Pobijedila je rak dojke, pomaže ženama s istom dijagnozom, a sada se treći put sprema na Camino: "Taj mi se san činio nedostižnim"

Priče o raku dojke najčešće počinju suočavanjem s dijagnozom. Taj trenutak nerijetko doživljavamo kao najteži, jer dijeli naš život na dio prije i dio poslije dijagnoze, no zapravo je to tek prva stepenica maratonskog procesa liječenja. Sve djeluje zastrašujuće, osobito kada u rukama držimo nalaz koji potvrđuje karcinom. Ispunjen je medicinskim terminima s kojima se dotad nismo susreli, a kamoli pomislili da bi se mogli odnositi na nas. Panično guglamo, pitajući se znači li dijagnoza kraj. Liječnici će predočiti podatke koji svjedoče o tome da medicina napreduje koracima od sedam milja i da ne smijemo ni pomisliti na predaju. Hrabrit će nas koliko im vrijeme dopusti, jer su čekaonice onkoloških ambulanti prepune žena koje čekaju svoj red.

U prvim danima nakon dijagnoze, dok pokušavamo prihvatiti šokantnu situaciju, treba nam netko tko će nam pojasniti medicinske pojmove, uvjeriti nas da bolest ne samo da ne znači kraj, već može biti početak boljeg, ispunjenijeg životnog razdoblja te podijeliti s nama svoje osobno iskustvo. Zagrepčanka Marina Zubak (52), educirana mentorica Programa mentorske podrške 'Žena kao ti' udruge SVE za NJU i njezina članica, pruža oboljelim ženama upravo takvu vrstu ohrabrenja.

"Ja nisam psihologinja, u udruzi postoji tim psihologa i psihoterapeuta, a moj zadatak mentorice jest da novim članicama ponudim 'hodogram' i podršku kroz cijeli put - od dijagnoze raka do završetka liječenja. To je poput uloge kondicijske trenerice: osnažujem žene za borbu protiv podmukle bolesti, što god ih očekivalo. Jako sam ponosna što sam mentorica baš ovog jedinstvenog programa, jer pomagati ženama za mene je ispunjavajuće. Na samom početku moje dijagnoze i sama sam od oboljelih žena dobila veliku podršku i drago mi je da to sada mogu prenijeti dalje, kako žene kroz bolest ne bi prolazile same", objašnjava Marina, koja s 30-godišnjom kćeri Dianom, grafičkom dizajnericom, već pet godina volonterski vodi i neprofitni portal Mamo.hr. Namijenjen je oboljelima od raka dojke, ali i drugih oblika malignih bolesti.

"Diana je administratorica, a moj zadatak je pripremiti sadržaj portala. Kakav? Nastojim pružiti pouzdane, stručnim izvorima potkrijepljene informacije - od dijagnostike i liječenja do života nakon završetka terapije. Složenu medicinsku terminologiju približavam ženama na razumljiv način. Tu se još nalaze i moja priča te osobna iskustva i priče žena koje žele progovoriti o svom putu kroz bolest. Želim da na jednom mjestu pronađu informacije, razumijevanje i podršku koja im je najpotrebnija upravo u trenucima suočavanja s dijagnozom", govori Marina, jedna od četiri junakinje moćnog dokumentarnog filma "Tu sam za tebe" iz 2024., o povezanosti četiriju žena koje se bore s istom dijagnozom.

Njezina priča s rakom počela je 2019., kad joj je pri redovitom ultrazvučnom pregledu otkrivena sumnjiva tvorba u dojci. Isprva svojim bližnjima, sinu Mihaelu kojem je danas 20 godina te studira geodeziju i kćeri ništa nije govorila dok nije dobila nalaz punkcije - samo je suprug Jure znao sve. Mislila je kako postoji mala nada da je tvorba dobroćudna, no to se nije dogodilo. Nalaz je podigla u bolnici nakon dana provedenih u iščekivanju. Kada je pročitala "maligne stanice", osjetila je neku vrstu olakšanja, jer je neizvjesnost najteža i konačno je znala s čim se suočava. Dijagnoza je pogodila cijelu obitelj, kada ju je s njima podijelila, ali njihova podrška dala joj je osjećaj sigurnosti i mira. Nakon prvotnog šoka u njoj su rasli snaga i odlučnost da se suoči sa svim što je čeka. Nije znala koliko će put biti težak, ali je znala da kroz njega ne prolazi sama. U obitelji, prijateljima i želji za životom pronalazila je snagu za svaki sljedeći korak.

Uslijedili su operacija praćena komplikacijama, 25 zračenja i šest godina antihormonske terapije, dok kemoterapiju nije primila zbog ranije preboljelog moždanog udara. Rak dojke nije bilo jedino s čime se morala boriti. Zbog antifosfolipidnog sindroma, autoimune bolesti koja utječe na zgrušavanje krvi, tijekom života doživjela je čak dva moždana udara, a prvi već s 34 godine.

U godinama koje su uslijedile Marina je prošla kroz nekoliko operativnih zahvata rekonstrukcije dojke, a zadovoljavajući rezultat postignut je rekonstrukcijom vlastitim tkivom. Nakon svega što je prošla, kaže da je mnogo naučila o vlastitoj snazi, ali i o ljudima koji je okružuju. Dijagnoza i dugotrajno liječenje promijenili su i odnose s ljudima. Neki su se jednostavno udaljili.

"U početku sam bila povrijeđena, no s vremenom sam njihovo povlačenje počela promatrati iz drugačijeg kuta. Mislim da se mnogi jednostavno ne znaju nositi s tuđom teškom bolešću. Ne zamjeram im, no danas pažljivije biram ljude kojima dajem svoje vrijeme i energiju", govori Marina, u čiji su život ušli drugi ljudi. Donijeli su joj radost, smijeh, prijateljstvo, osjećaj da je netko doista razumije - žene koje su prošle sličnim rakom obilježen put. Neke od njih postale su važan dio njezina života, pomogle joj da pomakne vlastite granice i pokazale da se i iz loše situacije može izroditi nešto dobro.

"Dugo sam sanjala o odlasku na Camino, Put svetog Jakova. Moje dijagnoze ostavile su posljedice na tijelu, pogotovo na lijevoj strani koja je najviše pogođena moždanim udarom, pa mi se taj san činio nedostižnim. Uz pomoć fizioterapeuta, koji je dolazio doma, i beskrajnog osobnog truda, ponovno sam stekla povjerenje u svoje tijelo. Jedne večeri prijateljica Jadranka iz Zadra i ja spontano smo odlučile da ćemo te godine krenuti na Camino. Zamislite situaciju: obje smo onkološke pacijentice, meni lijeva noga ni danas ne funkcionira kao prije, no to nas nije spriječilo da u jesen 2025. odaberemo portugalsku obalnu rutu od Porta prema Santiagu de Composteli. Prošle smo oko 280 kilometara u vlastitom laganom ritmu i dovršile put", govori Marina, dodajući kako su ona i njezina prijateljica na putu otkrile i nešto što je teško objasniti onima koji ga nisu prošli - osjećaj da ste nakratko ušli u poseban Camino balon u kojem se susreću ljudi iz svih krajeva svijeta.

Sa slučajnim suputnicima otvaraju se teme koje je ponekad teško započeti i s najbližima, a puno vremena provode sami u svojim mislima, učeći koliko se zapravo mogu osloniti na sebe. Ove godine su ponovno krenule, ali kopnenom portugalskom rutom od Porta do Santiaga, a zatim nastavile do Finisterre, rta koji se nekoć smatrao krajem svijeta. Ondje su doživjele i zalazak sunca nad oceanom, jedan od prizora kojima se hodočasnici posebno raduju, prikazan u legendarnom filmu "Put" s Emiliom Estevezom i njegovim ocem, glumcem Martinom Sheenom. No, Marini i njezinoj prijateljici sunce je baš na samom kraju zaklonio oblak.

"Shvatila sam to kao znak da se uputim na Camino i treći put", smije se Marina, dodajući kako su joj ta pustolovina, nova prijateljstva te brojne male i velike radosti koje su joj ispunile život nakon raka pokazale da bolest ne mora imati posljednju riječ. 

Zahvaljujemo zagrebačkom butiku vinske kulture Pupitres na ustupljenom prostoru za snimanje