Kako je došlo do suradnje s Lanom Barić?
- Davne 2012., na prijedlog Ivane Roščić, Lana i producentica Irena Marković pozvale su me na sastanak i dale mi scenarij u koji sam se zaljubio na prvo čitanje. To je jedan od onih trenutaka kada ste ljubomorni što vi niste napisali nešto tako dobro.
Je li vam bilo teško kao muškarcu režirati tipičnu žensku priču, o Terezi koja ispituje vrijednost svog rutinskog braka?
- Nije. S obzirom na to da smo godinama radili na projektu, imao sam se vremena pripremiti i saživjeti s pričom. U tih osam godina više se promijenio scenarij nego položaj žene u društvu, tako da nije bilo teško osjetiti što Lana ovim scenarijem želi reći. Živimo u muškom svijetu, nemamo jednake startne pozicije, žene i dalje nisu ravnopravne i još uvijek na neke postupke društvo drugačije gleda ako ih napravi žena.
Ovaj film vam je donio i brojna priznanja, uključujući i Nagradu Vladimir Nazor koju dodjeljuje Ministarstvo kulture i medija. Što ona za vas znači?
- Imam tu sreću da mi je ovo već drugi Nazor. Film je težak i skup posao, iza njega stoji puno vremena i odricanja, ali meni je najljepši. Nagrade dođu kao šlag na torti, ali se od njih ne može živjeti pa ih treba zaboraviti i krenuti dalje.
Pripremate li novi projekt?
- Radim na filmu o životu Dražena Petrovića koji je po meni, uz Matu Parlova, naš najveći sportaš svih vremena. Još smo u fazi priprema, u razgovorima s prijateljima i obitelji. Dražen je bio izuzetna ličnost i karakter, što je za filmski scenarij jako zahvalno. Njegova ozbiljnost u pristupu košarci i istovremena dječja razigranost i danas očaravaju neke nove klince, ne samo nas koji smo njegove pokrete upijali i ponavljali ih na igralištima od jutra do mraka.