Opće je poznata stvar da se muškarci vole pohvaliti time kako sudjeluju u podjeli kućanskih poslova. Pitate li bilo kojeg (pogotovo one novijeg datuma proizvodnje), s ponosom će konstatirati kako upravo on nedjeljom ujutro ide na plac, kako nakon ručka ponekad i on ubaci posuđe u perilicu, kako vikendom često on napravi "onaj svoj specijalitet" te kako je isključivo on zadužen za dežuranje pokraj roštilja. S ponosom će balkanski mužjak, znojan i rumen od ognja i četvrte pive, iznijeti pred goste lonac pun ćevapa, kobasica i pilećih krilaca, a onda zasjesti na čelo stola i - ostatak dana provesti ne radeći ništa. Žena će dotad oguliti sto kila krumpira, napraviti sto zdjela salate, prehodati sto kilometara noseći amo-tamo čiste i prljave tanjure i skuhati sto litara kave, a kad gosti odu, još će sto sati raščišćavati kuhinju. Ima li sreće i dobre prijateljice, možda se prljavog posuđa riješi i prije, ako se desi ono spontano okupljanje žena oko sudopera. Naravno da malo pretjerujem, ali imam dovoljno godina i roštilja "u nogama" da znam kako nisam daleko od istine (ako postoji itko tko je ikad prisustvovao sceni okupljanja muškaraca u kuhinji u akciji raščišćavanja suđa dok su žene vani sjedile i pijuckale pivo, molim da mi se javi).
Kad je u pitanju muški angažman u kućanskim poslovima, problem je sljedeći: čak i oni najprogresivniji su negdje duboko u sebi uvjereni da nama ženama čine nekakvu uslugu.
Bilo da je u pitanju intelektualac ili bauštelac, svi oni smatraju da su za bilo kakav trud u kući zaslužili - pa valjda nekakvu medalju ili u najmanju ruku riječi pohvale. Neki sam se dan slatko nasmijala kad se pokrenula ova tema pa je prijateljičin muž konstatirao kako je on super koristan u kući jer, citiram ga, "stavlja prati veš". "Ček‘, stavljaš veš prati kao ubaciš gomilu prljave robe u divovsku košaru od pruća pa je tegliš pet kilometara do mrzlog potoka ili stavljaš veš prati kao ubaciš veš u veš mašinu i stisneš gumb?". Na to je i sam morao prasnuti u smijeh.
Jedino što je gore od muškaraca koji svoj angažman u kućnim poslovima doživljavaju kao nekakav poseban trud i ekstra žrtvovanje jesu žene koje to tako doživljavaju. A ima ih. Kad sam napravila malu anketu među prijateljicama o tome koliko su njihovi partneri involvirani u poslove tipa kuhanja, peglanja i pranja posuđa, vidjela sam u njihovom izrazu lica laganu nelagodu. Devet od njih deset priznalo je da većinom one kuhaju (pozdrav Peri!), ali se odmah i nadovezalo nabrajanjem svega onog što njihovi partneri čine za zajedničko kućanstvo. Poput odvoženja automobila na registraciju ili pranje. Čišćenja klime (hvala, Domagoj i Emilije!). Ili montiranja namještaja.
Ako smijem primijetiti, dečki su se mudro specijalizirali za sve one poslove koji se ne obavljaju na dnevnoj bazi, a cure glupo pristale na sve one koji se obavljaju. Kako tome doskočiti? Mislim da je krajnje vrijeme da svoje kćeri naučite mijenjati gume i montirati Ikeine stoliće. A možda ni za nas još nije kasno.
Sve kolumne Jasmine Rodić možete pročitati ovdje!