Intermittent fasting sve je popularniji oblik prehrane koji se temelji na povremenom postu, odnosno vremenski ograničenom hranjenju, a koji je osvojio i 59-godišnjeg radijskog voditelja Miljenka Cvitkovića Minju koji nam otkriva što je bio okidač za promjenu životnih navika.
Najprije je trebalo sebi priznati da jedem puno, u bilo koje doba dana, kad ima, koliko ima, da sam kao gurman, a zapravo najčešće niti sam bio toliko gladan, niti sam baš volio svu tu hranu. I tako su se nakupile kile. One prekomjerne pogotovo. Okidač je bio trenutak kada sam se preplašio za zdravlje. Bolest, gotovo smrt, iako si utvaram da sam bio zdrav čovjek. Prije dvadesetak godina isprobao sam UN dijetu i u tri mjeseca sam sa 125 pao na sto kila. No, ubrzo je sve otišlo u vjetar. Nastavio sam borbu s vlastitom voljom, sve do vremena kad smo izašli iz pandemije. Nisam ništa znao o ovom postu osim da imaš pravo u danu osam sati jesti, a 16 sati nemaš. I to mi se činilo mogućim za izvesti, pogotovo što sam to protumačio kao režim prehrane, a ne dosadnu dijetu koja propisuje što i kad jedeš.
U prvoj godini režima izgubio sam 15 kilograma i otada moja vaga pokazuje 106. Variram katkad s kojom kilom više ako mi promakne tjelovježba. Trudim se svaki dan hodati 11.000 koraka, igrati nogomet i pošteno se oznojiti. Osim gubitka kilograma, najveći benefit je da čovjek nauči jesti kad je gladan, da jede koliko mu treba, a ne koliko je na stolu i da ne radi dramu od toga ako je jedan dan bez hrane. To kompenziram kavom koju pijem i za vrijeme posta, kao i čašu, dvije vina. Svjesno sam naučio pojesti malo hrane i tijekom posta, kada sam, primjerice, na nekim druženjima. Tek u ovom režimu sam shvatio što volim jesti, pa kad se pojavi neka delicija koju rijetko viđam, ne odolim joj. Slab sam na slatko. Rijetko kuham, a na posao najčešće nosim smoothie ili jabuke.
Cijeli život imam problema s kilogramima. Prije sam jeo zato što netko drugi jede, danas više ne. Dobro se držim dok netko, primjerice, jede navečer, a ja sam gladan, ali mi to ne ide na živce, niti me vabi u neizdrživoj mjeri. Prije ovog načina prehrane hrana je kontrolirala mene, a sada ja kontroliram nju. Dvije, tri godine trebale su mi da naučim kontrolirati što i koliko jedem. U početku je bilo teško, ali nakon nekoliko mjeseci shvatio sam da ništa nisam izbacio iz prehrane, tek da jedem u određeno vrijeme, a kada kile nestaju jedna za drugom, sve postaje lakše.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....