Vojo Šiljak, simbol radijske i TV kulture, neusiljene gospoštine i bockavog humora, priča o najljepšim trenucima duge i uspješne karijere, djetinjstvu, profesionalnim počecima i obitelji
"Nekidan sam si postavio pitanje trebam li s 85 godina još uvijek raditi ovu emisiju ili možda neku drugu. A onda sam i sam sebi odgovorio: "Ako osjetiš da imaš još nešto za reći i da te netko želi čuti, nastavi. Moj posao mi je nakon svih ovih godina još uvijek zabava, a ne teret. Štoviše, smatram ga privilegijom i dokazom da se još uvijek igram", kaže Vojo Šiljak, autor i voditelj mozaične emisije "Dobri duh Zagreba" koja se već 23 godine emitira subotom na Radiju Sljeme. Prepoznatljiv glas jednog od najdugovječnijih aktivnih radijskih urednika i voditelja nerazdvojan je dio subotnjih obiteljskih druženja (uz radijsku zvučnu kulisu) ili vožnje gradom. Radio Sljeme se baš zbog Šiljka pali automatski, odmah nakon automobila.
Danas je legendarni radijski i TV voditelj, u obljetničkoj godini kada Hrvatski radio slavi 100., a Hrvatska televizija 70. rođendan - simbol oba medija i njihov dobri duh. Koliko je popularan, moglo se vidjeti još prije 15 godina u dokumentarnom filmu o njemu "Ulicama kružim" koji nosi naziv jedne njegove radijske emisije. Gledatelje je poveo u šetnju zagrebačkim ulicama, na susrete sa svojim prijateljima i slučajnim prolaznicima. Svojim neusiljenim gospodskim štihom podsjetio ih je na ranija vremena, kada su se ljudi više družili, opuštenije smijali i, čini se, više uživali u životu. Doživjeli smo ga i još ga doživljavamo kao šarmantan podsjetnik na doba kada su se dami pridržavala vrata ili ogrtač, odlazilo na druženje u kavanu Corso, išlo prošetati Ilicom na potezu Britanac - glavni gradski trg kako bi se sa znancima razmijenile novosti. Ili u njegovom slučaju, ispričao vic jer je poznat i kao vrstan "vicmaher".
Djetinjstvo u Bjelovaru
"Ne smatram se tako dobrim pripovjedačem viceva. Bolje ih pišem. Razlikuje se pričanje viceva u društvu, na pozornici, na radiju, na televiziji, a kada se piše, vic je mala književna forma. Vicevi su prave iskrice uma i duha. To je kratka priča s poantom, često neočekivanom. Posljednjih deset godina skupio sam ih u pet knjiga", otkrio nam je skromni Bjelovarčanin koji je u Zagreb došao kao maturant. Danas je to više njegov grad nego mjesto Bolč pokraj Bjelovara, gdje je rođen 27. rujna 1941.
"U Bjelovaru sam odrastao, u njemu mi se "događalo" školovanje, gimnazija, prve djetinje ljubavi", kaže radijska legenda, dodajući da je kao dječak bio povučen i sramežljiv. No, nastavlja da bi taj njegov opis možda ipak mogli demantirati njegovi školski kolege, navodeći sve bisere koje je izvodio u osnovnoj školi, gimnaziji i na bjelovarskom korzu.
"Oduvijek sam svijet promatrao nekako iskosa, sa strane. Još u gimnaziji, kada bi mi slučajno bio pružen dobar, glumačkim žargonom rečeno "šlagvort", nisam se mogao suzdržati, a da ne kažem neku duhovitu primjedbu. Neki su profesori te šale tolerirali, a neki baš i nisu. Pa sam tako zbog šala s profesorom pao iz zemljopisa na maturi, koju sam onda polagao u jesenskom roku", priča Vojo Šiljak, prisjećajući se kako je po tom pitanju proživio i još proživljava "sudar epoha". Naime, u doba kada je tek krenuo u osnovnu školu, na nastavu se išlo s malom pločom i kredom te petrolejskom lampom kada bi rano padao mrak, a danas se, kaže, buni što mu je računalo presporo.
U srednjoj školi počeo je pisati te postao član gimnazijske literarne sekcije i amaterskih glumaca bjelovarskog kazališta. Njegovi prvi literarni uradci ugledali su svjetlo dana u Bjelovarskom listu čiji je bio novinar-suradnik i srednjoškolskom časopisu Polet, a iako mu je nakon završetka gimnazije ponuđen posao u Bjelovarskom listu, odbio je ponudu jer je odlučio studirati. U to je vrijeme njegov glas prvi put "poletio" radijskim eterom, i to zahvaljujući razglasnoj stanici u Bjelovaru.
"Izvjesni gospodin čije ime još pamtim, Branko Zorić, u jednoj je sobi na katu u gradskom muzeju stavio mikrofon, objesio pedesetak razglasa po Bjelovaru na raznim mjestima i sve spojio kablovima pa je nas koji smo ljepše znali govoriti zvao i čitali smo gradske vijesti koje smo pripremili, pjesme, neke dramske tekstove. Tako da sam počeo na razglasnoj stanici", sjeća se Vojo, koji je 1960. upisao studij povijesti umjetnosti i komparativne književnosti u Zagrebu, a dvije godine kasnije počeo studij i na zagrebačkom Fakultetu političkih nauka u prvoj generaciji studenata tog fakulteta.
Početak na Televiziji Zagreb
Duhoviti voditelj radijsko-televizijsku karijeru je započeo 1965., kada se zaposlio na Televiziji Zagreb. Četiri godine kasnije počeo je raditi i na Radiju, uz izlete na mali ekran. Bio je, primjerice, koautor i suvoditelj našeg prvog televizijskog talk showa "Mali noćni razgovori" (sa Zvonkom Zmazekom i Dobricom Silobrčićem), voditelj je prvog televizijskog glazbenog kviza "Do-re-mi" iz sredine 70-ih, prvog večernjeg televizijskog programa "Nešto novo - nešto staro" krajem sedamdesetih te legendarne TV emisije "Crno-bijelo u boji" početkom i sredinom 90-ih. Uz Olivera Mlakara, bio je među rijetkim voditeljima koji je s neusiljenom gospoštinom nosio leptir-mašnu: u to vrijeme bilo je teško odlučiti kome od njih dvojice bolje stoji? Premda je dugo osjećao "sirenski zov" da ostane na televiziji - primamljivo je znati da je tolikim gledateljima večernji gost u dnevnom boravku, čim bi zasvjetlucao televizijski ekran, radijski mikrofon ostao mu je prvi i najvažniji do umirovljenja 2006. - i duže.
"Bio je prvi medij s kojim sam se susreo u djetinjstvu. Marke radioprijemnika tada su bile Kosmaj, Drava, Triglav. Prvi radioprijemnici bili su veliki, pravokutne forme, imali su ono lijepo magično zeleno oko koje je tako lijepo svijetlilo noću. Mislim da je radio pametniji, iskreniji i prirodniji od televizije. Osim toga, ja volim zamišljati, što omogućava radio, za razliku od TV-a koja ti servira sve gotovo upakirano u celofan", govori autor i voditelj radijske emisije "Taksi za Babilon" s kojom je počeo 1969. i proslavio se u eteru. Uslijedili su "Zeleni megaherc", "Crvena jabuka", "Abeceda grada", "Vikend program subotom", "Uzdravlje", "U srcu grada", u kojima su njegov glas, smisao za samo njemu svojstven bockav humor te umijeće potaknuti slušatelje na aktivno slušanje (nikad niste znali kad će predstaviti zanimljivog sugovornika ili ispričati anegdotu) bili ključni za stvaranje vjerne publike koja ga je slijedila iz projekta u projekt. Ne odustaje od njega ni danas. Upravo se u detalju da se slušatelji i Vojo Šiljak vole javno, dugo i strasno - krije odgovor na pitanje zašto je, unatoč umirovljenju, ostao radijski aktivan i na pragu 86. godine.
"Dodao bih tri razloga zbog kojih sam u eteru do danas. Prvo, volim taj medij. Drugo, čini mi se da znam to raditi. Treće, sudeći po reakcijama slušatelja, izgleda mi da mi to ide. I što je također bitno, mirovina mi je zahvalna na pripomoći", kaže radijska legenda koja je 1997. u Barceloni dobila nagradu "Ondas" za radioemisiju "Zvižduća priča" - jednu od najvećih u radijskoj branši. Dobitnik je i nagrade HRT-a "Ivan Šibl" za izvanredna dostignuća na području radiofonskog stvaralaštva prije 16 godina te nagrade "Otokar Keršovani" Hrvatskog novinarskog društva za životno djelo 2007. godine.
Samozatajna supruga
Njegova supruga Đurđica, s kojom je u braku više od pet desetljeća, najveća je enigma u životu popularnog voditelja. O njoj se i danas jako malo zna. Da on sam prije tri godine u svojoj emisiji "Dobri duh Zagreba" nije otkrio kako sredinom studenoga slave 50 godina braka, taj bi slušateljima dragocjen podatak prošao ispod radara. Kao tajnu svog uspješnog braka u šali je naveo to da je ljubav prema supruzi nadjačala želju da ostane samac. S obzirom na to da je njegova "veza" s Hrvatskom radiotelevizijom duga 57 godina, nešto duža od 53-godišnjeg braka s gospođom Đurđicom, upitali smo ga je li ikad pokazala ljubomoru zbog "suparnice"? Pitanje je proslijedio supruzi.
"Vojo je uvijek šaljiv, kakvog ga vidite na ekranima, slušate na radiju, takav je i doma - uvijek veseo i zafrkant. Ne smeta mi kada me spominje u svojim knjigama viceva, naprotiv, drago mi je kada priča o meni u dobrom i lošem kontekstu, volim i kada priča o svojim bivšim ljubavima. Nisam nikada bila na njega ljubomorna, ali moram priznati da je Vojo na mene jako ljubomoran, ali je jako pažljiv prema meni i našoj kćeri Lei. Ponaša se kao pravi suprug i otac. Zato i jesmo zajedno 53 godine", odgovorila je ekskluzivno za Gloriju Đurđica Šiljak.
Bračni par ima kćer jedinicu Leu. O njoj je otkrio da je, nakon što je magistrirala na elitnoj London School of Economics, radila u kabinetu predsjednika Stjepana Mesića, a poslije toga ju je na dužnost pomoćnice savjetnika Predsjednika Republike za vanjsku politiku imenovao predsjednik Ivo Josipović. Sada radi u Ambasadi Kraljevine Nizozemske.
Dobrog duha Hrvatske radiotelevizije upitali smo kako bi opisao svoj medij 1926., kada je nastao, situaciju danas i kakvo mu je predviđanje za daleku budućnost?
Pogled u budućnost
"Radio 1926. bio je rođenje čuda. Aparat bruji, lampice se žare, ljudi sjede oko kutije kao oko ognjišta. Glasovi su svečani, dikcija "kao s oltara", a vijesti stižu sporije od tramvaja. Stotinu godina kasnije sve je brzo, kratko, sve se svodi na "ajmo, ljudi, ostanite s nama". Voditelji su DJ-evi, influenceri i komičari u jednom. Glazbu bira algoritam, a slušatelj skrola kao da je radio Instagram. Radio se 3026. emitira preko kvantnih mreža, hvata se na Marsu, Plutonu i u kvartovima gdje još uvijek kasni ZET. Voditelji su hologrami s glasovima po izboru: "želim da zvuči kao stari spiker iz 1960-ih". Glazba se generira u trenutku, prema raspoloženju slušatelja i vremenskoj prognozi za Europu i Europu II. (onu na Jupiterovu mjesecu). Radio je svemirski kompas: uvijek s tobom, gdje god da si u galaksiji", zaključuje Vojo Šiljak. Rijetko je tko svestran poput njega, pa se tako može pohvaliti i da je jedan od utemeljitelja "Goranovog proljeća", čijih je tridesetak pjesama uglazbljeno, a najveći uspjeh polučio je s pjesmom "Mijenjamo se moj Zagreb i ja" koju je 1987. na zagrebačkom festivalu izvela Zdenka Vučković (on je napisao tekst, a Mario Mihaljević ga je uglazbio). A on i njegov Zagreb definitivno imaju jednu zajedničku stvar - šarm na koji baš nitko nije imun.
Lokacija snimanja: Pupitres
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....