"Moja mater iz mene izleti kad se najmanje nadam": Tisja Kljaković Braić o obitelji, pubertetu i novoj knjizi

Nakon „Oni“, pa „Oni 2“, stigli su i „Oni ka…“. Jesu li se vaši junaci u međuvremenu promijenili ili su ostali isti, samo su se pojavili novi problemi?

 - Mislim da su oni karakterno ostali isti, možda su pinku ostarili, malo su više čangrizavi.

 U novoj knjizi bavite se i roditeljima djece u pubertetu. Je li pubertet najveći izazov roditeljstva ili je tek početak spoznaje da roditelji zapravo nemaju baš sve pod kontrolom?

 - Meni je trenutno najveći izazov roditeljstva pubertet. Ali u onom momentu kad se dite rodi počinje izazov, više ništa nije kao prije. Počinje vječna strepnja i vječni izazovi. Nemam namjeru kontrolirat njihove živote, ali ta želja da ih se zaštiti je baš jaka. Ona nemoć kad zoveš na mobitel peti put pa ti se ne javlja… I olakšanje kad je dobiješ.

Imate dvije kćeri. Prepoznaju li se one u vašim crtežima? Jesu li vam ikada prigovorile da ste neku obiteljsku situaciju previše vjerno prenijeli na papir?

- Issa ima 16 godina i baš me zanimala njena reakcija na poglavlje „Oni ka roditelji diteta u pubertetu“. Ma ništa, smije se. Čak joj je i drago. Priča kako ju je razrednica pitala – Šta ima za marendu? Kaže – Mislim se šta me pita, a ono ona tvoja karikatura izašla di mi ti govoriš „Dobro jutro ljubavi“, a ja tebi „Mrzin te, šta ima za marendu?“. Moja druga 'ćer Nastja ima pet godina i za nju sam prije tri godine napisala i nacrtala slikovnicu „Pita moja mama imate li jedno jaje“. Njoj je do jučer bilo neugodno šta ima slikovnicu o sebi, al' kad je vidila da druga dica znaju napamet cilu slikovnicu sad i ona traži svaku noć prije spavanja da je čitamo. Omililo joj se pa bi i nastavak.

Koliko vaše kćeri utječu na vaš humor i pogled na svijet? Dogodi li vam se da upravo one izgovore nešto što odmah poželite nacrtati?

- Ova mlađa je izvor. Evo jučer je bila na izlet u spilju Vranjaču pa je rekla da nije vidila. Šimšiš, pa da je jela juhu koja se ne miče (čitaj gustu juhu)… To sve triba zapisivat jer pobigne . A stariju sam ovjekovječila. Čim zvizne vratima, imam materijala.

Kažete kako s godinama sve više sličimo svojim roditeljima, ne samo fizički nego i karakterno. Koju ste osobinu svojih roditelja kod sebe najkasnije prepoznali – i jeste li se tome nasmijali ili zabrinuli?

 - Ma tila ne tila, moja mater iz mene izleti kad se najmanje nadam. To se ne može obuzdat snagom uma. Nasmijem se i zabrinem u istom momentu. Ne znam sad koju osobinu sam naslijedila to su više reakcije, pokreti, moti.

A što je s vašim suprugom? Je li već naviknuo da bi i najobičnija rečenica ili kućna rasprava mogli završiti kao inspiracija za novu ilustraciju? Ima li pravo veta na neki crtež?

- Istina, ja često krenem od nas, mada nije nužno. Inspiriraju me i moj prijatelji. Ono što je bitno je to da se svi moraju pripoznat. Tako da sve te situacije ne možemo mi svojatat. Da crtam neke naše situacije ni'ko to ne bi ni razumija. Tako da se Igor nema šta ljutit. A i da kaže da mu nešto smeta makla bi'.

Što vam je danas najzabavnije promatrati u partnerskim odnosima?

 - Ka i uvik - reakcije na neku situaciju. Promatrač sam koji vadi naizgled nebitno i to stavlja na pijedestal. Osvitlim situaciju koja bi prošla ispod radara.

 U novoj knjizi ima više obojenih detalja, novih situacija i novih likova. Je li to znak da se i vaš crtački svijet pomalo mijenja ili ste jednostavno osjetili da vam treba nešto novo?

 - Mijenja se, uvik se mijenja. Njihova se transformacija dogodila gotovo neprimjetno za mene. Usporedite crteže od prije deset godina i vidit ćete veliku promjenu. U svijet karikature ušla sam iz slikarstva u kojem su moji likovi bili infantilno nacrtani. Sad je to već strip. Boju sam dodala radi izložbi na kojima su Oni bili uživo izlagani. Činilo mi se da je efektnije dodat malo boje, ali malo. Boja je tu samo da nešto naglasi.

Kažete da kroz crteže prikazujete situacije koje svi prepoznajemo, ali ih možda ne primjećujemo. Koliko vam je potrebno promatrati ljude da biste pronašli onu jednu sitnicu iz svakodnevice koja će postati dobra ilustracija?

 - To radim automatski i stalno, gotovo da mi je postala opsesija. Svemu dajem mogućnost da postane crtež. Nekad prođe, nekad ne. Tek kad bacim na papir znam jel' valja.

 Jesu li vaši partnerski odnosi jednako duhoviti kao oni koje crtate ili humor ponekad služi i kao način da se lakše prežive bračne nesavršenosti?

 - Mislim da je ovo drugo. Triba sve okrenit' na zajebanciju. Lakše je tako živit. Sve te situacije zapravo uopće nisu komične dok ih se ne osvijetli. Tek tada vidimo koliko je sve apsurdno i smišno.

 U novoj knjizi pojavljuju se i teme iznajmljivanja i turizma. Je li to inspiracija iz osobnog iskustva ili ste zaključili da je hrvatski turizam neiscrpan izvor komičnih situacija?

 - Sve o čemu pišem i crtam uglavnom je proživljeno. Tada najbolje mogu 'vatat srž. Otvaramo jedno novo poglavlje života u Dalmaciji. Za mene je to izvor novih baza u kojima će se svi koji se znoje čisteći apartmane pripoznat.

Vaše knjige mnogi opisuju kao antistresnu terapiju. Pomaže li i vama crtanje da se oslobodite stresa ili ste upravo tijekom crtanja najviše izloženi vlastitim živcima?

- Baš čitam komentare ispod svojih karikatura, bude ih po 150, 200 i ono šta me veseli da su mahom pozitivni. Kao neko područje bez mržnje šta je danas rijetkost. Ljude opuštaju teme koje ne izazivaju žestoke emocije. Na zadnjoj su se koncentrirali na to koliko traje kesica parmezana za ručkom. Šta se mene tiče dok slikam, dok crtam naravno da upregnem mozak, nije to stres. Mene nosi želja i znatiželja da vidim šta ću proizvest. Tako volim taj osjećaj kad znam da imam nešto dobro šta će ljudima donit dobro raspoloženje pa makar na pet minuta. Stvarno je to dobar osjećaj.

Što vas privatno najviše može nasmijati? Recimo kod supruga... 

- Moj muž uvik nešto popravlja i strašno je živčan dok to radi. I kad krene beštimat tek tad mu i krene popravak.

Koja ilustracija trenutno najbolje opisuje vaš život u ovom trenutku – što se na njoj nalazi i tko je glavni lik?

- Uvik zadnja. Baš mi ide na živce kad me znakovito gleda dok tresen parmezan po manistri na pome. Trpi, trpi, pa kaže – Ejjj lakše malo!