Mogao je postati meteorolog, ali srećom po filmsku i kazališnu publiku - nije!
On je zvijezda serije "Gora" koja se upravo emitira na HRT-u, strastveni čitač Krleže, predani hobist u tajlandskom boksu i nogometu. Skroman, duhovit i talentiran, što od ovog tjedna pokazuje i na kazališnoj sceni. Naime, u teatru &TD igra u predstavi "Marija Stuart" koju je režirala Anastasija Jankovska. Od uloge Slavena u Gori do grofa Leicestera u spomenutoj predstavi dijapazon, njegovih glumačkih vještina se razotkrio u punom sjaju. On je Kristijan Petelin (26) i upravo stupa na zvjezdani glumački teritorij....
Gdje je početak s glumom? Što kažu vaša sjećanja?
- Početak s glumom imam preko tuđeg sjećanja, roditeljskog. Mama kaže da sam imao četiri godine i bile su maškare. Obukao sam se kao lovac Luka, a s obzirom na to da su se maškare odvijale u Općinskom domu, prišao mi je prijatelj mojih roditelja i pitao me hoću li biti lovac kada odrastem, na što sam mu tada prilično samouvjereno rekao da ću biti glumac. Taj stav sam nastavio nositi kroz život – uvijek sam bio živahan, glasan, i htio sam biti u centru pažnje:"vidite, mogu ovo, mogu ono" te sam kroz vrtić i osnovnu školu sudjelovao u svim školskim predstavama. Oduvijek sam volio glumu, ali nisam ozbiljno razmišljao o njoj kao profesiji. Takvo nešto mi se nije činilo zapravo mogućim. Tek u trećem srednje sam odlučio da ću ozbiljno probati. Znao sam samo da hoću, a kako i što, to nisam znao. U trenucima nesigurnosti sam mislio – "ma što ćeš ti iz Lokava se baviti kao nekom glumom, a nikad se ozbiljno nisi ni susreo s time. Budi realan.", ali želja je prevagnula….
A što ste sve radili do samog upisa, jer taj “stvarni” život, znamo, ozbiljna je priprema za glumački posao?
- Prije studija radio sam u pilani, iako moji roditelji nisu htjeli da radim takav posao za minimalnu plaću ako nije potrebno. Nisam htio čamiti doma uz zdrave ruke i noge, htio sam imati svoju plaću i osjećati se korisno. Nisam se najbolje nosio s tim psihički jer sam se osjećao kao da sam na nekoj pauzi i da je vrijeme stalo, svi moji prijatelji su se razbježali po gradovima i studirali, dok sam ja imao osjećaj da sam zapeo u vremenu i prostoru. Ali i tih godinu dana donijelo mi je korisne stvari, bio sam kod kuće sa svojima i radio sam što god je trebalo. Od kopanja krumpira, cijepanja drva, postavljanja laminata, do miješanja cementa i žbukanja.
Pentranja koja gledamo u seriji "Gora" vama nisu iskustveno nepoznata?
- Zaista nisu, sve sam to kao dijete obišao. Snimali smo u park šumi Golubinjak koja je u Lokvama. S ceste sam tada vidio svoju kuću i bio je nevjerojatan osjećaj imati mogućnost nakon snimanja pješke otići doma.
Kojim se "principom" vi više vodite u svom privatnom životu? Afektivno, racionalno? Gluma je afektivna profesija...
- Osobno, racionalno. Ali u isto vrijeme znam biti i prilično impulzivan, što se s godinama događa sve rjeđe, i to je dobro. Nisam glumac koji se previše oslanja na emocije. Dakako, kada čitam scenu, bitno je saznati kako se lik osjeća, ali neke procedure i tehnike koje glumci prakticiraju, meni nisu bliske.
Ipak, što vam je ponajbolje osiguralo stabilno "postojanje" na sceni, ispred kamere? Rad na glasu, tijelu?
- U obrazovanju se nisam oslanjao na inspiraciju i emociju nego na tehniku, ne na volju već na odgovornost. Profesori Rališ, Grabarić i Devlahović su uvelike oblikovali glumca u meni. S njima sam savladao tehničke stvari koje su me dovele u nultu poziciju kao izvođača. Naučeno pravilno disanje je pola posla dobre izvedbe, dobre međuigre, i s tim nema potrebe za imaginacijom i oslanjanjem na emocije. Kad glumac to uspije savladati, sve se to događa podsvjesno i tada svu pažnju može usmjeriti na situaciju koju zajedno kreira s kolegama na sceni. U tom trenutku bilo koja emocija koju bi u nama publika trebala vidjeti, nastat će sama od sebe. Nažalost ako je glumac i savladao sve te gore navedene stvari, to ne znači da će svaki puta uspjeti u tome. Svaka izvedba se gradi iznova.
Vidite se više pred kamerama ili na kazališnoj sceni?
- Kroz pet mjeseci snimanja dosta sam se opustio pred kamerom, ali još uvijek mi je to nepoznati teren. Volio bih se nastaviti baviti radom ispred kamere, ali i kazalištem. Kazalište donosi nešto drugačije od snimanja, neku neponovljivost, nemogućnost kontrole, jednom kada predstava krene, nema zaustavljanja, odgovornost je nekako veća.
Kako dolazite do stanja “opuštenosti”?
- Kretanje je ključna riječ. Igram nogomet, treniram tajlandski boks, a prošli zimu sam se nakon dosta godina vratio i skijanju. Volim izmoriti svoje tijelo. Tjelesni umor mi više pomaže da budem u dobrom psihičkom stanju nego fizičkom. Sport postaje terapija.
Kako vi sami konzumirate kulturu? Što ponajviše?
- Najčešće kroz filmove i serije, ali trenutno najviše kroz čitanje. Krleža, Čehov, Tolkien... Ovisno što me u tom trenutku zanima.
Koja vam je najdraža "filozofija" glume? S kojom se slažete?
- Ne volim kada se komplicira oko glume. To nije lagan posao, ali gluma može, i u većini slučajeva treba biti jednostavna. Postoji više načina i tehnika da glumac dođe do željenog cilja, od psiholoških gesti, emotivnog pamćenja, imaginacije, Čehovljeve metode, uspostavljanja normativne i tehničke ličnosti i tako dalje. Čitao sam o svim tim tehnikama i proučavao ih koliko sam smatrao da je u tom trenutku potrebno. Ne može se reći da je ijedna od tih tehnika pogrešna zato što im je cilj isti, a to je da glumac bude uvjerljiv i iskren u svojoj izvedbi. Na Akademiji u Zagrebu se ne bavimo nijednom od tih tehnika isključivo. Kroz pet godina studija stupamo u kontakt s mnogo profesora i svatko od njih se trudi prenijeti svoje znanje na nas najbolje što može. Trudio sam se naučiti što više od svih i uzeti onaj dio koji smatram najkorisnijim za sebe. Kao što sam već rekao najviše su mi pomogli Tomislav Rališ i Ozren Grabarić koji se fokusiraju na glas, tijelo, disanje i odnos glumca s tekstom, a o tome je najviše pisala Cicely Berry.
Koje glumačke uloge želite odigrati?
- Postoji puno toga što bih još htio zato što je moja karijera tek na početku tako da ne znam što bih sve sada posebno istaknuo, ali još od početka svog studiranja želja mi je iskušati se u ulozi Toma iz drame "Staklena menažerija". Već sam rekao da volim fizičke aktivnosti pa tako među njima i ples. Ako mi se ukaže prilika da i u tome vidim koliko mogu, mislim da ću drage volje prihvatiti.
Gluma je kao sport? Ili matematika?
- Ako moram naći poveznicu, rekao bih da je više kao sport. Predstave i scene u filmovima se mogu odigrati na mnogo načina a da i dalje dobijete kvalitetan rezultat, isto kao i nogometna utakmica.
Jeste li ikada zaista željeli biti meteorolog?
- Nikada (smijeh). Htio sam ići tamo gdje ide većina mojih prijatelja iz osnovne škole. Meteorologija me nije nikad posebno zanimala.
Imate li glumačko, odnosno meteorološko praznovjerje – bilo koje vrste?
-Ne. Ne vjerujem u lošu sreću zbog ljubičastog kišobrana na sceni.
Što vas najviše zabavlja u slobodno vrijeme – koja društvena igra, s obzirom na to da ste veliki obožavatelj?
- Sport, čitanje, PlayStation, i naravno društvene igre. Nema smisla izdvajati ijednu. Igram sve, samo dok nije Čovječe ne ljuti se (smijeh). Što kompleksnije to bolje.
Klubovi i glazba ili doma - vino i gitara?
- Druženje kod nekoga uvijek prije klubova, ali bez gitare. Više volim razgovor od pjevanja.
Vjerujete li da je gluma omniprezentna aktivnost svih nas i da uvijek, svjesno ili nesvjesno upravljamo dojmom o sebi?
- Normalno je da se želimo svidjeti ljudima oko sebe. Ne bih rekao da glumimo, ali trudimo se ljudima oko sebe pokazati svoje najbolje osobine, a mane sakriti.
Koji i kakav dojam o sebi želite ostaviti?
- Teško pitanje (smijeh). Ne znam baš odgovor na to. Ali cijenim iskrenost, upornost i predanost. Mislim da bih takav dojam htio ostaviti i o sebi.