Koliko vam je trebalo dugo od ideje do realizacije „Kraljice Bronxa”?
- Prvu ideju za film dobila sam još 2011. Dakle trebalo mi je deset godina da od ideje dođem do filma koji mogu prikazati. Ako baš nemate jako bogate roditelje, svaki producent će savjetovati redatelju debitantu da napiše scenarij o onome što dobro poznaje, ali i svoje likove stavi u lokacije koje može dobiti jeftino. Tako sam i ja odlučila većinu radnje staviti u kršćansku knjižaru u Bronxu jer je moja obitelj vodila jednu takvu knjižaru, pa sam znala da neću morati puno platiti za snimanje u njoj.
Jeste li ikada razmišljali da naslijedite roditelje i preuzmete kršćansku knjižaru?
- Bojim da je taj vlak otišao. Roditelji su prodali knjižaru, tako da kada bih i željela više je ne bih mogla voditi.
Koliko je ta financijska restrikcija ograničenje, a koliko zapravo izazov?
- Moj je prvi scenarij zapravo bila raskošna povijesna drama. Radnja se događala u četrdesetim godinama prošlog stoljeća u Gani, uz puno prekrasnih kostima i scena na prekrasnim lokacijama. Bila sam ponosna na scenarij, pa sam ga pokazala prijateljici, nagrađivanoj filmašici, i pitala je mislili da mogu snimiti film prema tom scenariju. „Apsolutno ne”, hladno me je poklopila, „Nitko ne zna tko si. Nitko ti neće dati desetke milijuna dolara da bi snimila povijesnu kostimiranu dramu. Napiši nešto što ćeš moći snimiti”. Bio je to odličan savjet. Istina, trebalo mi je vremena da snimim i „Kraljicu iz Bronxa”, ali da nisam imala nekog tako iskrenog, ne bih je nikada ni snimila. Još uvijek bih išla okolo po Hollywoodu tražeći nekoga tko će financirati moj visokobudžetni povijesni spektakl.
Koliko je „Kraljica Bronxa” onda autobiografski film?
- Nije autobiografski, ali ima dosta elemenata iz mojeg života. Dosta situacija kojima sam prisustvovala ili čula o njima, a koje bih onda dramski obradila. Cijela premisa filma je taj sukob između ganske i američke strane obitelji.
Koja je glavna razlika između ganske i američke strane?
- Ljudi iz Gane su puno tradicionalniji i okrenuti svojim obiteljima. Izuzetno se poštuje hijerarhija u obitelji, slušaju se stariji članovi. Ponekad zbog toga upadam u probleme, jer dođem kao tipična Amerikanka koja želi izraziti svoje mišljenje, pokazati svoju osobnost, a onda shvatim da sam u drugačijoj kulturi. Tada se moram podsjetiti da u svojoj ganskoj obitelji nisam Amerikanka, da mi je najbolje smješkati se i klimati glavom, bez obzira na to što mi ujak ide itekako na živce. Recimo ujaka nikada ne mogu zvati Johnny, uvijek moram kazati ujak Johnny, moram iskazati to poštovanje. U Americi je to čudno, ovdje čak i neka djeca svoje majke ne zovu mama, već im se obraćaju po njihovom imenu.
Jeste li imali tinejdžersku fazu kada ste se bunili protiv ganskih običaja i svima govorili da ste Amerikanka?
- Naravno. Teško je naći tinejdžera koji je zadovoljan svojom obitelji. (smijeh) Nije jednostavno kada pozovete prijateljice da dođu kod vas, a one odmah s vrata pitaju zašto mi kući tako smrdi. „Nije to ništa, mama kuha kozje meso”, odgovorila bih, a one bi napravile lice kao da će povratiti. Naravno, nakon toga počnete izbjegavati jesti kod kuće i sve više bježite u McDonalds na hamburger i krumpiriće. No, kako odrastete napraviti puni krug i vratite se okusima i tradicijama svoje obitelji.
Kako je vaša obitelj reagirala kada ste rekli da želite biti glumica i redateljica?
- Bili su očajni. Mrzili su taj moj odabir. Bili su užasnuti što su potrošili toliko novca na moje obrazovanje da bih im na kraju rekli da ću biti konobarica dok čekam da mi netko da neku ulogu. Tada sam im vikala da me ne razumiju, da ne osjećaju moju strast, ali sada shvaćam da su se samo brinuli za mene. Vjerojatno bih i ja na njihovom mjestu bila prestrašena.
Kada ste odlučili da želite biti glumica?
- Glumom sam se zarazila u srednjoj školi. Pohađala sam internat u Connecticutu gdje smo imali kazališnu grupu s dugačkom tradicijom. Istu su školu pohađale i Elisabeth Waterston i Betty Gilpin, pa je očito taj program bio dosta kvalitetan. Nakon toga sam upisala francuski i sociologiju na Sveučilištu u Pennsylvaniji, htjela sam nastaviti studirati pravo, ali na kraju je glumački zov bio prejak. U potrazi za ulogama otišla sam u New York na veliku žalost mojih roditelja. Ipak, odlučili su mi pomoći. Rekli su da će mi godinu dana plaćati stanarinu, ali nakon toga se moram sama snaći. Ima glumaca poput Johna Krasinskog koji su imali sličnu priču, roditelji su im rekli da će ih financirati godinu dana, a zatim bi u zadnjem tjednu dobili pravu ulogu. Meni se to nije dogodilo. Godina je prošla, nisam imala uloga, ali nisam ni htjela odustati. Počela sam konobariti te nastavila redovito odlaziti na audicije.
Kako na sebe gledate? Jeste li primarno redateljica, glumica ili scenaristica?
- Teško mi je to troje razdvojiti. Zato što smo posljednjih godinu dana u pandemiji, možda se trenutno najviše smatram scenaristicom jer to pisati mogu sama kod kuće bez da nosim masku. A onda sam početkom godine snimala seriju „Pročelnica” i nakon samo jednog dana setu sjetila sam se zašto obožavam biti glumica. Zato bih rekla da se dvoumim što mi je draže, pisanje scenarija ili gluma, ali tko zna, život je dug i možda na kraju najviše zavolim režiju.
Nakon što ste režirali „Kraljicu Bronxa” je li vam teže kao glumici slušate upute drugih redatelja? Pomislite li da biste možda mogli bolje?
- Definitivno ne. Kada sam glumica onda sam samo glumica. Ne promatram druge redatelje razmišljajući mogu li bolje ili lošije. Iskreno, za mene je gluma poput odmora. Kada ste redateljica, scenaristica i glumica na jednom projektu onda u svakom trenutku morate sve znati, sve nadgledati, za sve biti odgovorna... Svi vas pitaju za mišljenje i za sve morate imati odgovor. Kada ste glumica onda morate znati samo svoje rečenice i gdje morate doći ispred kamere, to je pravo olakšanje. Čisti odmor. Raj.
Čitajte i: Genijalni Netflix dokumentarci o slavnim glazbenicima: Izdvojili smo one koje morate pogledati
Jeste li se tako opušteno osjećali i na snimanju „Pročelnice”?
- Bilo je sjajno. Jedini minus je bio što smo snimali tijekom pandemije, pa nije bilo one opuštenosti među ekipom koja inače zna biti na setu. Nismo išli zajedno na piće, nije bilo druženja nakon seta. Prava je to šteta jer je glumački ansambl bio sjajan. Obožavam Holland Taylor, Boba Balabana, Amandu Peet, Sandru Oh...
Nakon niza sjajnih serija kao što su „Pročelnica” i „13 razloga zašto”, jeste li sebi priznali da ste napokon uspjeli kao glumica?
- Iskreno, još uvijek mislim da su najbolje uloge ispred mene. Još nijednom nisam sama sebi rekla: „Bravo, Nana! Uspjela si!”. Ako sada počnem o tome razmišljati, vjerojatno ću upasti u egzistencijalnu krizu, ali doista mislim da će publika tek vidjeti moje najbolje uloge.