Poznati baletni par pokazao nam je svoju  bajkovitu oazu na Žumberku: „Ovu smo kuću gradili tri puta“

U baletu „Orašar“ prošla je gotovo sve uloge, od djevojčice i miša do Klare i Vile šećera, a danas, na zalasku plesačke karijere, igra baku. Petra Vargović Stanciu (44), dugogodišnja solistica Baleta zagrebačkog HNK-a, na pozornici će ostati još nekoliko sezona, dok je njezin suprug George Stanciu (44), donedavni prvak Baleta istog kazališta, sredinom listopada otišao u mirovinu. No od kazališta se nije oprostio jer nastavlja raditi kao baletni majstor i inspicijent. I dok ih uz zagrebački HNK veže gotovo cijeli profesionalni život, posljednjih nekoliko godina slobodno vrijeme sve češće provode na južnim obroncima Žumberka. Ondje, manje od sat vremena vožnje od Zagreba, imaju drvenu kućicu koju su uz pomoć sinova Lukasa (15) i Gabriela (10) uredili gotovo vlastitim rukama. A iza te naizgled idilične priče kriju se obiteljske uspomene, požar, mnogo fizičkog rada, pokoja nezgoda i poprilično smijeha.

„Ja kažem da smo kućicu treći put podigli poput feniksa iz pepela. Prvu je, u alpskom stilu, godinama gradio moj tata. Uložio je u nju dvadeset godina života i rada, a onda je zbog grijalice izgorjela u dvadeset minuta. Tata to nikada nije mogao prežaliti pa je na istom mjestu ponovno napravio malu kuću. Nije bila savršeno izvedena, više sklepana, ali njemu je bilo važno da ovdje može dolaziti, osobito nakon odlaska u mirovinu“, prisjeća se Petra, koja je na Žumberak dolazila još kao djevojčica.

Nakon očeve smrti kućica je postupno propadala, a Petra i George gotovo su deset godina razmišljali što učiniti s njom. Na kraju su odlučili srušiti dotrajalu građevinu i na njezinu mjestu podignuti novu, također drvenu. Posao izrade i postavljanja kuće povjerili su specijaliziranoj  firmi, no sve ostalo, od uređenja interijera do terase, stepenica i okoliša, pretvorilo se u obiteljski projekt.

„Drvena kuća traži održavanje. Treba je redovito premazivati i štititi od vremenskih uvjeta, a ovdje su zime ozbiljne. No nama je to postalo zadovoljstvo. Svatko je preuzeo dio posla, a posebno mi je drago što su se uključili i naši dečki“, govori Petra.

George, baletan i talentirani glazbenik, otkrio je da mu građevinski poslovi jednako dobro leže. Skoro sve u kući napravio je sam, naravno pomagali su mu i sinovi, mlađi mu je bio ispomoć kada je radio drvene konstrukcije, dok mu je stariji pomagao s pločicama u kupaoni, izolacijom i težim poslovima. Sam je izradio stepenice i pergolu, preuredio ogradu, a okušao se i u zidanju.

„Prije nego što krenem u neki posao, proučavam kako se to radi. Pogledam bezbroj videa na YouTubeu, malo vježbam i onda se primim posla. Naravno da pogriješim. Evo, napravio sam stepenice i već znam da ću ih iduće godine prepravljati. Ove će izdržati, a sljedeće će biti bolje. Tako se uči“, smije se George, kojem rad s rukama predstavlja pravi odmor.

Njegovi su građevinski pothvati iznenadili i profesionalne majstore koji su dolazili obaviti instalaterske radove.

„Gledali su me kako zidam i pitali gdje sam to naučio. Kada sam im rekao da sam baletan i da sam sve učio na YouTubeu, tek im onda ništa nije bilo jasno. Ali za meni je s rukama kreativan posao, baš kao i ples i glazba. Volim nešto smisliti i sam napraviti. A kad radim za sebe, imam slobodu i pogriješiti jer znam da mogu popraviti“, objašnjava George.

Ipak, jedna od najvećih rasprava nije se vodila oko građevinskih radova, nego oko boje kuće. Petra, koja obožava ružičastu, dugo nije bila zadovoljna njezinim izgledom.

„Kućicu sam čekala gotovo deset godina i kada je napokon bila gotova, gledala sam je u toj smeđoj boji i shvatila da nije onakva kakvu sam je zamišljala. Bila je lijepa, ali nije bila moja. Nikako mi sen ije sviđala ta smeđa boja i znala sam da joj moram dati svoj pečat. Najprije sam razmišljala o ružičastoj, jer sam u tu boju zaljubljena od djetinjstva, ali nisam htjela pretjerivati pa sam je odlučila 'doraditi' i odlučila sam se za ljubičastu. Tako su prozori i šalaporke dobili novu boju. Ne znam postoji li još neka kuća s ljubičastim prozorima, ali na Žumberku je sigurno nema. Sada, kada je pogledam, znam da je to to, da je to moja kućica“, zadovoljno govori Petra, koju, zbog ljubavi prema ružičastoj, njezini kolege u kazalištu zovu - Barbie.

George, međutim, ima i svoju verziju te priče.

„Zamislite mene kako na četrdeset stupnjeva, nakon što smo završili bojanje kuće, nosim vreće cementa od dvadeset pet kilograma, a Petra me nazove i pita možemo li promijeniti boju kuće. A upravo smo je cijelu obojili! Objasnim joj da bismo sve morali ponovno brusiti i premazivati. Srećom, na kraju smo se dogovorili da ćemo promijeniti samo boju prozora. Inače bih vjerojatno još i danas brusio i farbao“, smije se George.

I dok je on preuzeo zahtjevnije građevinske poslove, Petra je najveće zadovoljstvo pronašla u uređenju interijera, okućnice i sadnji cvijeća. Kaže da joj je ljubav prema biljkama ostala iz djetinjstva jer su njezini roditelji na Žumberku uvijek nešto sadili.

„Obožavam cvijeće i volim da je oko mene šareno. Kontakt sa zemljom i biljkama za mene je svojevrsna meditacija. Potpuno me umiri. Tek sada shvaćam koliko toga nesvjesno preuzimamo od roditelja. Moj tata je osobito u mirovini puno vremena provodio sadeći cvijeće, a danas ja radim isto“, kaže Petra, koja planira urediti i nekoliko gredica s povrćem, a pred njom je sadnja lukovica tulipana koje će zasaditi u ljubičasto obojane stare automobilske gume.

Interijer su potpuno uredili s mnogo ljupkih detalja, kućica ima struju, grijanje, uređenu kuhinju i kupaonicu, na katu su madraci i još jedna manja terasa s koje se pruža bajkoviti pogled na Žumberačko gorje sve do Svete Gere. Nemaju vodovod, koriste kišnicu iz cisterne, dok pitku vodu donose iz Zagreba ili je prikupljaju s obližnjih izvora.

Upravo je postojeća cisterna Georgeu priuštila jednu od najneugodnijih zgoda otkako su počeli uređivati kuću.

„Jednom sam ovdje bio sam, završio sam neke radove u kupaonici, pospremao alat i na izlasku iz kuće propao sam jednom nogom u otvor cisterne na terasi. U rukama sam imao dvije špahtle, uspio sam se nekako laktovima zadržati da skroz ne upadnem u rupu, a špahtle su mi završile blizu očiju. Da sam pao malo drukčije, tko zna kako bi završilo. Od šoka nisam osjećao bol pa sam bijelom majicom provjeravao jesam li se ozlijedio. I onda mi je prošlo kroz glavu da sam skroz upao u cisternu i nešto si napravio, tko zna kada bi me našli “, prepričava George prisjećaju će se neugodnog događaja.

Ni dopremanje materijala nije uvijek bilo jednostavno. Do kuće je godinama vodila blatnjava cesta po kojoj bi u kišnom razdoblju teško prošao auto. Petra i George planirali su zatražiti od općine da im barem naspu šljunak, a onda ih je iznenadio poziv susjede.

„Pitala me što se to kod nas radi jer su stigli bageri. Nisam imala pojma o čemu govori. Ispostavilo se da asfaltiraju cestu! Susjeda je na asfalt čekala pedeset godina, a mi smo ga dobili baš kada smo počeli ozbiljno uređivati kuću“, govori Petra.

Njihov novi život na Žumberku posebno veseli sinove, kojima roditelji nastoje pokazati koliko truda stoji iza svega što se na prvi pogled čini jednostavnim.

„Iako ih treba malo nagovarati, uvijek im je ovdje lijepo. Lukas je pomagao na radovima s izolacijom i pločicama, a Gabriel s ogradom i stepenicama. Važno nam je da sudjeluju, da vide kako nešto nastaje jer djeca često nemaju priliku proći cijeli proces stvaranja. Kada nešto sam napraviš, drukčije to cijeniš“, smatra George.

I njemu je, kaže, kućica ostvarenje jedne davne dječačke želje. Rođen je u rumunjskom gradu Iașiju, gdje je odrastao i nikoga nije imao na selu, što ga je ponekad frustriralo.

„Svi su moji prijatelji vikendima odlazili bakama i djedovima na selo, a ja nisam imao nikoga izvan grada. Uvijek me zanimalo što se tamo radi i kako se živi. Sada napokon imam svoje selo i priliku raditi sve ono što me zanimalo kao dječaka. A posebno mi je drago što to mogu raditi sa svojom djecom. Iskreno, volio bih jednog dana imati farmu sa životinjama, no to će, mislim, ostati samo u mojim snovima“, smije se George.

Mnogo toga naučio je i od Petrina oca, s kojim je nekada zajedno radio na staroj kući.

„Rekao mi je: 'Kad mene više ne bude, ti se moraš brinuti za ovu kuću.' I evo, brinem se. Doduše, sada imamo novu, a ja još uvijek koristim neke njegove alate, čak i brusilicu staru više od dvadeset godina. Sve još radi“, kaže George.

Kućica je danas uređena za boravak tijekom cijele godine. Imaju norvešeke radijatore, zimi se brzo zagrije, a ljeti bude vruće skoro kao u gradu jer cijeli dan ima usnca. Društvo im uvijke pravi i njihov ljubimac  neobičnog imena Super, kojeg su udomili iz Dumovca. On na Žumberku istinski uživa.  Obožava loptice, a njihovu kućicu osim šumarka okružuju i livade, njegov poligon za istrčavanje.

„Kad nas pitaju koje je pasmine, kažemo da je dumovački pas. Ime Super dobio je u Dumovcu, a kako je stvarno super pas, zadržali smo mu ime“, smije se Petra.

Žumberak i svoju malu oazu Petra i George vole u svim godišnjim dobima, premda priznaju da su proljeće i jesen najljepši. Ljeti se odlaze kupati na Kupu kod Ozlja, a u jesen uživaju u šetnji šumama i berbi kestena. Nekada su upravo ovdje organizirali druženja s baletnim kolegama i kestenijadu.

„Dok je tata bio živ, dolazili bismo s prijateljima iz kazališta, odlazili u šumu brati kestene, a on bi nas dočekao s toplim lepinjama. Poslije bismo roštiljali i družili se. Voljela bih obnoviti tu tradiciju i nadam se da će takva druženja krenuti već na proljeće kada dovršimo na kućici ono što smo zamislili da bi nam svim bilo ugodnije“, kaže Petra.

U međuvremenu su se promijenile i njihove kazališne obveze. George je 16. listopada otišao u mirovinu, no nastavlja raditi u HNK-u kao baletni majstor i inspicijent, dok Petra planira plesati još dvije i pol sezone, do 2029. godine. Njezine su današnje uloge drukčije od onih koje je igrala na vrhuncu karijere. Za ulogu Klare u „Orašaru“ svojedobno je dobila nagradu Ana Roje, a danas u istom baletu igra - baku.

„Svoj sam plesački dio odradila. Sada igram mame, bake, dadilje i slične uloge. U 'Orašaru' sam zaista prošla sve, od djevojčice, miša i štakora do Klare, Vile šećera i drugih solističkih uloga. S ulogom bake završila sam krug i svoje plesno putovanje u Orašaru“, govori Petra.

A kada jednog dana i ona napusti pozornicu, njihova kućica iz bajke bit će im puno češće odredište jer, kako kažu, priroda koja je okružuje daje im neku novu energiju i 'čisti' glavu od stresa. A, naravno, tamo ih čeka i uvijek neki posao koji ih jednako veseli.

George već planira ljetnu kuhinju sa sjenicom, prostor za roštilj, sunčalište i dodatno uređenje okoliša. „Ovdje se uvijek nešto može raditi. Kad završim jedan posao, već razmišljam o sljedećem. A ako nešto ne ispadne kako sam zamislio, popravit ću. Imam vremena“, kaže George.

Petra se smije jer zna da na kući uvijek ima posla, no upravo im je u tome i zadovoljstvo. Kućica na Žumberku nije samo mjesto za odmor, nego i nastavak priče koju je prije mnogo godina započeo njezin otac, a koju sada, zajedno sa svojim sinovima, nastavljaju oni.