"Isprva Bartolove probleme s čitanjem nisam doživljavala kao potencijalnu dijagnozu, već kao poteškoću, ali nakon testiranja u Poliklinici za rehabilitaciju slušanja i govora SUVAG pokazalo se da impuls od oka do mozga kasni te da moj sin ima disleksiju i disgrafiju. Dijagnoza nam je olakšala život jer djecu poput njega društvo nerijetko okarakterizira kao lijene ili glupe, a situacija je potpuno drukčija. Disleksičari rečenice vide kao strano pismo, uvijek se iznova moraju koncentrirati na svaku riječ", objašnjava Vlatka Kolarović, novinarka i urednica Trećeg programa HRT-a, dodajući kako je 13-godišnji Bartol ove godine jedva čekao Interliber, jer je želio upoznati svog omiljenog pisca Jamesa Norburyja, autora knjige o Velikom Pandi i Sićušnom Zmaju. No, put do uživanja u književnosti za njega nije bilo nimalo lak.
"Još u vrtićkoj dobi shvatila sam da je Bartol potpuno nezainteresiran za slikovnice, dok je godinu i pol stariji sin Jan pokazivao interes. Da uistinu postoji problem, ukazala nam je učiteljica Ljiljana Rukavina u četvrtom razredu osnovne škole. Imala je individualan pristup i mnogo razumijevanja, što je za svako dijete važno, a pogotovo za dijete s poteškoćama koje se u usporedbi s drugima može osjećati frustrirano. Ona nas je ohrabrila da odemo u Polikliniku SUVAG i on otada dva puta tjedno odlazi na vježbe kod logopedice Silve Jug. To nije sasvim dovoljno, ali vidi se napredak", govori Vlatka Kolarović, koja čini sve samo da njen mlađi sin ne bi u sebi stvorio otpor prema književnosti.
S Bartolom ipak rijetko uči, jer smatra kako djeca sama moraju pronaći način da zavole učenje jer je to rad na sebi, a znanje dio njihovog identiteta. Kada Bartol naniže dvojke iz matematike ili engleskog, ne kritizira ga, već ga pohvaljuje za trud koji je uložio u učenje omiljenih predmeta poput geografije ili povijesti.
"Matematika ga najviše frustrira. Dogodi se da umjesto broja 14 napiše 41 i naravno da je cijeli zadatak pogrešan, to je sve dio disgrafije. Ocjene mi nisu važne, najvažnije mi je da ne izgubi volju za učenjem. Verbalno je vrlo jak, zbog čega od profesorice hrvatskog jezika dobiva same pohvale. Zato se fokusiramo na predmete u kojima je dobar, a puštamo ono u čemu je unatoč trudu loš. Suludo je da roditelji od djece traže da budu odlikaši, taj pritisak nije zdrav i zbog toga je sve više mentalnih poteškoća među mladima. Zamislite da mene netko tjera da plešem balet", govori.
Profesori su se prilagodili Bartolu, njegovo znanje uglavnom provjeravaju usmeno - a prije svakog odgovora provjere je li razumio zadatak.
Osim borbe s čitanjem i pisanjem, mama i sin svakodnevno vode borbu s njegovim samopouzdanjem.
"Očajan je i frustriran kad piše zadaće iz matematike ili mora pročitati veliki tekst. Svaki dan moram biti motivator i podrška. U jednom sam trenutku prelomila: neću vršiti pritisak s ocjenama i raditi dramu oko njegovih poteškoća, poticat ću ono u čemu je dobar. Otkako se tako ponašam, primijetila sam veću volju za učenjem i Bartol prolazi s vrlo dobrim. Kad je krenuo u školu, stekao je dojam da se nitko ne želi družiti s njim, ali sada, u sedmom razredu, djeca su svjesna da je riječ o poteškoći, prihvaćaju ga i vole. On je pak sve svoje odnose izgradio na šarmu i humoru", govori ponosna majka, koja sina potiče na glazbeno obrazovanje jer je vrlo muzikalan. Bartol pohađa peti razred Osnovne glazbene škole "Pavao Markovac" i tu pronalazi izlaz iz nerijetko okrutne svakodnevice. Glazba mu vraća samopouzdanje, posebno otkako je bio najveća zvijezda u društvu kada je zasvirao gitaru na školskoj priredbi. S ocem, redateljem i umjetnikom Vladislavom Kneževićem, često odlazi na izložbe i koncerte, a cijela se obitelj okupila na nedavnom eksperimentalnom projektu braće Sinkauz u klubu Močvara gdje je i on nastupao.
"To mu je dalo krila", kaže Vlatka Kolarović, "a najvažnije od svega, bio je jako sretan. Ja kao majka ne smijem klonuti, odlučila sam djeci dati najbolje od sebe, reći im da je život super i da se moraju snaći. Odlučila sam im dati samo pozitivu".