Svi smo iskusili raspad veze ili braka, onaj osjećaj propadanja kroz imaginarnu višekatnicu izgrađenu od ljubavnih iluzija. A onda bi nam, u trenutku kad samo što se ne prizemljimo o tlo, najbolja frendica ili frend ublažili pad imaginarnim jastukom. Dali bi nam razlog da se ne raspadnemo što god to bilo: privukli bi nas u zagrljaj, pružili nam čokoladu, čašu vina, činili ono zbog čega su postali naši BFF ili "my person", kako bi to rekla dr. Cristina Yang u seriji "Uvod u anatomiju". Ali što kad njih izgubimo? Što učiniti sa srcem koje je slomio/la prijatelj/ica? Jedan od najbolnijih prekida odnosa često se odnosi baš na te na spone. Fraza kako prijateljstvo nije pravo ako ne izdrži test vremena, nije od pomoći. Kako i bi kad je prijatelj, koji nas sada odguruje od sebe, bio sve ono što mi nismo?
Okej, nađemo li se u fazi kada osobu koja nas je naglo odbacila bez objašnjenja i više ne želi komunicirati s nama - dižemo u nebesa i u glavi stalno vrtimo film "zašto mi se ovo dogodilo", vrijeme je za povlačenje ručne kočnice. I razgovor sa stručnjakom, u ovom slučaju Ivanom Peršin, edukanticom završne godine gestalt psihoterapije.
"Najvažnija stvar koju trebamo napraviti jest vratiti se sebi. Trebali bismo si postaviti pitanja: "Što me zadržava u tom (raskinutom) odnosu? Zašto sam mislima i dalje tamo? Što mi je u tom odnosu bilo bitno? Zašto ga ne mogu pustiti? Bilo bi idealno porazgovarati s prijateljicom ili prijateljem zašto su se od nas udaljili, ali kad to nije moguće, treba se okrenuti sebi". Zašto?
Ako jako patimo za raskinutim prijateljstvom, a druga osoba nije na istom mjestu gdje i mi (čini nam se da je krenula dalje), trebali bismo se zapitati čega je u tom prijateljstvu bilo, a povrijedilo nas je ili što nismo imali, a također nas je zaboljelo?
To je tek početak procesa rada na sebi kako bismo postali bolji prijatelj sebi, a onda i drugima. Linije manjeg otpora uvijek su ugodnije, najlakše je kriviti druge. Jedan wellness ili shopping i sve se čini ljepšim. No, bolne teme ostaju bolne, prebacivanje krivnje ili ugađanje sebi djeluje poput analgetika. Kad-tad naći ćemo se na istom mjestu. Tijekom rada na sebi krenimo od pitanja zašto nam se to dogodilo? Zašto smo "otkantani"? Istina je da situacija koja nam se čini naglom, vjerojatno nije takva. Zanemarili smo osjećaj ili znakove da se prijatelj koji nas je odbacio i mi krećemo u različitim smjerovima. To se jednostavno događa. Zove se život.
"To može biti bilo što, ovisi o osobi koja je donijela odluku o prekidu. Kao što započinjemo odnose zbog raznih razloga, zbog iste palete uzroka ih prekidamo. Ne postoji formula uz čiju pomoć možemo izračunati vjerojatnost pucanja prijateljstva. Trebalo bi krenuti od temeljnih stvari, zapitati se imamo li u tom odnosu poštovanje, razumijevanje, podršku? Jesmo li imali osjećaj da se oboje podjednako brinemo i njegujemo prijateljstvo? Jesmo li od prijatelja mogli i smjeli zatražiti pomoć? Je li prihvaćao našu, jer kad bliska osoba ne prihvaća našu ruku kad ju pružimo u nevolji, vjerojatno nas ne doživljava na isti način kao mi nju. Zdravo prijateljstvo trebala bi biti razmjena dobrog. Važno je osvijestiti koje su naše potrebe u tom odnosu, ali pritom treba imati kapacitet čuti potrebe druge strane. Točno je da nekada ne možemo ispuniti sve potrebe naših prijatelja, ali ih tada treba saslušati, odvojiti vrijeme za njih, razumjeti ih, biti uz njih", savjetuje Peršin.
Sada dolazimo do najtežeg dijela oporavka od raskinutog prijateljstva. Naših očekivanja. Čini se da su "majka" mnogih raskinutih odnosa. Zašto? Zato što su nerijetko prevelika. Nerealna. Nerado ih verbaliziramo: očekujemo da će ih prijatelj pogoditi, a nekada ni sami nismo osvijestili što želimo od tog odnosa?
"Naša očekivanja stvaraju ogroman pritisak. I u prijateljskom i u partnerskom odnosu. Često ih prati situacija da u tom odnosu mi ne funkcioniramo u skladu sa svojim potrebama jer ne znamo kako zatražiti što nam je potrebno. Nekada ne znamo kako sebi predočiti ili dati ono što trebamo i to projiciramo u očekivanja. Dakle, treba jasno reći što tražimo od druge osobe. Tada ćemo znati može li nam to pružiti ili ne", ističe naša sugovornica. Također, treba znati da prijatelji nisu super junaci. Sviđa nam se tako ih vidjeti, dali smo im posebne moći zbog vlastitih (neispunjenih) očekivanja, ali realno, ljudi su poput nas. Griješe. Možda je takva i odluka da nas odbace, ali to ne bi trebao biti naš problem. Bolan raskid naveo nas je postaviti sebi mnogo pitanja.
Taj proces u početku boli, ali s vremenom postaje ljekovit. Učimo i razvijamo se, to je cilj ove priče. Za kraj, Ivana Peršin otkriva kako je izašla na kraj s vlastitim raskinutim prijateljstvima. "Tu temu vežem uz moja rana prijateljstva. Naučila su me kako vidjeti što meni treba. Tada sam bila fokusirana na ideju: "Sve za prijateljstvo". Bila su mi važnija i od ljubavnih odnosa. Jako sam se davala. U međuvremenu sam shvatila da prijateljstvo treba biti dvosmjerna cesta. Poradila sam na vlastitim (nerealiziranim) očekivanjima. Puno sam očekivala od svojih prijatelja bez da sam jasno komunicirala što bih htjela i koje su mi potrebe? Danas prijateljstvu pristupam zrelije. Jako mi je važno da u prijateljstvu mogu biti ja, kakva jesam. Treba mi poštivanje moje slobode, jer mi je jako važna. Važno mi je da me se poštuje kao osobu, cijeni moje vrijeme, a pritom isto nudim svojim prijateljima”, zaključuje.