Tvorac automobilskog carstva intrigira javnost i 35 godina nakon smrti: istovremeno je imao dvije obitelji, bio je strastveni vozač, no panično se bojao aviona i dizala, a o njegovu nevjerojatnom životu govori i nova biografska drama s Adamom Driverom u glavnoj ulozi.
Nakon svjetske premijere na 80. venecijanskoj Mostri, biografska drama "Ferrari" redatelja Michaela Manna s Adamom Driverom u naslovnoj ulozi kreće u globalnu kinodistribuciju. Ferrarijevo ime, logotip i crvena boja standardnog modela odavno su se etablirali u svima prepoznatljiv brend, a vlasništvo Ferrarija nije samo pitanje ekskluzivnosti, društvenog statusa i prestiža nego prije svega - stila života.
No unatoč ograničenoj produkciji i visokim cijenama, vožnja Ferrarija već dugo nije sasvim nedostižna. Jedan se krug, primjerice, na talijanskim autodromima može rezervirati već za nekoliko stotina eura, a u cijenu je uključena i nazočnost suvozača koji intervenira u svakoj nepredviđenoj situaciji. Sličnu priču proživio je i Adam Driver koji je tijekom snimanja filma smio samo gledati trkaće oldtajmere. Producenti mu, naime, zbog astronomske cijene osiguranja nisu dopustili da njima upravlja, a u scenama u kojima filmski Enzo Ferrari isprobava vozila što ih je konstruirao korištene su majstorski izrađene replike. Filmska priča smještena je u 1957., ključnu godinu u životu Enza Ferrarija, koja je odredila njegov privatni i profesionalni život.
Na pragu 60. rođendana, Ferrari se trudio održati tvrtku i momčad nakon pogibije španjolskog aristokrata Alfonsa de Portaga i njegova suvozača koji su na utrci "Tisuću milja" (Mille Miglia) kod Guidizzola, pri brzini od 250 kilometara na sat, zbog puknuća gume izletjeli su sa staze. I pritom vozilom pokosili gledatelje uz stazu te ubili petero djece i četvero odraslih, zbog čega se Ferrari zajedno s proizvođačem guma našao na meti istražitelja i prijetio mu je kazneni progon. Vatikanski dnevnik L‘Osservatore Romano usporedio ga je u komentaru s antičkim bogom Saturnom koji proždire vlastitu djecu, a Enzo se u takvim okolnostima morao nastaviti nadmetati za prevlast na trkaćoj stazi s najvećim rivalom Maseratijem.
Privatno se nakon tragične smrti sina Dina 1956., inženjera razvoja motora u kompaniji, suočavao s bračnom krizom jer Enzova supruga Laura Dominica nije mogla podnijeti njegov gubitak. A paralelno je nastavljao vezu s ljubavnicom Linom Lardi, svojom drugom životnom partnericom čijeg je sina Piera priznao tek nakon suprugine smrti.
U filmu je Lauru Ferrari briljantno odigrala Penelope Cruz, a u ulozi Line Lardi zablistala je Shailene Woodley. To nije prvi biografski film o osnivaču automobilskog carstva: 2003. utjelovio ga je talijanski glumac Sergio Castellitto u filmu "Ferrari: Povijest legende", a u kultnom "Rushu" uloga Enza Ferrarija pripala je Augustu Dallari. Irac Gabriel Byrne glumio ga je u filmu "Lamborghini: Čovjek koji je stvorio legendu".
Majstori maske imali su pune ruke posla da Adama Drivera transformiraju u Enza Ferrarija, a američki glumac ulogu je dobio nakon što su Christian Bale i Hugh Jackman, svaki iz svog razloga, izašli iz projekta.
Enzo Ferrari i 35 godina nakon svoje smrti ostaje trajni izvor nadahnuća ponajprije zbog povučenog stila života (rijetko je napuštao rodnu Modenu, a još rjeđe putovao u inozemstvo), brojnih tragedija s kojima se morao suočiti te činjenice da je još za svog života postao - legenda.
Rođen je 20. veljače 1898. kao mlađi sin u obitelji Alfreda Ferrarija i Adalgise Bisbini. Tih dana pokrajina Emilia Romagna našla se na udaru snježne mećave pa je mali Enzo u matične knjige upisan naknadno, što je godinama izazivalo prijepore o datumu njegova rođenja. Njegov otac bio je potomak trgovca s Caprija, koji je u obiteljskoj kući u Modeni pokrenuo kovinotokarsku radionicu za obradu metala, a sinu je priuštio najvažniji doživljaj iz djetinjstva kad ga je kao 10-godišnjaka poveo sa sobom na automobilističku Grand Prix utrku u Bolognu, gdje je nazočio pobjedi talijanskog vozača Felicea Nazzara.
"U tom trenutku sam odlučio postati vozač utrka, ništa drugo me osim automobila, motora i brzine više nije zanimalo", ispričao je Enzo Ferrari.
Snove mu nisu omeli ni Prvi svjetski rat, ni poslijeratna oskudica, glad i beznađe, politička i društvena nestabilnost, uvjeti u kojima je dijelio sudbinu svojih sunarodnjaka nakon otpusta iz Treće alpske artiljerijske regimente kamo je bio mobiliziran. Nije sudjelovao u borbama, nego je bio zadužen za logistiku i dopremanje oružja brdskim divizijama, a na kraju je jedva preživio tešku upalu pluća zbog čega je demobiliziran i poslan kući.
U Modeni je našao samo majku jer su njegov otac i stariji brat preminuli 1916. od posljedica epidemije gripe koja je te godine poharala sjever Italije. Kući se vratio s pismom preporuke svog zapovjednika, pukovnika talijanske vojske, za zaposlenje u Fiatu, automobilskom gigantu koji se rađao u Torinu. Slobodnih radnih mjesta nije bilo, a nije primljen niti na mjesto volontera da bez plaće izuči konstruktorski zanat, što ga je jedino zanimalo.
"Više sam bio gladan nego sit, noću sam sanjao tanjur tople, guste maneštre, ali mi ga u stvarnosti nitko nije ponudio", prisjetio se Enzo Ferrari u intervjuu za talijanske medije povodom svog 80. rođendana. Na kraju se zaposlio kao vozač u tvrtki Costruzioni Meccaniche Nazionali, koja je šasije automobila izrađivala od kabina rashodovanih teretnih vozila.
To mu je bila ulaznica u svijet utrka, a debitirao je u brdskom natjecanju 1919. u Parmi: utrku je završio na četvrtom mjestu u svojoj kategoriji, a u idućoj je morao odustati zbog curenja goriva iz rezervoara. Timu Alfa Romea pridružio se 1920., a prvu pobjedu u Grand Prix utrci u Ravenni ostvario je 1923. Iste godine vjenčao se s Laurom Dominicom Garello, potomkinjom torinske aristokratske obitelji, svojom životnom družicom s kojom je u braku bio 55 godina, sve do njezine smrti 1978.
Nikad nisu ispričali kako su se upoznali, što je potaknulo razna nagađanja i glasine, pogotovo zato što Lauru Enzova majka nije mogla vidjeti niti nacrtanu, ali je neosporno da je Laura Ferrari suprugu bila velika podrška i imala važnu ulogu u formiranju njegove kompanije. Nitko nije bio sretniji od Enza kad su 19. siječnja 1932. dobili sina Alfreda, kojeg je otac nazvao po svom pokojnom ocu i starijem bratu, a mama ga je zvala nadimkom Dino.
Zbog sinova rođenja Enzo je definitivno odustao od utrka i povukao se iz tima Scuderia Ferrari, čija je perjanica bio od njegova osnutka 1929. zajedno sa superstarovima Taziom Nuvolarijem (po Ferrarijevu mišljenju najboljim vozačem svih vremena) te Giuseppeom Camparijem. Automobilizam je tada bio najopasniji sport u kojem su pogibije i teška stradavanja vozača bili pravilo, a ne izuzetak, a Enza su posebno pogodile smrti Antonija Ascarija 1925. i Uga Sivoccija 1923., s kojima je prijateljevao i družio se. Enzo Ferrari povukao se nakon 41 utrke Grand Prixa u kojima je ostvario 11 pobjeda te se posvetio razvoju linije trkaćih sportskih automobila u sklopu tima Alfa Romea.
Propeti konj, budući logotip Ferrarija, već je bio zaštitni znak njegove momčadi, a nastao je prema slici amajlije koju je majka pilota Francesca Baracce dala sinu da mu nosi sreću. Baracca je poginuo 1918. kad je njegov vojni zrakoplov oborio austrijski lovac, a Enzo ga je u spomen na legendu talijanske aeronautike iskoristio za momčadski amblem.
Premda je obožavao brzinu, Enzo Ferrari panično se bojao letenja i nikad u životu nije ušao u zrakoplov niti u dizalo. Kako god, tridesete su bile vrlo dinamične godine i Ferrariju su donijele brojne promjene i mijenjanje pozicija - od vođe vlastitog tima do sportskog direktora Alfa Romea i utemeljenja vlastite kompanije Auto-Avio Costruzioni 1939., koja je proizvodila dijelove za druge tvrtke. Početak Drugog svjetskog rata opet mu je poremetio planove i po nalogu fašističke vlade morao se podrediti zahtjevu proizvodnje za vojsku.
Saveznički bombarderi uništili su Ferrarijev pogon u Modeni pa je po oslobođenju Italije tvornicu preselio u obližnje mjestašce Maranello, a sinu Dini namijenio je ulogu svoje desne ruke i mjesto direktora razvoja. Zbog toga se Dino Ferrari nakon studija ekonomije u Bologni prebacio u Švicarsku gdje je diplomirao strojarstvo te se po povratku posvetio razvoju inovativnog 1,5-litrenog motora DOHC V6. Njime je ostavio trag u očevoj tvornici, premda je preminuo vrlo mlad, 30. lipnja 1956.
"Kao i mnogi drugi roditelji u sličnoj situaciji zavaravao sam se mišlju da će roditeljska pažnja i briga pomoći Dinu i spasiti ga. Ljudi nisu automobili i neke je stvari nemoguće popraviti, pogotovo kad je riječ o tako teškoj i neistraženoj bolesti kao što je Duchenneova mišićna distrofija. Usprkos stalnim pretragama, kontrolama, strogom režimu prehrane u kojem je bio izbalansiran unos proteina i ugljikohidrata, voća, povrća i žitarica, njegovo se stanje konstantno pogoršavalo i našem sinu nije bilo spasa", napisao je Enzo Ferrari u biografiji koju je 1978. objavio njegov prijatelj, sportski novinar Gino Rancati.
Ferrarijev izvanbračni sin Piero Ferrari, koji je rođen 22. svibnja 1945. u vezi s Linom Lardi - razvod braka tada u Italiji nije bio dopušten, a majke izvanbračne djece su o priznavanju očinstva svojih oženjenih ljubavnika mogle samo sanjati, izjavio je da Enzo nikad nije prežalio Dinovu smrt.
"Nismo se upoznali, možda i bolje da nismo. Na neki je način bio opsjednut njime, što sam shvatio kad smo se zbližili, nakon što me službeno priznao nakon smrti svoj supruge 1978.", izjavio je Piero Ferrari, koji je od oca naslijedio njegov manjinski udio u tvrtki. Vrijednost nešto više od deset posto dionica Ferrarija trenutačno se procjenjuje na više od šest milijardi dolara.
Enzo Ferrari tvrtku sa svojim imenom je osnovao 1947. s idejom da bude prvak u utrkama sportskih automobila, kasnije i bolida Formule 1. A da bi mogao financirati brojne troškove koji su u to bili uključeni, počeo je proizvoditi i modele za prodaju individualnim kupcima. Slavu Ferrarijeva tima poslije Drugog svjetskog rata pronosili su Alberto Ascari, Juan Manuel Fangio, Phil Hill, Niki Lauda i mnogi drugi, a posebno velike nade Enzo je polagao u talentiranog Gillesa Villeneuvea. No Kanađanin prema kojem je Enzo Ferrari gajio i očinske simpatije poginuo je na Grand Prix utrci u belgijskom Zolderu 1982. Bila je to posljednja tragedija koju je jedan od najgenijalnijih konstruktora svih vremena proživio u svom dugom životu.
Premda je nakon smrti supruge zaprosio svoju drugu partnericu Linu Lardi, njoj nije padalo na pamet da pristane na brak s njim. "Moja majka je bila zadovoljna svojim životom i nije željela u zreloj dobi ništa mijenjati. Pomisao na preseljenje ispunjavala ju je zlovoljom", ispričao je Piero Ferrari, kojeg je otac uveo u posao tek nakon što mu je obećao da će odustati od planova o natjecateljskoj karijeri u automobilizmu.
Nakon očeve smrti 14. kolovoza 1988. preselio se sa svojom obitelji u njegovu kuću u Modeni, a njegova bivša supruga Floria Nalin bila je kći očeva prvog zaposlenika u Ferrariju."Prezirem licemjere, kroz život me vode tvrdoglavost i upornost te načela iskrenosti i pobjede, jer samo pobjednici se pamte. Ali pobjeda, klicanje i aplauz gledatelja nisu nagrada, nego je to obveza da nastavite pobjeđivati i budete najbolji u poslu kojim se bavite", tim je riječima Enzo Ferrari sažeo svoju životnu filozofiju.
Njegova smrt, prema posljednjoj želji, objavljena je tek pošto je u nazočnosti najbližih prijatelja i članova obitelji pokopan u grobnici uz sina Dina. A posljednji model čijem je predstavljanju nazočio bio je Ferrari F40, koji se i danas smatra jednim od najboljih cestovnih sportskih automobila svih vremena.