Legendarna koreografkinja i plesna pedagoginja i u devetom desetljeću živi punim plućima – pleše, uči jezike i bavi se jogom, a za Gloriju govori o djetinjstvu, uspješnoj karijeri, obitelji umjetnika, ljubavi i tri braka.
Dovoljno je reći Tihana Škrinjarić da nas njezino ime odmah podsjeti na spektakularne koreografije kojima su započele Mediteranske igre potkraj 70-ih u Splitu ili Zimske olimpijske igre sredinom 80-ih u Sarajevu, čija je autorica. Prisjećamo se i čarobnih koreografija članica Plesne skupine Tihane Škrinjarić u zabavnoj emisiji HRT-a Sedma noć, Bravo, Dora, Porin i izbore za Miss, koje su bile razlog više da 90-ih godina upalimo televizor. O tome kako je stvarala plesne točke za brojne projekte tijekom gotovo četiri desetljeća suradnje s nacionalnom televizijom, 86-godišnja ikona suvremenog plesa nedavno je govorila u ciklusu emisija Okvir za sjećanja HRT-a, autora i urednika Hrvoja Ivankovića.
U fokusu emisija su najpoznatiji televizijski projekti 60-ih, 70-ih i 80-ih godina, ciklus se prikazuje od sredine veljače i traje do svibnja – što nije slučajnost. Naime, pod sloganom "Zauvijek prvi" Hrvatski radio ove godine u svibnju obilježava 100., a Hrvatska televizija 70. rođendan. Poziv za gostovanje u emisiji Tihana Škrinjarić dobila je kao doajenka koja je godinama kao vanjska suradnica sudjelovala u stvaranju programa: njezine plesne točke danas su dio televizijske povijesti.
Život danas
Bio je to razlog da je posjetimo u njezinu domu u zagrebačkom Donjem gradu, koji dijeli s devetogodišnjom macom Coco, kako bi nam govorila o svojoj karijeri i životu. Tihana je od 2005. u mirovini, no to ne znači da miruje: uči talijanski na online tečaju, trudi se obnoviti i svoje znanje francuskog, uživa u izlascima s prijateljicama, a najvažniji interes su joj pokret i ples. Koliko je njezino tijelo i u devetom desetljeću života gipko, pokazala je i na društvenim mrežama, objavivši prije dvije godine fotografiju s plaže na kojoj dubi na glavi. Sjajnu kondiciju i figuru Tihana zahvaljuje cjeloživotnom bavljenju plesom, vježbanjem i jogom, ali i svojoj strasti prema životu koja nikad nije splasnula.
Rođena je 25. studenoga 1940., devet godina poslije sestre Sunčane Škrinjarić, koja će postati poznata književnica, a prije brata Marija rođenog 1945. Njezina plesna priča počela je u rodnom Zagrebu, kada ju je majka Mira Škrinjarić poslije završetka Drugog svjetskog rata upisala u plesnu školu čuvene pedagoginje Ane Maletić. Satovi suvremenog plesa u tada još predškolskoj grupi trebali su joj usaditi pravilno držanje. Kako se njezinoj majci, ekonomistici i kćeri jedne od prvih hrvatskih feministkinja Zofke Kveder, sviđao suvremeni ples, tako je ne sluteći odredila Tihaninu kreativnu sudbinu.
"Bila je vrlo stroga i dominantna žena. Mojoj sestri Sunčani i meni odnos s majkom nije bio jednostavan", prisjeća se Tihana. S druge strane, njihov otac Zdravko, inženjer strojarstva, bio je čovjek blage naravi, ali emotivno nedostupan. Suzdržavao se pokazati joj ljubav jer joj je majka nije pokazivala. Tek je na jednom ljetovanju u Starom Gradu na Hvaru, kada bi bila sama s tatom, Tihana shvatila koliko je duhovit, vedar i koliko je voli. No, stroga mama imala je i dobre osobine – podržavala ju je u ambicijama i gurala naprijed.
Odlazak u inozemstvo
"Već me kao tinejdžericu poslala kao dadilju u Francusku, kod bogate obitelji koja je u Normandiji imala dvorac. Bio je to način da usavršim francuski jezik koji sam učila u gimnaziji. Čuvala sam njihove unuke, a u slobodno vrijeme uživala u sviranju na njihovom koncertnom glasoviru i te 1956. provela ljeto kakvo u Zagrebu nikad ne bih mogla imati", sjeća se Tihana.
Kada se vratila u Zagreb, uz pohađanje Klasične gimnazije u Klaićevoj ulici i Muzičke škole u Gundulićevoj nastavila se plesno školovati kod Ane Maletić. Na istome mjestu gdje je kao djevojčica stekla osnove suvremenog plesa, nakon završetka školovanja 1959. godine odmah je dobila radno mjesto pedagoginje u Školi za ritmiku i suvremeni ples.
Ondje ju je zamijetila Rosalie Chladek s bečke Akademije za izvođačke umjetnosti, koja je kao gošća Austrijskog kulturnog instituta posjetila njihovu školu i pozvala na specijalizaciju u svoju plesnu klasu. Međutim, u Školi za suvremeni ples nisu joj htjeli dati neplaćeni dopust, pa je 1963. dala otkaz i otputovala.
Beč, povratak i tragedija
"Otišla sam u Beč kao crkveni miš, s jednim koferom. Upijala sam znanje, hvatala korak sa svime što u Zagrebu nisam mogla dobiti. Financijski sam se snalazila sa 150 šilinga mjesečno radom. Davala sam instrukcije iz povijesti plesa i čuvala djecu", govori Tihana, čije je školovanje u Beču prekinula ozljeda desnog gležnja.
U Zagreb se vratila 1964., ranije nego što se nadala, a 1968. preuzela vođenje Studija za suvremeni ples, koji je nastao iz Škole za suvremeni ples – što ju je proslavilo diljem bivše države. Iste godine obitelj Škrinjarić potresla je tragedija: Tihanin brat Mario poginuo je u prometnoj nesreći.
"Jako smo se voljeli, bio je vrlo šarmantan i talentiran za glazbu. Bio je bubnjar u bendu "Bijele strijele": 1966. pobijedili su na Zagrebačkom festivalu s pjesmom "Platno, boje, kist i twist". U ljeto 1968. zaputio se s novim bendom u Francusku. A prvog svibnja su nam javili da ga više nema – stradao je na cesti Pariz–Strasbourg, što nam je bilo strašno. Imao je samo 23 godine", govori tiho.
Život se morao nastaviti dalje. Dok je još radila u Školi za ritmiku i ples, njezine ideje svidjele su se tadašnjem državnom vrhu: od kraja 60-ih do 1980. imala je zadatak osmisliti sletove za Dan mladosti u Beogradu, koje je u svečanoj loži pratio Josip Broz Tito.
"Posljednje što sam radila za slet bilo je kada je Tito umro. Pripreme su bile dramatične, Tito je bio jako bolestan i zato nismo znali hoće li se uopće održati. Na kraju smo izveli sve kako je bilo planirano, unatoč jakoj kiši", sjeća se legendarna koreografkinja.
Bio je to ogroman posao: trebalo je okupiti ljude iz deset gradova bivše Jugoslavije, nastavnike tjelesnog odgoja u školama, a onda bi im Tihana prenijela koreografiju i tek je tad počeo ozbiljan rad s omladinom u njihovim sredinama.
Olimpijada i TV spektakli
Prisjećajući se i rada na otvaranju Zimskih olimpijskih igara 1984. u Sarajevu, impresivnog projekta koji je pratio cijeli svijet, kaže da je na probama ostajala bez glasa. Bilo je oko stotinu profesionalnih plesača, a dolje na terenu još oko osamsto omladinaca kojima je trebalo dati upute.
Krajem 60-ih godina Vlado Štefančić iz Gradskog kazališta Komedija pozvao ju je na suradnju – u početku kao koreografa, a onda je angažirao i ansambl Studija za suvremeni ples. Tako je počelo zlatno doba mjuzikla s predstavama "Obećanja, obećanja", "Jalta", "Dundo Maroje 72", "Jadnici", "Gubec Beg", "Grička vještica", "Isus Krist Superstar".
Tijekom 70-ih i 80-ih razvija svoj prepoznatljiv autorski stil – spoj suvremenog plesa s elementima jazz dancea, prilagođen sceni, zahtjevima mjuzikla i televizije. Izgradila ga je i uz utjecaje stranih plesnih škola s čijim se radom upoznala na specijalizacijama u Kölnu, Londonu, New Yorku i Torontu.
"Prihvatila sam poziv iz Bihaća i dvije godine vodila vikend školu suvremenog plesa. Potom sam 1981. počela raditi u londonskom Dancersizeu, školi koja je povezivala ples i vježbanje, i koreografirala u mjuziklu "Djevojčica sa šibicama". Kad sam se 1982. iz Londona vratila u Zagreb, osnovala sam prvi Plesni centar u Zagrebu, u prostorima današnjeg Otvorenog sveučilišta. Nakon toga, diljem grada niknuli su plesni punktovi koje sam pokrenula", govori koreografkinja.
Paralelno je surađivala s televizijom: svaki tjedan priređivala je jednu ili dvije nove koreografije, a najpoznatija emisija 90-ih bila je "Sedma noć". Cijeli tjedan je s plesačicama bila na probama, a posljednja je bila u nedjelju popodne, na dan emitiranja emisije uživo.
Na kraju su se, uz ples, članice njezine trupe realizirale u željenim zanimanjima – od arhitekture i medicine do poduzetništva. Tihana im je nastojala prenijeti mnogo više od plesnih koraka: ulijevala im je samopouzdanje i snagu da ustraju u onome što odaberu.
Privatan život
Budući da je njezina starija sestra Sunčana Škrinjarić bila podjednako poznata u književnosti, često su je pitali je li među njima bilo natjecanja ili ljubomore. "Sunčana je bila samozatajna, potpuno posvećena književnosti i svom svijetu. Nisam sigurna je li uopće gledala što radim", kaže. Danas je bliska s obitelji svoje sestre – Sanjom Pilić, njezinom kćeri Vladimirom Spindler te njihovom djecom. Obiteljska okupljanja za nju imaju posebnu vrijednost.
Privatni život bio joj je jednako intenzivan kao i javni. Imala je tri supruga: ekonomista Jozu Stipića, glazbenog kritičara Frana Potočnjaka te fotografa Branka Gavrina, s kojim je bila u braku od 1982. do njegove smrti 2023.
"Bio je pažljiv, brižan i spreman pokazati osjećaje više nego bilo koji drugi muškarac prije. Iako sam ga voljela, shvatila sam da je bolje kad partner više voli tebe nego ti njega – to ženi daje sigurnost i mir", kaže.
Cijeli život bavi se i unutarnjim razvojem: još u kasnim dvadesetima počela je istraživati duhovne prakse i rad na sebi. I danas pleše – vodi svoju grupu plesne rekreacije već 44 godine. "Godine ne smiju biti prepreka za ples, pokret, vježbanje i druženje", zaključuje Tihana Škrinjarić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....