Što ste željeli poručiti svojim debitantskim igranim filmom?
Da se može ostarjeti živeći punim plućima. To je generacijska priča o ekipi koja se mora suočiti sa smrću jako bitnog frenda. Kako ih je život odnio na razne strane u međuvremenu su se svi promijenili, više nisu kakvi se pamte iz mladosti, a za sretan svršetak ključna je pokojnikova oporuka koja ih sve ponovno poveže.
Što su vama pedesete donijele?
Zrelost ili svođenje računa sa samim sobom, te ambiciju da snimim svoj prvi dugometražni igrani film.
Koliko dugo ste radili na njemu?
Osam godina je prošlo od prve verzije scenarija. Kod mene sve ide polako i traje dugo.
Hoće li se gledatelji više smijati ili plakati?
Poanta je da ljudi izađu iz kina s gorko-slatkim osmijehom na licu.
Po čemu pamtite svoju mladost osamdesetih u Zagrebu?
Po lakoći postojanja, sreći, koncertima, izlascima, druženjima i tulumima. Sve mi je nekako bilo ljepše nego danas, možda baš zato jer sam bio mlad.
Ima li seksa u filmu?
Da, u animaciji našeg genijalnog suradnika Svebora Kranjca.
Zar se glumci nisu željeli skinuti pred kamerama?
Ne, animirali smo flešbekove, događaje iz zajedničke prošlosti filmskih likova. A glumačka ekipa je fenomenalna, prevode je Aleksandra Naumov, Judita Franković Brdar, Krešimir Mikić, Rakan Rushaidat i Hrvoje Barišić.
Što su vam pedesete odnijele?
Egzistencijalnu bezbrižnost jer sa suprugom moram isfinancirati dva studija u inozemstvu kćerima Klari i Hani.
Što vas najviše veseli?
Putovanja, čak i ako je riječ o par dana na Mrežnici ili besciljnom četverodnevnom lutanjem Bečom. Obožavam i šetnje s Fidom, psom kojeg su poželjele kćeri, ali je uglavnom moja briga. Tu su, naravno, i muzika te obitelj - to me drži.
Planirate li uskoro u mirovinu?
U mom slučaju penzija nije opcija.
Što bi vam 18-godišnji Gonzo poručio da vas danas sretne?
Samo nastavi, budi lud i blesav kakav jesi.
Kakav ste bili kao 18-godišnjak?
Hodao sam po gradu veći od svega jer sam dobio svoju prvu naslovnicu Poleta sa Sandrom Antolić kao modelom.
Što ćete odjenuti za premijeru u Areni?
Spremam svečaniju varijantu, jer ne mogu u Arenu baš u kožnoj jakni.
Čemu se nadate u Puli?
Uličnom sessionu s Filipom Šovagovićem na gitari i dobrom tulumu u Rojcu nakon premijere.
A Zlatnoj areni?
Najvažnije mi je da naš film publici ostane u glavi i srcima.
Kad ste zadnji put odjenuli odijelo i kravatu?
Na dodjeli Porina 1996. i svom vjenčanju.
Što vam je najteži dio filmskog posla?
Pisanje scenarija. Vizualni sam tip, a osim toga sam bio grozan iz hrvatskog, pa imam mnogo toga za nadoknaditi. U nedoumici se za savjet i pomoć obratim ženi.
Gdje ste se upoznali?
U montaži. Anita je montažerka, bez nje filma ne bi bilo.
Zove li vas po imenu Radislav?
Nitko me ne zove po imenu.
Tko vam je smislio nadimak Gonzo?
Kolega snimatelj s HTV-a. Bio je uporan, a Gonzo se jako svidio frendovima, posebno Davoru Gopcu i Piku Stančiću, s kojima sam tada bio kuhan i pečen.
Gdje ste najbolje tulumarili?
Na dočeku jedne nove godine sredinom osamdesetih u Samoboru: bilo je jako hladno, imali smo bačvu vina i cijelu noć slušali Flash for Fantasy Billyja Idola. Inače se najviše tulumarilo kod mene doma, a kao domaćin se baš nisam mogao potpuno opustiti.
Što ste najluđe učinili zbog ljubavi?
Uletio sam s ulice i kupio dobar grudnjak ženi u Beču.
Što si još želite?
Proputovati Maroko, Portugal, Island, Tajland i Španjolsku, te doživjeti New Orleans, Liverpool i Hamburg.
Žalite li za nekom propuštenom prilikom?
Možda za tim što s Oliverom Dragojevićem nisam snimio dokumentarac na njegovom brodu u kolovozu na Korčuli. To bi bilo ludilo od filma.