Zbog korone smo morali birati odredišta u koja možemo otputovati a da nakon dolaska ne moramo u karantenu, pa smo se na kraju odlučili za Island, zemlju koju smo već odavno željeli posjetiti. Krenuli smo krajem srpnja, kad su za ulazak bili dovoljni covid putovnica i online certifikat.
Prijestolnica sjevera
Preko Münchena smo letjeli u Reykjavik, u glavnom gradu Islanda prenoćili i već ujutro se avionom uputili na naše sljedeće odredište - Akureyri, drugi po veličini grad ove zemlje na sjeveru Atlantika, koji nazivaju i “prijestolnica sjevera”. Željeli smo, naime, izbjeći uobičajene islandske rute na jugu - glavni grad Reykjavik, Plavu lagunu i slično. Više nas je zanimalo istraživanje sjevernog, manje posjećenog dijela Islanda.
Drugi svijet
U Akureyriju smo preuzeli terenska vozila i krenuli u obilazak - prvo prema istoku i jugoistoku, a potom i u unutrašnjost otoka u planinsko područje s vrhovima visokima oko 1500 do 2000 metara. Jedan prijatelj mi je rekao da je Island kao drugi planet i doista je tako. Priroda je nevjerojatna, odlikuje se okrutnom ljepotom, a zbog stalne borbe s tim neumoljivim okolišem i arktičkom klimom i ljudi su drukčiji - ekonomični su, skromni, pomažu jedni drugima, ne vole se isticati, ne hvale se raskoši... U Reykjaviku su nam, primjerice, pokazali vilu bivše islandske premijerke - lijepa je, ali se doima poput naše prosječne vile na obali i nimalo se ne ističe od drugih.
Tolerancija i povjerenje
Dok smo terenskim vozilima putovali po sjeveru, spavali smo u nekoliko malih hotela, jednom i u bivšoj školi preuređenoj za goste, a najčešće na lokalnim farmama kojima je turizam dodatni posao. Na njima su uredili gostinjske zgrade, neki i restorane, a sve je opušteno i prirodno, bez naznaka bilo kakve gramzivosti. Uvijek će vas dočekati netko s ključem, a poslije ga više nećete vidjeti. Sve je za vas otvoreno i dostupno. Ako to ipak želite, vlasnik će vam rado pokazati kako izgleda njegova farma i kako se živi na njoj. Fasciniralo me i povjerenje koje ovdje vlada - u tim malim mjestašcima ključevi se ostavljaju u automobilima, a kuće se ne zaključavaju. Sve to govori koliko su ovdje ljudi upućeni jedni na druge i koliko si međusobno vjeruju. To smo vidjeli i u jednom termalnom kupalištu na sjeverozapadu otoka - ručnici se ne preuzimaju na recepciji, nego stoje pokraj tuš-kabina pa ih posjetitelji slobodno uzimaju i poslije tamo ostavljaju.
Ceste
Putovanje na kakvo smo se mi bili odlučili jedino je moguće terenskim vozilima. Ceste su uglavnom makadamske ili presvučene samo tankim slojem asfalta jer ih ionako uništavaju led i snijeg zimi, a bujice i kiša ljeti, pa ih se i ne isplati stalno popravljati. I to je još jedan pokazatelj kako se na Islandu živi štedljivo i odgovorno barata novcem.
Umjetnici u staroj tvornici
Na putu smo stali i u Hjalteyriju, malom ribarskom seocetu 35 kilometara od Akureyrija, gdje smo organizirali malu feštu za moj rođendan. Hjalteyri ima tridesetak stanovnika, no nekad je bio veliki centar za preradu haringi koje su se ovdje lovile u velikim količinama. Danas je u nekadašnjoj tvornici umjetnička kolonija, gdje mladi ljudi tijekom dana rade, a navečer pokazuju što su napravili i zabavljaju se.
Čitajte i: Komadić raja u kornatskom arhipelagu: Šator pod zvijezdama i najljepše buđenje u masliniku uz more
Potraga za kitovima
Iz Hjalteyrija smo se 70 kilometara dugačkim uskim fjordom Eyjafjörður na brodu uputili na pučinu, na promatranje kitova. Plovili smo tri sata, odjeveni u zaštitne kombinezone da bi ostali suhi od vode koja je prskala svuda oko nas. More je bilo olujno pa se naš brod probijao kroz valove i da nismo dobili ta odijela, bili bismo mokri do kože.
Bogatstvo vode
Vidjeli smo nekoliko velikih vodopada, a jedan od najspektakularnijih je Dettifoss. Po količini vode koja se niz njega obrušava najveći je u Europi i jedan od najvećih na svijetu. Da bismo došli do njega, hodali smo pješačkom stazom koja prolazi kroz kanjon i još prije nego što nam se pokazao pred očima čuli zaglušujuću buku, toliko snažnu da izaziva strahopoštovanje.
Fantastična kuhinja
Volimo janjetinu, a ondje se ona priprema na sve moguće načine. Jeli smo je i u mjestašcima na sjeveru, gdje je odlična i svježa riba, kao i u Reykjaviku, u koji smo se vratili na kraju putovanja i u njemu proveli još jednu noć prije povratka u Hrvatsku. Cijene pića u barovima su visoke, ali se isplati iskusiti i noćni život u Reykjaviku, gdje smo na uličnom štandu jeli hot dog od janjetine. Prodaje se u crnom pecivu, s hrskavim prženim lukom, i tvrdim da je najbolji na svijetu.
