ima genijalan višeslojan smisao za humor, kojeg sam pokrala. Osjećam da mi je i on podsvjesni uzor. Što sam starija kod sebe vidim neke njegove osobine. Uvijek mi se nekako čini da je još puno bolji nego što sam ponekad misli o sebi. Tako da vidim sebe u njemu jer ni ja često ne vidim svoje vrline. On će uvijek prije reći. "Možda sam ja u krivu", iako se radi o nečem banalnom i u pravu je 100%.
YAYA
On je previše samokritičan i baš nikad neće nikog osuditi na prvu loptu, nego će polako analizirati sve argumente. Jer možda nije sve tako površno i onako kako svi misle. Skenira iz svih kutova. Ima strašnu intuiciju za ljude. Vidim tu dimenziju u Luciji.
LUCIJA
To sam pokupila od njega jer imam osjećaj da dobro procjenjujem ljude.
YAYA
Imamo taj neki naš ritual bizarnih shoppinga. Znale smo otići u neki veliki centar i mahnito kupovati vrtni namještaj i patuljke, cvijeće... Nekad smo znale zajedno markirati. Znala sam je nekada nagovoriti da markira cijeli dan jer današnji klinci uopće ne razumiju taj legendarni koncept. A moja generacija je usavršila umjetnost kvalitetnog markiranja. Toliko je previše te odgovornosti i umoran si od svega. Tako da sam je kad bih vidjela na njoj da joj je dosta svega i da je vrag odnio šalu uzela i odvela negdje. Svjesno. Ukrale smo si dan. Makar sjedile na burgerima i pričale. U našoj kući ne postoji teret uspjeha kao kriterija. Luciji smo htjeli što dulje zadržati osjećaj da je dijete. Jer dijete treba biti dijete, a ne mašina za proizvodnju 5.0 prosjeka.
LUCIJA
Imamo još jedan ritual. Uspjela sam mamu navući na Beyonce i već dvije-tri godine imamo isti CD u autu i pjevamo ga otpočetka do kraja.
YAYA
Nikad nisam ni pomislila da ću biti blagoslovljena ovako predivnim djetetom. Postoji kod nje jedna karakteristika koja se ne može naučiti, a to je slavna, emocionalna inteligencija. Ako to imaš, imaš i intuiciju za ljude i neke koristi za sebe na kraju krajeva. Ima neku zdravorazumsku i finu toplinu. Samo joj želim da što više bude sretna i zadovoljna u životu. Naravno da je koncept "biti sretan" svojevrsna iluzija. U suštini senzacija sreće traje pola sekunde. I možda sreća nije pravi izraz. Pravi je izraz to neko samoispunjenje – da imaš tu privilegiju da slijediš neki svoj put i ono što bi htio, da se tu realiziraš. Uvijek je u životu neka uzlazno - silazna putanja djelatna i nije uvijek bajno, ali po tom putu skupljaš neke gumbiće, kamenčiće itd. I na kraju sve ovisi o tome što si skupio. Imaš neku kolekciju svega toga što si skupio. Mislim da ljudi koji nisu imali dovoljno hrabrosti da naprave nešto što su, zaista, htjeli i o čemu su sanjali nisu dovoljno sretni. Treba pokušati bez obzira na krajnji rezultat. Jer će ti jednog dana biti žao i bit ćeš frustriran. Tako da Luciji želim da se usudi. Da probije strahove. Naravno da će u meni ostati neka mala praznina ako ode van studirati, ali je bezuvjetno podržavam. Svijet te čeka...
LUCIJA
Oduvijek sam se vidjela negdje izvan Hrvatske, bilo gdje. Doma je doma, život je vani. Tako su me i odgajali. U nekoj otvorenosti. Vodili su me na putovanja. Čim sam npr. stala na tlo Londona, osjećala sam da sam na pravom mjestu. Studiranje vani je moj neki prirodni korak. Ali, isto tako znam da ću ovo dvoje roditeljskih likova svakodnevno tlačiti sa slikama, videima, porukama i sl. Nikad me se neće moći riješiti.
LUCIJA
Nisam jer zapravo imam brata. U obliku mačka Mustafe. Našeg ravnopravnog člana obitelji – divljaka koji od mame i tate dobiva tretman kraljevića. Mama ga je užasno razmazila, zato ja u ulozi starije sestre moram napraviti balans. Napada, grebe, krade pažnju, pravi mlađi brat kojem treba sniziti ego. Ponekad, mama iz druge sobe vikne: "ljubavi", i ja se odazovem, ali ubrzo shvatim da je zapravo zvala Mustafu.
LUCIJA
Jako je cool. Svladala je humor moje generacije i “trepanje” joj je dobro poznat pojam. Ima open mind, jako je strpljiva, i prestrpljiva sa mnom i tatom. Razmišlja na neki potpuno drugačiji način, uvijek će reći nešto što drugi neće. Vrlo je inovativna i snalažljiva. Čak je i meni tajanstvena, ali zato mi i je cool.