Glumac o patrijarhatu i muškarcima koji potiskuju emocije: 'Da bih bio prihvaćen, morao sam skrivati dio sebe'

Bosanskohercegovački glumac Kemal Rizvanović (33) teško je mogao poželjeti intrigantniji ulazak u svijet glavnih uloga – uz vampire, mračne istarske legende i glumačke velikane poput Rade Šerbedžije. U domaćem horor filmu Štriguni redatelja Alda Tardozzija prvi se put našao u središtu filmske priče, i to u žanru koji mu dosad nije bio osobito blizak. No, misterij o nestanku dječaka, tajnama besmrtnosti i neobičnim bićima iz istarskog folklora ubrzo ga je uvukao u svijet starih predaja. Toliko ga je zaintrigirala tema da je, priznaje, jedva čekao vidjeti jednog kršnjaka uživo – makar i na filmskom setu. Snimanje je trajalo nešto manje od mjesec dana, diljem Istre, u Zagrebu, Kumrovcu i slovenskim Brežicama, a Kemal priznaje kako su mu od same činjenice da snima horor, izazovnije bile niske temperature na setu. Ipak, kada je prošloga tjedna u Zagrebu premijerno pogledao film u kinu, osjećao je ponos zbog finalnog rezultata.

- Okušali smo se u nečemu novom i mislim da smo u tome uspjeli. Film ću pamtiti ga po entuzijazmu, vedrini i zajedništvu. Uloga mi posebno znači jer mi je prva glavna uloga takvog opsega i pružila mi je priliku da iskusim što znači iznijeti lik i priču od početka do kraja, na način na koji nisam navikao u kazalištu. Inače nisam veliki ljubitelj horora i nisam ih mnogo pogledao u životu, ali bilo mi je iznimno uzbudljivo upustiti se u stvaranje jedne horor-drame. Veliko i prelijepo iskustvo, kako zbog same uloge, tako i zbog ljudi s kojima sam imao priliku raditi. Osjećam se neizmjerno bogatijim za poznanstva s Radom Šerbedžijom, Tihanom Lazović, Jadrankom Đokić i Ozrenom Grabarićem. Najviše sam se zbližio s Ozrenom i Tihanom, no cijela je ekipa bila fenomenalna. Bilo je užitak raditi i boriti se zajedno, jer je snimanje u mnogočemu bilo pravi mali izazov – priča Kemal.

Upravo su ga ljudi privukli glumi - raja, koja, kako kaže, ima poseban senzibilitet.

- Shvatio sam da je gluma moj poziv kada sam vidio kakvi ljudi se bave tim poslom i kakve kvalitete imaju, primjerice kako se ophode prema drugome na poseban način. Ljudi koji su topli, nježni u razgovoru, duhoviti, kreativni, hrabri. Nevjerojatno zaljubljeni u svoj posao, pa i zaluđeni. Koji se svakodnevno bore sa raznim neprijateljima kulture, potroše se, a na kraju dana ipak imaju još snage i hrabrosti da nastave biti topli i nježni. Ljudi kojima ne treba deblja koža – objašnjava Kemal koji kao najvećeg uzora u glumačkom svijetu izdvaja Denzela Washingtona, ali i svoje profesore na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu koju je završio.

Studentske dane pamti po raznim otkrivanjima nekih djelova sebe kojih je bio nesvjestan i tek s vremenom ih je prihvatio. Upoznavao se i kroz svoja tri najdraža projekta s kazališnih dasaka - “Svijet i sve u njemu”, “Za život cijeli” i najaktualnijoj predstavi “Mekoća”. Upravo potonja, u režiji Selme Spahić, koja propituje nasilje u patrijarhalnom društvu i istražuje radikalnu nježnost i brigu za druge, dodatno ga je potakla osvještavanje pritisaka koje patrijarhat donosi.

- Patrijarhat je sveprisutan u našem društvu. To je vrlo star sistem i mi smo se u potpunosti navikli na njega, do te mjere da uopće ne slutimo kako je to jedan od glavnih razloga za mnoštvo problema koji nas okružuju. Utječe na muškarce i žene, a nikome ne donosi dobro. Stvara velike pritiske i očekivanja, tjera muškarce da se nadmeću, da kriju emocije, a sve potisnuto jednom mora izaći van, često u vidu nasilja. Naši sinovi, naši dječaci većinom ne znaju da je ranjivost snaga. To im se ne govori. Dječak je natjeran da se bori protiv mekoće u sebi, da gleda na nju kao na neki virus, da taj 'maligni' dio sebe odstrani i potisne jer se samo tako može integrirati u društvo. Većinu svog djetinjstva proveo sam pod maskom maskuliniteta. Morao sam igrati po pravilima svog okruženja jer sam jedino za takvo okruženje tada znao. Da bih bio prihvaćen u društvu, zapravo da bih uopće imao društvo, morao sam raditi neke stvari koje u suštini nisu pripadale meni, ali sam sve to nekako navukao na sebe. Moja je sreća da sam otkrio kako postoji drugi način. Mnogi nemaju tu sreću, da nađu neki azil gdje mogu biti onakvi kakvi zaista jesu – govori Kemal.

Kao alternativu svijetu u kojem živimo ističe radikalnu mekoću, kojom su se također bavili u predstavi. - Izazovno je pronaći načine kojima bi se iskazala nježnost, briga, pažnja, a da to ne bude kliše, kao i da nije previše invazivno za drugu osobu. Lakše je pronalaziti načine kada je u pitanju nasilje ili agresivnost jer su takve scene, nažalost, prisutnije u našim životima. Lakše je podržavati nešto što si često gledao ili čemu si češće svjedočio – kaže glumac.

Da nije završio u glumi, Kemal se možda danas ne bi bavio umjetnošću, nego profesionalnom košarkom. Tim se sportom počeo baviti još sa šest godina, a trenirao ga je do šesnaeste u klubu Sloboda Dita u rodnoj Tuzli. I danas igra rekreativno jer ga opušta i pomaže u održavanju kondicije. Opušta ga i kuhanje, koje smatra jednim od najljepših načina iskazivanja ljubavi. Uživa u pripremanju hrane za drage osobe, a kuhanje mu ujedno predstavlja i oblik meditacije u kojem se može opustiti i isključiti svakodnevne misli. Nakon zagrebačke premijere filma Štriguni, Kemala čekaju novi profesionalni izazovi. U matičnom SARTR-u počinje raditi na novoj predstavi, a nedavno je završio snimanje filma Quo Vadis, Aida: The Missing Part redateljice Jasmile Žbanić, nastavka Oscarom nominiranog filma Quo Vadis, Aida iz 2021. godine, koji se ponovno bavi ženama Srebrenice, njihovom borbom za istinu i pravdu te snagom zajedništva. Paralelno priprema film i seriju Kad sam bio hodža redatelja Ademira Kenovića, nastale prema istoimenom romanu koji prati mladića što ga početak rata zatekne na Grbavici, gdje će ostati do njegova kraja.