Televizijska voditeljica i urednica te njezina kći, koja je ove godine završila Školu za primjenjenu umjetnost i dizajn u Zagrebu, odlučile su progovoriti o njihovom odnosu - od onih teških trenutaka, poput rastave, kada su zajedničke trenutke provodile u tišini, do najdražih uspomena koje ih vežu uz ljeto u Dalmaciji.
URŠULA TOLJ (52)
Ewa je odmalena pokazivala nevjerojatnu odgovornost i odlučnost u svojim odlukama. Ponekad joj nedostaje samopouzdanja, no to je nešto što se, ako je utemeljeno u stvarnosti, gradi godinama. Oduvijek me oduševljavala njezina svijest o tome koliko joj sna treba, a to je nešto što djeca često zanemaruju. Znala je što želi obući, što želi odjenuti, a u nekim stvarima, u kojima ja nisam, bila je i ostala opuštena. A i treba biti jer u životu treba i uživati. Sama sebi to često moram ponavljati, a ona to zna instinktivno.
Pametna je i duhovita, ima izražen osjećaj za ljude i odnose, i nevjerojatno me dobro razumije. Shvaća moje šale, kontekste, dinamiku među ljudima, pa čak i moju poziciju javne osobe. I ja nju razumijem, ali ne očekuješ da te tvoje dijete, još tako mlado, shvaća s takvom dubinom. Učim od nje kako biti bolji roditelj, bolja osoba.
Sama rastava nije bitno utjecala na naš odnos Ewa je živjela sa mnom, ali i s tatom koji je cijelo vrijeme bio aktivan dio njezina života. Naš je odnos samo rastao. I koliko god smo bliske, i koliko god govorimo jedna drugoj gotovo sve, ipak nismo prijateljice. Jedna od nas mora biti odgovornija, jedna mora znati više i na kraju odlučivati. No, s druge strane, ono najvažnije u našem odnosu je iskrenost, i to sam naučila od svoje majke. Iskrenost i povjerenje.
Imamo mnogo dragih zajedničkih uspomena. Sjećam se kako sam plakala od ponosa na njezinim predstavama u vrtiću, kako je s veseljem sama opremala svoju sobu u tada novom stanu, naših odlazaka na utakmice Hajduka, sjećanja su to na sreću, ali i na tugu, jer takve su utakmice. Pamtim i naša putovanja u Amsterdam, Veneciju, Rotterdam, Barcelonu i Madrid... ali i Mrežnicu, koja nam je posebno draga. Tamo je jedno kupalište na koje idemo otkad je Ewa bila mala. Ako smo ljeti u Zagrebu, često skočimo baš tamo.
Uvijek sam je poštivala. Još dok je bila djevojčica, pitala sam je za mišljenje. Nikada je nisam vodila na modne revije ili u kazalište ako to nije željela. Danas putujemo zajedno i oko svega se dogovaramo gotovo pa ravnopravno. No, ipak još uvijek ja sve plaćam, pa je moja u nekim stvarima zadnja (smijeh). Uživamo u zajedničkim trenucima: na putovanjima, utakmicama, gledamo serije poput Dawson‘s Creek, Gilmoreica, Odjela Q, zajedno odlazimo u šoping, kazalište, na kupanje...
Zadovoljna sam i time kako smo riješile moju povremenu frustraciju oko njezinih ocjena. Ja sam tip koji je uvijek imao sve petice i bilo mi je teško prihvatiti da moja djeca nisu takva. Ewa je bila ležernija iako je svaku godinu uspješno završavala, putem bi se našle svakakve ocjene. Moje otvaranje e-dnevnika znalo je završiti svađom. Zato smo se dogovorile: ja više ne otvaram e-dnevnik, a ona brine o svojim ocjenama. Povremeno bih joj samo ponovila: „Učiš za sebe, znanje je važno. A ocjene su važne zbog toga da imaš sve mogućnosti kada budeš odlučivala o daljnjem školovanju.” I više se nismo svađale. Srednju školu završila je s odličnim uspjehom. I to sam naučila od svoje mame - najvažnije je da dijete zna da ste uz njega, što god bilo. Lekcija će doći, ako bude potrebno, ali zagrljaj i podrška moraju doći prvi. I iskreno, takvih situacija kod nas gotovo da nije ni bilo.
EWA LABURA (19)
Oduvijek sam bila oni dijete koje nije moglo bez mame. Uvijek bih bila tužna kad bi morala otići na poslovni put, a ni rastava nije to olakšala. Kad bih bila kod tate, nedostajala mi je mama, a kad bih bila s mamom, falio mi je tata. Bila sam jako zaštitnički nastrojena prema njoj. S vremenom se to promijenilo, postala sam opuštenija, mogla sam ići bilo gdje i više mi ne bi toliko nedostajala.
Tijekom viših razreda osnovne škole, kao da smo imale najmanje zajedničkih trenutaka i razgovora. Iako me mama vozila na sve dodatne aktivnosti, zajedno smo išle na predstave, modne revije... ipak smo u tom razdoblju bile malo udaljenije.
Nisam joj tada govorila za ocjene, ali ni za druge stvari vezane uz školu. Sjećam se kako bi došla doma s roditeljskog i pitala me zašto joj ništa nisam rekla, sve su druge mame znale o čemu je profesorica govorila, samo ona nije. Ni sama ne znam zašto sam to zadržavala za sebe. Ali i to razdoblje bilo je mirno, nije bilo svađa ni trzavica, jednostavno smo komunicirale manje.
Ulaskom u srednju školu, počela sam joj otvarati puno više, pričati, tražiti savjete, dijeliti iskustva, razmišljanja, stavove. Tada smo se ponovno jako povezale. Zapravo, suprotno od neke uobičajene priče u kojoj se tinejdžeri udaljavaju od roditelja, nas dvije smo se baš tada ponovno zbližile, kao da se vratila ona duboka povezanost iz mog najranijeg djetinjstva.
I danas je tako. Razgovaramo o svemu, nema teme o kojoj ne možemo pričati. Zajedno putujemo, zajedno navijamo za Hajduk, bilo pred televizorom, bilo s tribina.
Baš me čini sretnom ovaj naš odnos. I da, uglavnom mi je prijateljica, ali uvijek je i mama. Iako, priznajem, ponekad imam osjećaj da sam ja njoj mama, primjerice kad izađe van i ne javlja mi se, ili kad petkom ide u izlazak, a ja ostanem doma i čekam poruku... Ali srećom, nije to često (smijeh).
Najviše volim kad spojimo putovanje s utakmicom - to mi je najdraža kombinacija. Možda su mi ipak najposebnije uspomene vezane uz Šibenik, odakle potječe moj tata, i Split, koji volim zbog Hajduka. More, sunce, ljeto… to su slike koje mi prve naviru.
Teško mi je reći što sam točno naučila od mame, odnosno - možda je i lako. Sve što sam naučila, naučila sam od mame i tate. I glazba, i knjige, i serije… sve moje interese potekli su od njih. Tata mi je približio rock i funk 50-ih, 60-ih i 70-ih, a mama domaću glazbu - novi val, hrvatski i YU rock, pop-rock, grunge 90-ih... Danas svi zajedno slušamo gotovo sve.
I svi volimo čitati. Tata mi je pokazao stručne dizajnerske časopise o namještaju i modi, a mama mi je približila sjajne naslove iz beletristike. I zapravo, kad malo bolje razmislim, najveći poklon koji su mi dali jest znatiželja prema životu, glazbi, knjigama i stvarima koje volim.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....