Sandra Lončarić: "Sve je u malim gestama, ne mora to biti ništa spektakularno, vaših pet minuta nekome znači sve"

Humanitarni rad je za glumicu Sandru Lončarić dio njezina života. Majka joj je prenijela ljubav prema pomaganju drugima i danas je uvjerena kako su male geste dovoljne da nekoga razveselimo.

"Meni to ide iz moga doma. Sjećam se još kao dijete kako je moja mama cijeli život nekome nešto davala. Kad god bi netko pokucao na vrata – tražio hranu ili neku drugu pomoć – ona bi pomogla. Tako sam odrasla, tako sam učila još kao mala – da je davanje lijepo i da je važno pomagati drugima. I tome učim i svog sina", govori glumica koja naglašava kako smatra da smo rođeni da budemo tu jedni za druge, a ne jedni protiv drugih.

"Jedno vrijeme sam bila jako zauzeta pa nisam stizala, ali u jednom trenutku mi se otvorilo više slobodnog vremena kada sam samu sebe upitala što mogu dati zajednici, kako mogu doprinijeti. Razmišljala sam o tome tko bi bio najpotrebitiji i činilo mi se da su to djeca i starci. Najprije sam mislila otići u dom za nezbrinutu djecu, no jednog sam dana prolazila pored tog staračkog doma i sinula mi je ideja da se javim ravnatelju s idejom da svake subote, prije njihove večere, se družimo gdje ja njima nešto odglumim, da im dam doprinos iz svog faha. Oni svi ionako gledaju televiziju, serije u kojima sam glumila, pa ću biti i netko koga znaju pa makar i preko televizije. Željela sam im pokazati da nisu sami, da imaju podršku. Dovoljno je da samo pričate s njima. Meni je sve to prekrasno, nakon svakog druženja vratila bih se puna energije jer me oni napune svojom zahvalnošću.

Govorila bih im kako mi je izgledao tjedan, kako to izgleda iza scene kad se priprema kazališna predstava, kako izgleda snimanje serije. Osim toga, mnogi od njih pišu svoju poeziju pa sam i čitala njihove pjesme. Divan je osjećaj kad vidite tu sreću na licima ljudi koji su te stihove napisali prije nekoliko godina, a sada su oživljeni, izašli su iz ladice, u njima je uživao cijeli dom. To su te male geste koje učine mnogo. Svima njima sam rekla da me mogu slobodno nazvati kad god im je teško pa me par bakica zvalo samo da čuju kako sam ja. Sve je to tako lijepo. I kroz njihove životne priče naučiš puno toga. Prvenstveno da je život kratak i da moramo biti tu jedni za druge. Da moramo biti što bolji ljudi.

Volontiranje me promijenilo u svakom segmentu mog bića upravo zbog tog osjećaja zahvalnosti da mogu nekome pomoći. Pomoglo mi je da spoznam koliko su te male geste važne u životu i da shvatim koliko je zahvalnost bitna. Mene je promijenilo i svakog čovjeka će promijeniti jer ljubav i dobrota mijenjaju. Humanitarni rad ne mora biti spektakularan. Dovoljno je da posjetimo nekoga, da kažemo tu sam za tebe, saslušat ću te. Nekome je to sve, a nama je pet minuta – što je nama pet minuta u životu?

Ljubav prema pomaganju prenijela sam i na sina. On ne volontira, ali ponosna sam na njega jer pomaže svakodnevno kad vidi nekoga kome je pomoć potrebna i presretna sam jer vidim koliko je sretan i ispunjen zbog toga. S njim sam, kad je bio dijete, umjesto priče za laku noć, pričala o tome na čemu je zahvalan taj dan. Na početku se nije mogao sjetiti ničega pa bih mu ja krenula govoriti kako moramo biti zahvalni što imamo krov nad glavom, što imamo hranu, da su to stvari koje se ne podrazumijevaju i da na njima trebamo biti zahvalni. Tako smo razvijali zahvalnost i on bi se sve lakše i lakše prisjećao lijepih stvari na kojima je zahvalan. Mislim da je zahvalnost temelj svakog sretnog života.

Nadam se da sam utjecala, ne samo na kolege, nego i na druge ljude. Nadam se da kroz svoje djelovanje dajem primjer drugim ljudima. Znam da su neki zahvaljujući mojem volontiranju u staračkom domu došli na ideju da istu stvar rade u dječjem domu. I zbog toga sam pristala pričati o tome. Ne zato što se želim isticati, nego da osvijestimo ljudima da je to toliko divno i moćno i dobro za nas ljude. Ako pomogneš nekome, tebi život to na neki drugi način vrati.