Temu svog prvog književnog djela, Karla Kuzle (43) nije morala daleko tražiti, opisala je svoje djetinjstvo i mladenačke dane. Do sada se ova magistrica prava javnosti predstavila s nekoliko ljubavnih romana, jedan je izašao i na stranicama Glorije, neki još nisu objavljeni, no, u knjizi "Čaj od ruže" Karla je pisala o svom zdravlju. Sa 16 godina, dok je još bila srednjoškolka, oboljela je od šizofrenije.
Autorica je detaljno opisala trnovit put koji je prolazila od mladosti, nakon što joj je kao tinejdžerici dijagnosticirana teška psihička bolest. U knjizi koja je objavljena ove jeseni, koja je i jedna vrsta dnevnika, opisala je prvu hospitalizaciju, pogoršanje bolesti i majčinu tragičnu smrt. Isto tako u knjizi čitatelji mogu dobiti najbolji savjet što ponijeti na odjel ili kako se ophoditi s liječnicima i sestrama...
"Zapamtite da su svi samo ljudi i da ponekad griješe. I vjerujte da će vam uskoro biti bolje. Svi će se oko toga potruditi, ali najviše morate učiniti baš vi", naglasila je spisateljica. Za ovako otvorenu knjigu, koju je Karla napisala pod vlastitim imenom, treba imati mnogo hrabrosti, a autorica je povodom njenog izdanja dala iskren intervju za Gloria.hr.
Kad ste shvatili da morate napisati knjigu koja govori o vašoj bolesti, životu i razočarenjima?
Oduvijek nešto pišem i relevantni su ljudi prepoznali u tome neku kvalitetu, neki moj mali talent. Kad mi je bilo najteže, osjećala sam da moja patnja mora poslužiti nekoj svrsi i cilju. Tada nisam mogla konkretizirati svoje misli i poriv za pisanjem, ali čim mi se stanje popravilo, primila sam se posla, baš kako sam obećala svojoj pokojnoj majci da ću ispričati svoju priču, kako bi bila na pomoć i korist nekome drugome. Tema kojom se bavim u autobiografskom romanu je teška, kako čitatelju, tako i meni kao autoru, jer sam kroz pisanje i uspomene na neki način morala iznova proživjeti svoj život. Općenit je bio moj strah da si ne narušim zdravlje. Tijekom pisanja morala sam svjesno paziti i nastojati da to što radim na mene djeluje terapeutski i donekle katarzično.
U knjizi sugerira da uvijek postoji svjetlost na kraju tunela, te da bez obzira na to koliko dugačak i taman tunel bio, treba se nastaviti boriti.
U knjizi sugerira da uvijek postoji svjetlost na kraju tunela, te da bez obzira na to koliko dugačak i taman tunel bio, treba se nastaviti boriti.
Na romanu sam radila deset godina, imao je razne verzije, ponekad mjesecima nisam imala snage pisati.
Posebno teško bilo mi je ponovo opraštati se od mame. Na tom poglavlju sam stajala više od godinu dana i nisam imala snage dovršiti djelo. Knjiga također govori i o mojim uspjesima, na koje sam ponosna, jer je za njih bilo potrebno uložiti iznimno puno truda i snage unatoč mojim brojnim ograničenjima. Također sugerira da uvijek postoji svjetlost na kraju tunela, te da bez obzira na to koliko dugačak i taman tunel bio, treba se nastaviti boriti.
Zašto taj naziv knjige?
Moja pokojna baka, mamina majka, od koje sam, pretpostavljam, bolest i naslijedila, iako ona svoju nikad nije priznavala, pokušavala me u jednoj od akutnih faza moje bolesti liječiti kuhajući mi čaj od ružinih latica, prema savjetu neke vješte travarice. Budući da nisam zagovaratelj alternativnih pristupa u medicini, nisam sklona eksperimentiranju i ne priznajem vrijednost nekim medicinski graničnim područjima – taj bakin pripravak nisam željela piti. Za mene je čaj od ruže simbol svega što u liječenju ne pomaže, nego možda čak i odmaže, mnoštva bezuspješnih pokušaja da mi bude bolje, pregršt doduše dobronamjernih, ali ipak bezvrijednih savjeta neukih ljudi i sveg onog dugogodišnjeg iscrpljujućeg traganja za nekim poboljšanjem moga stanja.
U potrazi za boljitkom potrebno je jako puno upornosti i strpljenja, jer ne postoji neko instant rješenje.
Neki čudotvorni napitak koji bi samo tako, kao od šale, riješio problem i još k tome da je primjenjiv za svakoga.
Kakvi su komentari?
Knjiga je vrlo lijepo i pozitivno dočekana. Primila sam puno suosjećanja, podrške, razumijevanja i lijepih riječi ohrabrenja. U svemu tomu nastojim iznaći snagu za daljnju borbu s bolešću i za svaki dan, jer, nažalost, mnogi od njih nisu lagani.
Nastojala sam da knjiga djeluje terapeutski, ali istina je da sam se "borila" s njome.
Zašto su psihičke bolesti još uvijek tabu tema u društvu? Imate li osjećaj da se ipak nešto promijenilo?
Ljudi se boje onoga što ne poznaju i ne razumiju. Baš iz tog sam razloga pokušala u knjizi detaljno objasniti i prikazati razvoj psihičke bolesti, njezin šuljajući hod kojim nesmiljeno preuzima stvarnost psihičkog bolesnika, te način kako on razmišlja i motive koje osjeća za postupanje. No to sam mogla ispričati samo iz vlastite perspektive jer to su individualna obilježja, budući da ne postoje dva ista slučaja. Razne grupe unutar društva stigmatizirane su kao posljedica predrasuda i straha, a psihički bolesnici su zasigurno jedni od onih koji "dijele istu ladicu" i trpe izbjegavanje šire okoline koja nije svjesna da pristup mora biti individualiziran. Moja knjiga je skromni doprinos nastojanju da se nepravda ispravi, a držim da u tome nastojanju pokazuje neki uspjeh. Osjećam da je suvremeno društvo spremno za promjenu i dovoljno evoluiralo da prihvati svačiju "osebujnost".
'Zbog krhkog zdravlja, uvijek pazim da se ne preopteretim', kaže...
'Zbog krhkog zdravlja, uvijek pazim da se ne preopteretim', kaže...
Govorite o svemu što ste prolazili u vašoj obitelji, koliko je sve bilo terapijski?
Moj primarni poriv za pisanje knjige ove vrste bio je pomoći nekome nepoznatome. Ponekad sam tome cilju žrtvovala svoj mir, neprospavane noći ili se ogolila do neke razine koja nije uvijek najugodnija, no autentičnost autobiografskog romana je to zahtijevala od mene. Ako bih primijetila da mi se psihičko zdravstveno stanje značajnije pogoršava prestajala bih s pisanjem na dulje vrijeme.
Nastojala sam da knjiga djeluje terapeutski, ali istina je da sam se "borila" s njome.
Kako se sad nosite s terapijom?
Liječim se u Psihijatrijskoj bolnici "Sveti Ivan". Smatram da bi pacijent, ovisno o svojim mogućnostima, morao aktivno sudjelovati u svom liječenju i jako nastojim i trudim se oko toga. Općenito sam "control freak", što mi je dio naravi, a dio dijagnoze, pa detaljno proučim sve terapijske indikacije i eventualne nuspojave svojih lijekova. Terapija psihofarmacima mi je "pogođena" i "uštimana" od strane liječnika i naša komunikacija mi jako puno znači, pri čemu su presudni moja iskrenost i povjerenje.
Ne bojim se liječnika, partneri smo u liječenju, ali ne ulazim u stručni dio njihovog posla i brige o mojem zdravlju.
Svakog jutra, te kroz dan i navečer popijem pozamašnu količinu lijekova koji su mi dragocjeni jer mi omogućavaju da moje trenutno stanje bude zadovoljavajuće, da uredno funkcioniram na dnevnoj bazi, te da imam određenu kvalitetu života. Osim psihofarmaka pijem lijekove i protiv dijabetesa, svakoga ponedjeljka polazim grupnu psihoterapiju, a moj suprug svaka dva tjedna psihoterapiju za članove obitelji, i to nakon što je završio u bolnici organiziranu psihoedukaciju. Također pohodim stručno vođenu biblioterapiju jer sam član kluba "Zajedno" u sklopu kojeg je svakog tjedna organizirana literarna radionica. Postoje i druge multidisciplinarne radionice kojima se pacijenti mogu svojevoljno pridružiti. Psihosocijalna podrška izvrsno je organizirana i koristim je.
'Ljubav sam iskreno priželjkivala, ali je dugo nisam zaista imala.', rekla je Karla...
'Ljubav sam iskreno priželjkivala, ali je dugo nisam zaista imala.', rekla je Karla...
Otvoreno govorite o ljubavnim razočaranjima, jeste li ikada prestali vjerovati u ljubav?
Nemam previše iskustva budući da sam kroz odrastanje jako puno vremena provela po hodnicima zdravstvenih ustanova i u bolničkim posteljama umjesto uživajući u mladosti, izlascima i druženjima. Ljubav sam iskreno priželjkivala, ali je dugo nisam zaista imala. Udala sam se relativno kasno, u 36-oj godini. Naravno da je u dvoje sve lakše. Presudni su razumijevanje, podrška i prihvaćanje.
Opisali ste i komplicirani odnos s Bogom i Crkvom, zašto ste osjećali otpor?
To je teško u par rečenica objasniti, pa će svakako biti jasnije onome tko pročita moju knjigu. Vjera i religija su način razmišljanja, života i prihvaćenih strogih i teško promjenjivih postulata. Kroz vizuru straha od smrti, u sjeni vječnog blaženstva ili vječnog prokletstva oblikuje osobni sustav vrijednosti. Iziskivalo je puno truda i godina kako bih naučila plivati u svemu tome i u vjeri našla sigurnost namjesto straha. Unatoč svemu što sam prošla i još prolazim, začudo jesam praktični vjernik. Bog mi je iznimno važan i puno se družimo. Katolkinja sam.
Pričate i o poslovnim sustavima koji su vas razočarali, jeste li sada ispunjeniji kad radite nešto drugo?
Unutar mastodonta nisam uspijevala nikako se aklimatizirati. Sada donekle uspješno održavam kućanstvo, a kad nešto i radim puno sam bolja u samačkim aktivnostima, nego u timskom radu. Unatoč slaboj i kratkotrajnoj koncentraciji, najradije čitam i pišem. Zbog krhkog zdravlja, uvijek pazim da se ne preopteretim. Ne smijem biti žrtva svoje ambicije.
Iako je napisala već dvije knjige i ljubavni roman, 'Čaj od ruže' je njezin književni prvijenac
Iako je napisala već dvije knjige i ljubavni roman, 'Čaj od ruže' je njezin književni prvijenac
Imate li u planu pisati još knjiga?
"Čaj od ruže" je moj prvijenac koji je odlučio izaći u nesigurnim vremenima svjetske pandemije i jako mi je važan. Ali on nije moja prva ljubav, nego treća knjiga koju sam napisala. Pretpostavljam da će prve dvije također ugledati svjetlo dana, ali u nekim boljim uvjetima i okolnostima. Relativno nedavno Vaš je časopis objavio moj ljubavni roman.
Trenutno radim na novom ljubavnom romanu i to me ispunjava i usrećuje.
Čitajte i:
TATA MALE MILE 'Naša kći i dalje je u vrlo visokom riziku, još ne možemo biti pretjerano ushićeni'