Naš glumac o ulozi u Dioklecijanu, učenju glume na Oxfordu, britanskim zvijezdama, supruzi i sinovima: "Kad nisam s njima, teško spavam"

"Posljednje dvije godine iznimno su plodne i kreativne za kazališnog, televizijskog i filmskog glumca Marka Cindrića (42). Snimao je od juga Španjolske do Maroka, i to inozemne produkcije, uključujući i hrvatski spektakl 'Posljednji rimski bog', redatelja Božidara Domagoja Burića, koji trenutačno igra u kinima. Marko u njemu donosi rimskog cara Karina, kao najvećeg protivnika Dioklecijanu i njegovoj vlasti.

„Bilo mi je fantastično raditi ovaj film. Igram Karina, stvarno sočnu ulogu, pravog antagonista kakvog bi poželio svaki glumac, a Domagoj Burić ga je sjajno portretirao”, započinje zagrebački glumac. Dodao je kako je riječ o impresivnom projektu s velikim setovima, odličnom šminkom, kostimima i kamerom, a glumi se na latinskom. Tvrdi da mu je ovaj mrtvi jezik dao osobnu vrstu slobode, bio 'veliki izazov, egzotični, ludi zalogaj'. Tekstovi na latinskom radili su se kroz nekoliko faza procesa, dok nisu zaživjeli i postali stvarni.

„Mislim da smo napravili odličan film koji stvarno ljudi trebaju pogledati u kinu”, ističe Cindrić, dodajući da je snimanje trajalo dvije i pol godine jer su se u međuvremenu trebali raditi setovi i šivali kostimi. Snimao je po studijima u okolici Zagreba, Zagrebu, Velikoj Gorici, blizu Zaprešića i u Solinu, gdje je, govori Marko, zabilježena impresivna scena u kojoj legija izlazi iz Rima. Priznaje i da je rad na 'Posljednjem rimskom bogu' bio zahtjevan zbog vrućina, ali i zbog nošenja oklopa.

„U glumi sam više od 20 godina, pa imam neku vrstu hipersenzibilnosti i načine kako koristim alate. Ako mogu u četiri ujutro trčati po snijegu, kiši i ledu, onda mogu i 12 sati biti na setu i istrpjeti nešto. Nakon mnogobrojnih repeticija scena bolio me oklop u koljenima, žuljali su me prsti, čizme su mi se urezale u prste i kožu, ali i to daje impuls da se iz toga izvuče nešto predivno", priča glumac koji zadobivene žuljeve i druge sitne ozljede, kao i replike svježe odigranih likova, donosi u svoj zagrebački dom. Njega dijeli sa suprugom Reom Brčić Cindrić, grafičkom dizajnericom i producenticom, te njihovim preslatkim sinovima, šestogodišnjim Pinom i dvogodišnjim Marlijem.

„Dečki su sjajni. Kad dođem s posla, ispituju me što sam glumio, čak i Marli polako shvaća koncept glume. Valjamo se od smijeha kad ga vidimo da ponekad glumi pijanca ili klauna, njemu to dolazi prirodno... Očigledno ima nekih gena”, govori Marko koji kad ne radi želi biti najposvećeniji tata na svijetu. Kako se najčešće budi prvi, dečkima i supruzi napravi bogat doručak... Tako, dok se još pospani klinci i supruga okupljaju oko stola, mirišu im kajgana, tople palačinke, svježi kruh, namazi... Nakon doručka slijede dnevne aktivnosti, odlazak u vrtić pa poslijepodnevne aktivnosti, ovisno o vremenu, parkić ili slaganje Lego kockica, crtanje, valjanje po podu, pjevanje, trčanje s Marlijem i Pinom. Jedino se, napominje, raspored mijenja ako su klinci prehlađeni, onda je i 'bolničar'.

„Fantastični su, kompletno drugačiji karakteri... Marli je klaunovski tip, temperamentan, spreman na šalu, ono ravno u glavu, a Pino je lik otkad se rodio; jako mudar, emotivan, obožava slikovnice, komunikativan, razumije riječi i njihov smisao, ima smisla za humor, ali je i matematičar i analitičar", priča Marko, čija 'četiri kantuna kuće' čuva njegova supruga Rea. Zajedno su 24 godine, od toga deset godina u braku. Kako nam je rekao, ovih dana slave godišnjicu braka, a obilježit će je obiteljski, negdje na ručku ili večeri u nekom zagrebačkom restoranu. Upoznali su se krajem srednje škole preko zajedničkog prijatelja na jednom tulumu, kad ga je, priča, Rea oduševila humorom, a par su postali na studiju ekonomije.

„Ona je za mene zmaj, fantastična osoba, umjetnica, kuži sve, vidi što ja ne vidim, sav spektar boja, dok kod mene stvari funkcioniraju ponekad crno-bijelo. Brine o dečkima na način na koji ja to nikad ne bih mogao; doduše, ja im dajem ovu mušku energiju, ona žensku toplinu... Stvaramo zajedno projekte. Razumije se i u scenske kostime, šminku... Nikad nam nije dosadno, uvijek je to neko istraživanje, živimo zajedno, odgajamo djecu, a otkako je ušla u četrdesete, još je ljepša u toj svojoj zrelosti”, govori o supruzi koja je u svom produkcijskom radu surađivala na jednoj od najhvaljenijih i najnagrađivanijih svjetskih serija 'Naslijeđe' kao kordinator produkcije prilikom snimanja u okolici Dubrovnika. Prije dvije godine, pak, radila je kao kordinator smještaja za cijelu ekipu britanske serije 'Hotel Portofino' u Lovranu, a tu su suradnje u još nekim filmovima. A čarolija filmskog seta također je bila jedna od poveznica ovog uspješnog kreativnog para koji cijeni rad i slobodu. Tako i Marko i Rea rade po projektima, nisu vezani ni uz kazalište ni uz neku tvrtku.

„Tri godine bio sam član ansambla HNK-a Varaždin, kojeg vodi Senka Bulić, a ona me i dovela ondje. Jako je cijenim i kao osobu i umjetnicu. Radio sam sjajne predstave poput 'Slučaja vlastite pogibelji' Kristijana Novaka, no česta vožnja Zagreb - Varaždin nije odgovarala mojim obiteljskim obavezama, pa sam izašao iz toga”, objašnjava Marko, koji je za hrvatske prilike imao neuobičajen glumački put. Naime, nakon završenog Ekonomskog fakulteta 2006. ozbiljno se pripremao, učeći engleski jezik kod gospođe Jadranke Krajine, za prijemni ispit na The Oxford School of Drama u Velikoj Britaniji. I nije uspio iz prvog pokušaja. Kaže da, kad je počeo sanjati na engleskom jeziku, jezik prilično dobro savladao. Tijekom tri godine studiranja, gdje je većinom bila praktična nastava s britanskim profesorima, naučio je gotovo sve o glumi.

„Bilo je izazovno savladati engleske diftonge, zvukove i citirati Shakespearea na arhaičnom engleskom. Konačno, kad sam uspio upisati fakultet, od 1800 prijavljenih kandidata primili su 16 kandidata, među kojima sam bio i ja. Baš sam bio sretan”, prisjeća se. Na uspješnom prijemnom ispitu citirao je Shakespearea što se posebno svidjelo tadašnjem ravnatelju škole, kod kojeg je i proslavljeni Ian McKellen išao na instrukcije. Priznaje i da se napatio tijekom studiranja. Godišnja školarina stajala je 11 tisuća funti, grad je bio skup, pa je zarađivao kao prodavač u trgovini u koju je dolazila bogata britanska klijentela. Za engleski mentalitet kaže da je specifičan. Od ironije do hinjenog prijateljstva, ali i sjajnih ljudi. Ističe da je upoznao i jedne i druge, ali da najviše pamti dobru energiju i prijateljstva s tadašnjim kolegama s klase, a danas velikim zvijezdama poput glumice Claire Foy. Kako je bio jedan od rijetkih iz Hrvatske koji je ondje studirao, Englezima je bio pomalo egzotičan, a koliko su malo znali o Hrvatskoj potvrđuje i primjer kad ga je jedan kolega iz Liverpoola pitao je li Lijepa Naša smještena negdje u sjevernoj Africi?

„Sve u svemu, bilo je to fantastično putovanje. Škola je sagrađena usred polja, a od nje sam dobio sve što mi je trebalo za ovaj zanat. Čak sam jednoj trgovini do kuće u kojoj sam živio sreo sir Patricka Stewarta i rekao mu kako studiram glumu, a on mi je svojim šekspirijanskim glasom uzvratio: 'Good luck'”, govori zvijezda brojnih domaćih filmova: 'Broj 55', 'Nije sve u lovi', 'ZG 80', 'Božji gnjev', priznajući da je najveći financijski teret njegova britanskog školovanja podnijela majka Marija, liječnica u mirovini. Iako je imao dobra iskustva s kolegama na klasi, radio predstave i kratke filmove u Engleskoj te imao britanskog agenta, htio je ostati, slao pisma britanskom parlamentu, ali radna dozvola mu nije odobrena pa se vratio u Zagreb, gdje je i odrastao. Otac Zdravko, po struci ekonomist, bio je veliki filmofil i od malih nogu ga je zarazio 'pokretnim slikama' i tom imaginacijom. A pravu strast prema glumi osjetio je nakon što se popeo na pozornicu u tadašnjem zagrebačkom off-teatru Bagtela, kad je imao 17 godina. Za to vrijeme svirao je bubnjeve u rock-bendu i tražio svoj put. I našao ga je. Osim spomenutih hrvatskih filmova, Marko ostvaruje i zapaženu međunarodnu karijeru. O novoj seriji za Netflix još ne može govoriti, ali može o njemačkom filmu 'Die hellen Tage', nastalom po hvaljenom romanu njemačke književnice mađarskog podrijetla Zsuzse Bánk. U njemu glumi cirkusanta Zigija, a ova emotivna priča proizlazi iz rakursa triju majki.

„Redateljica filma osobita je umjetnica, kliknuli smo na prvu. Čak nisam išao na audiciju za taj film, nego su oni mene kontaktirali nakon što su pogledali jedan moj intervju u kojem sam pričao o svojim umjetničkim afinitetima. Glumim i na mađarskom i njemačkom, a zadovoljstvo mi je što sam upoznao i sjajnu sjevernomakedonsku glumicu Natašu Petrović”, govori Marko. Dodao je da postoji mogućnost da se film predstavi na nadolazećem Berlinaleu. Nedavno je snimao i po južnoj Španjolskoj projekt 'People of the Book', u američkoj produkciji.

U njemu glumi imama, dok je jedna od premisa priče skrivanje obredne židovske knjige Hagade i nacistička potjera. Svojedobno je dijelio set s Ericom Banom, a 2012. u Dubrovniku je snimao seriju 'Igra prijestolja', u kojoj je dobio malu ulogu. No doživljaj vrhunske produkcije i dijeljenje garderobe, ističe, s Roryjem McCannom (glumi Sandora Cleganea), Jackom Gleesonom (Joffrey Baratheon) i Peterom Dinklageom ne zaboravlja se. Unatoč svim ovim dobrim angažmanima, Marko nije zanemario kazališne daske, pa tako i ove subote, 7. studenoga, u Kulturnom centru Travno igra svoju nagrađivanu monodramu 'Medvjed'. Riječ je o drami ruskog velikana Antona Pavloviča Čehova. Napravio je u suradnji sa suprugom Reom, u produkcije njihove umjetničke organizacije Nu: Write Theatre Festival, a u njoj igra tri osebujna lika, donoseći na scenu britak humor, uvjerljive glumačke transformacije i nepredvidive obrate. Uz sve to, Marko godinama humanitarno trči maratone.

Ove godine, kao i prošle, trčalo se za udruge Kolibrić i Krijesnica, a sretan je jer se tijekom tri godine skupilo oko 85.000 eura, utrošeni za medicinska pomagala i razne vrste terapija. Nedavno je, kaže, trčao i na Zagrebačkom maratonu za udrugu Savo, zahvaljujući čemu je prikupljeno oko šest tisuća eura, predviđeni za tjedne pakete za beskućnike. Govori da mu trčanje pruža osjećaj slobode i daje potrebnu disciplinu, a to će svojim sinovima, Mar liju i Pinu, pokušati usaditi. Kao i motivaciju za radom, poštivanjem drugih i drugačijih, ali i sportski duh kad malo porastu. Tada će se, kaže, svi zajedno rekreirati po Sljemenu. No s obzirom na česta izbivanja od doma, priznaje koliko mu to nekad teško pada.

„Kad otputujem na snimanje negdje daleko, na dulje vrijeme, teško spavam. Zapravo, grozno. Navikao sam na tu obiteljsku dinamiku, valjda mi fale njihove aure, blizina, odgovornost koja se od mene očekuje, njihov dodir, ta neka gungula, kaos u kojem dečkima želim potaknuti razigranost i maštu”, zaključuje vrsni glumac i brižan otac.