Jedna od naših najposebnijih i najpostojanijih pjevačica, Zdenka Kovačiček, u siječnju 2026. proslavit će 82. rođendan. No, prije toga ona će publici nešto darovati, ali ne kroz glazbu, već kroz pisanje, svoju autobiografiju "Slobodna kao mačka". Štivo koje stiže pred čitatelje bez sumnje je intrigantno. Pjevačica, naime, bez zadrške govori o životu koji je proživjela punim plućima, glazbi, karijeri, ljubavima, ali i o ljudima koji su joj nanijeli nepravdu. Iza ove rođene Zagrepčanke bogata je karijera koju je započela još kao tinejdžerica, s kolegicom Nadom Žitnik kao Duo Hani, a kasnije se posvetila samostalnoj karijeri koja traje do danas. Iza nje su koncerti diljem Europe, duge turneje po Rusiji, nastupi na turističkim kruzerima, deseci pjesama, albumi, ali i kazališne predstave. No, najponosnija je na svoje dvije životne uloge - mame i bake.

Naslov knjige "Slobodna kao mačka" zvuči kao savršena metafora za vaš život...

"Da, točno tako. Kad su mi urednice predložile taj naslov, odmah sam rekla - to sam ja. Uvijek sam bila slobodna, neovisna i samostalna, a u svim situacijama, koliko god bile teške, dočekala sam se na noge. To mi je valjda urođeno - neki instinkt da preživim, da se dignem i nastavim dalje."

Kako je došlo do ideje da napišete autobiografiju?

"Ideja je došla od moje kćeri Tine. Kad bi slušala sve te priče iz mog života, rekla bi: "Mama, pa ti moraš to zapisati!" I onda sam si pomislila - pa možda je u pravu. Jednog ljeta u mojoj kućici u Istri, ispred koje je velika livada i potpuni mir, uzela sam bilježnicu i počela pisati rukom. Pisala sam tri, četiri godine - onako iz duše, iskreno, bez uljepšavanja. Kad bih se vratila u Zagreb, sve bih pretipkala na kompjutor."

Je li vam se bilo teško prisjetiti baš svega?

"Nije, imam dobro pamćenje, a doma imam i ogromnu arhivu koja me podsjetila na neke događaje. Kad sam krenula pisati, sjećanja su samo navirala. Htjela sam zapisati svoj život, svoju istinu i neke stvarne situacije kroz koje prolazi žena na sceni - nezaštićena, sama, u svijetu u kojem muškarci često imaju zadnju riječ. Tako da u knjizi donosim lijepe, ali i one manje lijepe stvari koje su mi se događale. Pišem i o ljudima koji se prema meni, u najmanju ruku, nisu ponašali korektno. Mislim da će knjiga biti zanimljivo štivo za one koji će je pročitati. Pisala sam bez filtera, htjela sam biti i oštrija, ali su me moje urednice ublažile."

Za sebe kaže - Uvijek sam bila slobodna, neovisna i samostalna

BILJANA BLIVAJS CROPIX

Što će čitatelji novo otkriti u vašoj knjizi?

"Mnogo toga. Ima tu i nepoznatih priča iz karijere i detalja iz privatnog života o kojima nikad nisam govorila. Neke će stvari možda iznenaditi ljude koji misle da me poznaju. Pisala sam o onima koji su me podržavali, ali i o onima koji su me pokušali sputavati. Problem su bili diskografi, oni koji odlučuju što će se objaviti. Jedan od njih mi cijeli život nije dao priliku, jer je smatrao da moja muzika nije komercijalna. Neki kolege nikada mi nisu platili za moje nastupe i suradnje, a ono što je najgore, nikada nisu imali potrebu niti se ispričati. U mladosti me jedan kolega ružno ucijenio ako želim nastupiti na Zagrebačkom festivalu, ali o tome sam više napisala u knjizi.".

Unatoč svemu, uspjeli ste se izboriti za sebe i izgraditi autentičnu karijeru...

"Da, jer sam išla svojim putem. Jazz i blues su moja glazba, moja priroda. Taj put mi nije donio novac kao što bi to možda neka komercijalnija glazba, ali nisam mogla protiv sebe. U mene nitko nije ulagao, osim mene same. Tri sam albuma sama financirala i nije mi žao."

Vaša karijera zapravo je počela jako rano, zar ne?

"Kao klinka sam bila članica Pionirskog kazališta, današnjeg ZKM-a. Odrastala sam s glumom, pjesmom i plesom uz Zvjezdanu Ladiku, vjerojatno najbolju pedagoginju na ovim prostorima. Naravno, mislila sam da mi je sljedeći korak Akademija dramske umjetnosti, no život je htio drugačije. Jer, bila sam strašno zaljubljena u glazbu. Nada Žitnik, moja prijateljica iz srednje škole, s kojom sam noćima slušala Radio Luxembourg i pjevala do iznemoglosti, za ruku me odvela na natjecanje Prvi pljesak, jer sam bila užasno sramežljiva. Bilo je to u tadašnjem Varijeteu, koji je vodio Viki Glovacki. To je bila odskočna daska za mnoge naše glazbenike - od Arsena i Gabi do Zdenke Vučković i Karla Metikoša. Nada i ja tada smo imale trinaest godina. Uglavnom, nas dvije klinke pobijedile smo i napravile pravi dar-mar. Prozvali su nas Zagrebačkim vrapcima, zvali na radio i televiziju, nastupale smo na plesnjacima... Nastalo je čisto ludilo."

Zdenka je počela pjevati kao tinejđerica i s Duom Hani doživjela je veliku popularnost

PRIVATNI ALBUM

Kakav je tada bio Zagreb?

"Bilo je to doba festivala Sanremo, kvalitetne zapadne glazbe koja se slijevala na zagrebačke plesnjake, koji su nicali kao gljive poslije kiše. Skoro svaki kvart imao je neki prostor, društveni dom gdje bi se mladi okupljali. Gramofoni su bili rijetkost, a uvijek bi netko od sportaša iz inozemstva donosio singlice. Svaku večer se družilo, a subotom su bile čage. Ja sam tada stanovala u Derenčinovoj ulici blizu Radničkog doma, gdje su se održavali pravi koncerti. Tada je Ivo Robić bio velika zvijezda, a tamo su nastupili i Domenico Modugno i Mina. Uspjela bih se nekako prošvercati na te nastupe i padala sam u nesvijest od užitka."

I vas dvije ste kao Duo Hani nastupale na plesnjacima?

"Postale smo jako popularne, ali smo u početku imale samo dvije pjesme, pa bismo u jednoj noći znale nastupiti i na četiri plesnjaka. Ali kada smo proširile repertoar, onda su krenuli i prvi honorari. To je bilo ludilo. Od prve love kupila sam si magnetofon i dala napraviti cipele po mjeri kod šustera."

Počela je pjevati i nastupati s trinaest godina i od onda nije stala

BILJANA BLIVAJS CROPIX

A kako ste tu mladenačku pjevačku karijeru uskladili sa školom?

"Kako smo bile jako popularne, voljeli su nas i đaci i profesori. Doduše, ne baš svi. Mene je mučila stroga profesorica iz matematike pa sam morala učiti za prolaznu ocjenu. Uglavnom, uspješno sam maturirala, i to s radom na temu arhitekture, preciznije rada Franka Lloyda Wrighta. Jedino nisam stigla na svoju maturalnu večer: Nada i ja imale smo snimanje na televiziji, koja je tada išla uživo jer nije bilo magnetoskopa. Pa je dečko koji mi je bio pratnja za tu večer - izvisio. I dandanas mu se ispričavam kad ga sretnem."

Ubrzo je krenula i inozemna karijera?

"Prvo smo krenule s nastupima izvan Zagreba. Primjerice, nastupile smo u tada elitnom klubu Labirint u Dubrovniku - i baš su tu večer među gostima bili Kirk Douglas i slavna njemačka glumica Maria Schell. Možete si misliti naše oduševljenje. Mi klinke upoznale smo svjetske zvijezde. Ali moram reći da je s nama u pratnji uvijek bila ili Nadina mama ili moj tata, jer smo bile maloljetne. Onda smo nastupile na Opatijskom festivalu s pjesmom "Djevojčice" Milivoja Körblera i to nam je označilo karijeru. Bile smo na turneji po Poljskoj, a onda nas je spazio jedan austrijski menadžer, koji nam je organizirao nastupe po elitnim klubovima u Beču. Ondje smo pjevale s njihovim velikim zvijezdama, a nakon toga krenule na turneju po Njemačkoj, gdje smo nastupale u američkim klubovima. Pa smo bile predgrupa velikom Billu Haleyju, poznatom po legendarnoj pjesmi "Rock Around the Clock", kojem je to bila povratnička turneja..."

U inozemstvu ste upoznali i supruga?

"Da, i Nada i ja smo našle svoje Rudyje. Njezin Rudy je bio Nijemac, a moj Austrijanac, rođeni Bečanin. Kako smo se obje zaljubile, tako se i raspao naš Duo Hani. Nada je sa svojim Rudyjem otišla u Kanadu, gdje i danas živi. A ja i moj Rudy Kempersky, također muzičar - basist - osnovali smo bend i krenuli raditi uglavnom po Njemačkoj i Austriji. Priznajem da mi je on bio čovjek po mjeri, osoba koja voli i živi glazbu, s manirima. Ali u jednom trenutku htjela sam se skrasiti, imati obitelj, a on za taj korak nije bio spreman. Bili smo u braku osam godina."

Zanimljiva je vaša dogodovština iz Bejruta...

"Bili smo stvarno dobar bend, pa smo dobili poziv da sviramo u Bejrutu u hotelu Intercontinental. Bejrut je tada bio Pariz Bliskog istoka, strašno bogat grad, s puno stranaca i dobre glazbe. Primjerice, u hotelu do nas je pjevala Shirley Bassey, a u našem hotelu bio je butik Brigitte Bardot. Nevjerojatno luksuzan grad. I kako je tamo bilo puno nekih prinčeva s puno žena, tako sam se i ja svidjela jednom. Dao mi je tri zlatnika i pozvao mene i moj bend na večeru. I kako bi nam odao čast, servirao nam je njihov specijalitet - pečene vrapce. Ostali smo užasnuti prizorom tih sprženih ptičica na tanjuru, a kako bi spasio situaciju, naš bubnjar ih je - dok princ nije gledao - sve potrpao u džepove. Ali nakon mjesec dana tamo je naglo počeo rat i svi koji su nas gledali s divljenjem, sada su nas počeli gledati s mržnjom. Jedva smo izvukli živu glavu: utrpali smo se u avion za Atenu, ali nismo uspjeli ponijeti instrumente, što nam je bio prilično težak financijski udarac. Naši glazbenici su se prestrašili i iako smo imali ugovor s Intercontinentalom za turneju po drugim hotelima, odustali su. Rudy i ja još smo neko vrijeme nastupali, no onda su nam se počele razilaziti želje pa se tako i brak raspao. On je otišao u Švedsku, a ja sam se vratila u Zagreb."

Vaš povratak bio je dosta spektakularan...

"Imala sam sreću. Vanja Lisak me pozvao da nastupim na Opatijskom festivalu 1970. i tako sam došla do pjesme Miljenka Prohaske "Zbog jedne davne melodije", koja je proglašena najboljom prema izboru stručnog žirija. I tako su mi se otvorila vrata. Nema festivala na kojem nisam pjevala i na kojem nisam dobila neku nagradu. Pjevala sam čak i na Boom festivalu, jer sam pjevala rock i rockeri su me prihvatili. Spajala sam rock i jazz, uvijek sam bila izvan okvira. Birala sam teži put, uvijek sam tražila neke stvari koje nitko drugi ne može otpjevati. A mogla sam i jednostavnije."

Na festivalu u Krapini s Gabi Novak, Terezom Kesovijom i Anom Štefok

PRIVATNI ALBUM

Jeste li ikad požalili što niste išli komercijalnijim putem?

"Ne. Mogla sam otići do Đorđa Novkovića i moliti ga da mi napiše hit, ali to nije moj svijet. Moja najkomercijalnija pjesma bila je "Žuta ruža", koja je četiri mjeseca bila prva na top-listama. I to mi je bilo dovoljno. Nikad nisam željela biti dio estradne komercijale, ali surađivala sam s fantastičnim autorima i glazbenicima. Od Miljenka Prohaske do Vanje Liska, Dalibora Paulika, Igora Savina, Marka Tomasovića, Boška Petrovića..."

S kojim kolegicama ste bili dobri?

"Obožavala sam Gabi Novak. Ona je bila oličenje onog zlatnog vremena, kad se poštovalo dobro pjevanje. Ta boja, taj stil, ta interpretacija. Osim toga, pjevala je i jazz. Ona je od običnih šlagera napravila umjetnost. Tu je, naravno, i Tereza s kojom se povremeno čujem. Isto jedinstvena pojava na našoj sceni. Ona je jedina pjevačica na svijetu koju ne treba nitko pratiti, nju bend slijedi."

Kako danas održavate glas i energiju?

"Glas vježbam cijeli život. Nekad sam pjevala četiri oktave, danas malo manje, ali glas me i dalje služi. Nikad nisam pušila, to mi je spasilo glasnice. Volim popiti čašu vina, ali sve umjereno. A fizičku kondiciju održavam šetajući svog psa, jer kad sam na pozornici - energija sama dođe."

Kao Marlene Dietrech u svom showu ‘I to sam ja‘

PRIVATNI ALBUM

Rekli ste da volite društvo. Jeste li i dalje noćna ptica?

"Jesam. Volim druženja, smijeh i tu ne posustajem. Volim ljude, razgovore, druženja, tulume, ali se to s godinama malo prorijedilo. Ipak, nekad se znalo tulumariti do jutra. Kod mene su se održavali maskenbali, večere, tulumi... Bila sam jako gostoljubiva. A ako se ne družim, znam u jednoj noći pogledati i tri filma. Život treba živjeti, ne preživljavati."

Kako ste balansirali bogatu karijeru i majčinstvo?

"Tina je moja najveća radost. Rodila sam je s 39 godina - kad sam već znala što želim, i kad sam bila dovoljno jaka da sve izdržim. I tada sam puno putovala, nastupala po Rusiji, na kruzerima, ali uvijek sam nalazila način da budem i mama. Naravno, pomagali su mi i roditelji, ali kada je Tina bila mala i nije išla u školu, vodila sam je sa sobom na turneje, pa i one u Rusiji koje su trajale po nekoliko mjeseci. I to ju je jako veselilo."

U knjizi spominjete još jednu ljubav...

"Da, on je bio moja velika ljubav iz mladosti, nakon Rudyja. Bili smo zajedno šest godina, ali me ostavio - zbog čega sam jako patila. Igrom slučaja, život nas je spojio desetljećima kasnije: on je tada živio u Novalji teško bolestan i bila sam s njim do kraja njegova života. Preminuo je prije dvije godine."

A kako se snalazite u ulozi bake?

"Moj unuk Max Domagoj ima četiri godine i svjetlo je mog života. Kad ga vidim kako raste, kako me gleda, kako priča i razmišlja, srce mi zaigra. Kaže mi: "Baka, ovo su lutke s kojima sam se igrao kad sam bio beba." A meni se čini da je jučer bio beba. Nadam se da ću doživjeti da ga ispratim u školu. To mi je najveća želja."

Unatoč burnom životu, vi ga i dalje živite istom strašću. Pred vama su nove pjesme, nastupi...

"Naravno! Nema predaje. Prije četiri godine objavila sam album "Konstatacija jedne mačke", koji je bio nominiran za rock album godine uz Urbana i Mayales. Meni je i sama nominacija bila kao da sam dobila Grammy. Konačno imam diskografa koji vjeruje u mene - Dancing Bear mi je omogućio da snimim šest videospotova i puno uložio u mene. Danas pjevam više nego prije, imam sjajan bend i pripremam novi album. Nedavno smo objavili i prvu pjesmu koja se zove "Ružin cvijet" - u njoj repam, a ljudi su oduševljeni. Kad je negdje izvedem, svi me mole da "odrepam" još jednom. I zato pozivam sve na koncert 8. prosinca u Peti kupe da zajedno - repamo. Obećavam ludi provod!"

Šminka i frizura Ivana Šimunić

Styling Dubravka Jelenčić/Fashion&Art

Snimljeno u Studiju Haramina, Zagreb