Prof. dr. sc. Roman Pavić tijekom posljednjih sedam godina izdao je pet romana, uključujući i nedavno objavljenog ‘Forenzičara‘ u izdanju Frakture. Za Gloriju govori o svom književnom radu, obrazovanju, odrastanju, kolekcionarskoj strasti, radu u SAD-u, i braku sa suprugom Michele s kojom ima dvoje djece.
"Slabo se odmaram. Malo vježbam kod kuće, sat vremena judo i karate, improviziram. Oduvijek je tako. Malo spavam", započinje razgovor prof. dr. sc. Roman Pavić (od 2011. pročelnik Zavoda za kirurgiju šake u Klinici za traumatologiju u Zagrebu, KBC Sestre milosrdnice), čovjek koji je u svojih 56 godina uspio završiti šest specijalizacija, usavršavati se u SAD-u, boriti se u Domovinskom ratu, postati vlasnik zavidne kolekcije skulptura i slika među kojima su neka i remek-djela hrvatskog slikarstva, te objaviti pet hvaljenih, među njima i nagrađenih romana. Nedavno je objavio i „Forenzičara” u izdanju Frakture. Riječ je o, kako kaže, višeslojnom djelu s radnjom od 1989. do 1997. godine, u kojem dominira ljubavna priča liječnika specijalista sudske medicine iz New Yorka koji se 1991. vraća u Vukovar. Priča prati i njegovo zarobljavanje u srpskim logorima, povratak u SAD, kao i romansu s dvije žene, jednom medicinskom sestrom i drugom povjesničarkom umjetnosti. Roman obiluje i umjetnošću, neobjavljenim podacima o žrtvama Holokausta, pogotovo osječkih Židova koji su gotovo nestali tijekom Drugog svjetskog rata, te stručnom medicinskom tematikom. Za „Forenzičara” ga je inspiriralo osobno opasno iskustvo.
Zaljubljenik u povijest
"Dio vezan uz Domovinski rat potekao je iz mojih saznanja koja sam proživio boreći se kao dragovoljac u Istočnoj Slavoniji od srpnja 1991., gdje sam u Tenji i ranjen prilikom spašavanja ranjenika", prisjeća se Roman Pavić, zaljubljenik i u povijest. Kako nam je ispričao, strast prema književnosti oduvijek je osjećao, a pisanju se ozbiljno posvetio s 49 godina. "Možda me moje ime začaralo književnošću", kroz smijeh konstatira ovaj renesansni čovjek čiji je roman „Pozdrav iz Staljingrada” dosad rasprodan u dvije velike naklade. Pisao ga je dvije godine, a cijeli život prikupljao podatke kako bi donio puno toga o hrvatskom slikarstvu i kiparstvu što dosad nije bilo objavljeno. U nagrađenom romanu „Villefranche” obradio je pobunu u Francuskoj koju su tijekom Drugog svjetskog rata izazvali nasilno unovačeni mladići iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine u SS Handžar diviziji. Za rukopis „Kamikaze”, pak, inspirirao ga je stvarni čovjek, kojeg je osobno upoznao.
"On je ostao posljednji živi kamikaze pilot. Rekao mi je da je bio uspješan karate majstor zato što je cijeli život, zapravo, bio mrtav čovjek. To je na mene ostavilo dojam. Kao liječnik otišao sam u Japan i tamo boravio, obišao sve što je od kamikaze pilota ostalo, njihove barake, uzletišta, pisma, osobne stvari, razne dokumente i napisao ovaj, između ostalog, i ljubavni roman", govori liječnik i književnik, čija se nevjerojatna literarna plodnost iskazala i prošle godine. Naime, u proljeće 2023. objavio je djelo „U potrazi za Kainom i Abelom”. U njemu govori o fikcionalnom kirurgu iz zagrebačke Traume, kao i njegovim doživljajima prilikom kupovine slike Celestina Medovića „Kain i Abel”. Osim toga, roman obiluje biografijom velikog hrvatskog slikara, čije je remek-djelo „Kain i Abel” u njegovoj privatnoj kolekciji.
"Od malih nogu volio sam slikarstvo, satima bih gledao slike velikih majstora. U mlađoj dobi nisam mogao priuštiti ništa od toga, no tijekom života ipak sam uspio skupiti zavidnu zbirku umjetničkih djela", otkriva još jednu strast Roman Pavić, pa i ne čudi što se u njegovim knjigama provlače umjetnici: od Ive Šebalja do Hieronymusa Boscha i mnogih drugih. Od Medovićevih slika, nastavlja Pavić, ima još dva vrhunska ulja na platnu (sva su reproducirana u monografiji Vere Kružić Uchytil „Mato Celestin Medović” iz 1978.), a njegovu impresivnu privatnu zbirku upotpunjuju i Vladimir Becić, Ljubo Babić, Stančić, Crnčić, Kristl, Masle, Dulčić... Osim slika posjeduje i šest Kožarićevih originalnih skulptura s umjetnikovim dokumentima o autentičnosti te tri originalne skulpture Vojina Bakića.
"Ne mogu vam glavninu ni nabrojati. U biti, sve što sam u životu zaradio dao sam za slike i skulpture. Ništa drugo nije me previše zanimalo", kaže Roman, koji nerado priznaje da je zbog svojih „ljubimica” posuđivao novac od prijatelja i dizao kredite, i to za Vladimira Varlaja, Celestina Medovića, Edu Murtića, Vilka Gecana, a još uvijek otplaćuje Vladimira Becića. Najveći je zaljubljenik, ističe, u razdoblje moderne, od kraja 19. stoljeća pa do 1970. godine. Napominje kako je dobro upućen u tržište umjetnina te da treba dobro poznavati poštene kolekcionare i potez kista umjetnika kako bi se zaštitio od prevara. Ovaj izniman liječnik i književnik rođen je i odrastao u Osijeku, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Već je s tri godine, kaže, poželio postati doktor, a volio je i knjige, sport, judo i karate. "Bio sam i odličan učenik, uvijek sve petice. Ipak, najviše su me cure zanimale, iako sam bio pomalo stidljiv", prisjeća se Roman, odrastao u građanskoj obitelji visoke naobrazbe. Njegova majka je diplomirana ekonomistica koja je cijeli život radila u računovodstvu, dok je otac Ivan bio profesor kineziologije, bivši boksač (i višestruki prvak Jugoslavije), a poslije i boksački trener jugoslavenske i hrvatske reprezentacije. Nažalost, govori Roman, njegov otac koji je živio punim plućima, 1992. stradao, što mu je ostavilo teške posljedice.
"Za vrijeme Domovinskog rata stradali su mi otac i baka, a mlađi brat ostao je stopostotni invalid. Obiteljsku kuću u centru Osijeka srušila je granata. UTenji je u borbi stradao moj brat 10. listopada 1991., a ja sam lakše ranjen", prisjeća se traumatičnih epizoda Roman Pavić, što i objašnjava zašto se u nekim njegovim knjigama provlače motivi Domovinskog rata, kojem je svjedočio i u kojem je sudjelovao. S roditeljima se uvijek dobro slagao, a za oca ističe da je bio najpošteniji čovjek kojeg je upoznao i da je u to sve sigurniji što je stariji.
Šest specijalizacija
"Sva sreća da su moja djeca naslijedila tu obiteljsku crtu", ističe. Medicinski fakultet završio je u Zagrebu, potom specijalizaciju iz kirurgije u KB-u Sestre milosrdnice 2001. godine, pa subspecijalizaciju iz traumatologije i subspecijalizaciju iz plastične kirurgije. Osim toga, završio je i specijalizaciju iz ortopedije i traumatologije, a ima i specijalizaciju iz hitne medicine. Od 2011. pročelnik je Zavoda za kirurgiju šake i stopala s jednodnevnom kirurgijom u Klinici za traumatologiju KBC-a Sestre milosrdnice u Zagrebu.
"Moj Zavod bavi se kirurškim zahvatima iz područja traumatologije, ortopedije i rekonstrukcijske kirurgije, i to uglavnom ekstremiteta. Najviše lakta, podlaktice, ručnog zgloba, šake, gležnja i stopala. Ima tu puno kirurgije tetiva i živaca, kao i ključne kosti", govori primarijus, zaposlen i na Medicinskom fakultetu u Osijeku kao redoviti profesor na Katedri za kirurgiju i ortopediju. Impresivno znanje nadogradio je i u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je radio kao asistent na Sveučilištu u Connecticutu, između Bostona i New Yorka, tijekom 1994. i 1995. godine. "Ondje sam se bavio genetikom, bio u ekipi koja je otkrila gen za neke humane bolesti, no vratio sam se kad je počela akcija Oluja, misleći da će ponovno biti borbe za oslobođenje Vukovara, u kojoj sam bio spreman dragovoljno sudjelovati. No to se riješilo mirnom reintegracijom, kako vam je poznato, te sam ostao i nakon toga se zaposlio u Republici Hrvatskoj", govori ovaj srčan čovjek koji je nakon završene specijalizacije iz kirurgije napisao velik broj znanstvenih i stručnih medicinskih radova. Objavio je oko 150 radova na svjetskoj razini, a čak pedeset njih pohranjeno je u Američkoj nacionalnoj biblioteci. Uz to je više od 20 godina recenzent velikih američkih i britanskih medicinskih časopisa iz područja traume i kirurgije, a četiri je puta dobio priznanje u Velikoj Britaniji, u Oxfordu, kao najbolji recenzent. Samo za časopis „Injury” recenzirao je više od 400 radova, a dobio je priznanje i u Torinu, vezano uz radove i vođenje Svjetskog kongresa o kirurgiji perifernih živaca.
Ljubav pronašao u SAD-u
"Koga zanima, neka potraži moje medicinske radove na PubMedu (neka obrati pažnju na najveću transplantaciju krvnih žila s noge na ruku ili na otkriće što se događa u kralježničnoj moždini na mjestu na kojem izlazi živac za ruku ili nogu. Naime, otkriveno je koje se molekularne promjene tamo događaju, a za koje se do tada nije znalo). Ili neka pročita moje knjige. Ako uspije svih pet koje sam nabrojao, svaka mu čast", govori. Svoje objavljene romane pisao je tijekom godišnjih odmora, svakodnevno, od jutra do jutra, i slobodnim vikendima. Sada stvara, otkriva, svoj deseti naslov, a četiri još čekaju na objavu. Kad govori o svom privatnom životu, ispričao nam je da mu je supruga Michele Amerikanka koju je upoznao u SAD-u. Njezina je obitelj jedna od najstarijih u Americi, potomci ljudi koji su došli iz Francuske u šesnaestom stoljeću, a jedan od predaka bio je kapetan broda. Vitraji s njegovim grbom nalaze se u katedrali u Quebecu. Romanova supruga, ističe, ima cijelo obiteljsko stablo, s podacima o svakom pretku pojedinačno.
"Djed s mamine strane bio joj je graditelj Bostona", govori o supruzi, diplomiranoj inženjerki kemije i biokemije. Dodaje da je završila prestižno privatno sveučilište Boston University, koje je pohađao i Martin Luther King. Vodila je i veliki medicinski laboratorij na istom sveučilištu i u bolnici u Connecticutu gdje je i on radio.
"Njezini su iz poznate američke obitelji. Otac joj je fizikalni kemičar, također doktor znanosti s Bostonskog sveučilišta, a bio je i znanstvenik godine na svjetskoj razini. Otkrio je i patentirao zelenu izolacijsku podlogu koja se nalazi u svim elektroničkim uređajima, circuit board, a radio je za DuPont. Kasnije je osnovao vlastitu tvrtku. Majka joj je završila Akademiju likovnih umjetnosti, također u Bostonu, pa supruga također izvrsno slika, hiperrealistički", ponosan je Roman Pavić koji se sa Michele vjenčao u prosincu 1995. Ističe da ga je supruga osvojila ljepotom, dobrotom i inteligencijom. Ovaj medicinsko-znanstveni par ima dvoje djece: sina koji je završio magisterij iz elektrotehnike na američkom sveučilištu u Rochesteru, New York, te kćer koja studira na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Apsolventica je latinskog jezika i rimske književnosti te filozofije, a osim toga studira grčki jezik i arheologiju.
"Nisu mi slični karakterno, uglavnom su na mamu. Kad je ona bolja osoba od mene i dobro je da su se na nju ugledali. Nju vole svi koji je upoznaju, i ljudi i životinje, a mene valjda samo moja mama. Šalim se", kroz smijeh govori ovaj izniman liječnik i čovjek koji nije jedan od onih ambicioznih roditelja. Kaže da se njemu ni njegovi roditelji nisu miješali u životne odabire, pa tako ni on svojoj djeci nije ništa nametao. Za sebe kaže da „ne voli nepravdu, pokvarene, pakosne i zle ljude, a takvih, nažalost, ima puno”.
Aktivan godišnji odmor
"Oduvijek sam solo igrač i ne volim ulizice i koristoljubive osobnosti. Često se danas parafrazira Krleža iz romana „Na rubu pameti”: „U krdu je toplo, ali smrdi.” Na to volim dodati: „Više volim da mi je hladno nego da mi smrdi.” Za dobre, poštene i vrijedne ljude nikad mi nije žao potrošenog vremena, bez obzira na to koje su struke i koje im je zanimanje. Pogotovo volim društvo onih od kojih mogu nešto naučiti. Sva sreća da dobrih ljudi još uvijek ima. Sjetim se „Tako je govorio Zaratustra” Friedricha Nietzschea: „Penjem se na planinu i uvijek sam sam, ne okrećem se i ne pitam koliko još ima da prijeđem, nego samo idem naprijed” - iskren je Roman, koji na svoje promocije knjiga poziva sve dobre ljude s odjela, od liječnika do spremačica. Iako voli jazz trubače, poglavito Clarka Terryja, glazbu ne sluša ni u automobilu ni dok operira jer se maksimalno posvećuje pacijentu.
"Nakon što su mi na ratištu oštećeni bubnjići, počeo sam svirati krilnicu i trubu, i tu sam se pronašao. Sad ne stignem od posla u bolnici i književnosti, no možda se tome kasnije vratim, ako poživim i ako mi Bog da", ponizan je Roman Pavić, otkrivši za kraj da ovo ljeto neće na more, već će godišnji odmor iskoristiti za pisanje svog desetog romana. Sretan je što je već došao do stote stranice.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....