Jedinstveni izvedbeni kolektiv "Peti ansambl", koji okuplja riječke umjetnike i surađuje s osobama s invaliditetom, 30. lipnja, u sklopu Riječkih ljetnih noći, premijerno izvodi predstavu "TO=TO". Riječ je o glazbeno-scenskom projektu nastalom prema motivima poeme "To" danske književnice Inger Christensen, iza kojeg stoji kreativni tim na čelu s koreografkinjom Nikolinom Pristaš i dramaturgom Goranom Sergejem Pristašem. Nastao je u koprodukciji s Udrugom Domino i Udrugom za sindrom Down Rijeka 21 te u suradnji sa studijem Gluma i mediji Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci.

Uoči premijere razgovarali smo s Nikolinom Pristaš o predstavi koja pomiče granice kazališnog izraza, ulozi Petog ansambla i važnosti stvaranja prostora u kojem su svi sudionici ravnopravni te o tome da najzanimljivije umjetničke priče nastaju upravo onda kada različitosti ne dijele ljude, nego ih povezuju. Peti ansambl posljednjih 8 godina djeluje pri riječkom HNK-u i okuplja različite izvođače i autore, uključujući osobe s invaliditetom. Cilj ansambla je stvarati kvalitetne i profesionalne predstave te otvoriti prostor u kojem su osobe s invaliditetom ravnopravni sudionici suvremene kulturne scene. Predstava "TO=TO", inspirirana tekstom danske pjesnikinje i spisateljice Inger Christensen, bit će izvedena u prostoru riječke Tržnice na Brajdi.

U Petom ansamblu izvođači rade prema promjenjivim kapacitetima, ne prema dodijeljenim ulogama

MILICA CZERNY URBAN

Predstava "TO=TO" inspirirana je poemom "To" danske književnice Inger Christensen. Što vas je privuklo tom tekstu?

- Kad čitate poemu "To", ostajete sa snažnim dojmom moći rada jezika. Jezik istovremeno otkriva i sužava našu stvarnost – oblikuje svijet koji možemo zamisliti, a time i što možemo živjeti. Kažem namjerno „što možemo živjeti” radije nego „kako možemo živjeti” jer se ne radi o uputama za prakse življenja, nego o drugačijoj viziji toga što život jest ili može biti.

Jedna zanimljiva stvar je, npr., da Christensen odbija binarne suprotnosti na razini samog jezika i forme teksta. Već sam naslov „To” je nebinaran – to je zamjenica koja ne pripada ni muškom ni ženskom rodu, imenuje nešto što se opire smještavanju na bilo koju stabilnu, krutu poziciju, što se pokazalo iznimno zahvalnim za našu suradnju upravo s Petim ansamblom.

Nebinarnost postaje princip mišljenja, stav odbijanja da svijet dijelimo na dvije uvijek suprotne stvari, po načelu ili je ovo ili je ono, i time isključujemo sve ono što je između jer ne pripada ni ovome ni onome.

Drugi moment koji nas je privukao kod Christensen jest njezina opsesija silama koje organiziraju život, a da ih mi ni ne primijetimo. I onda se nametnulo pitanje: čemu se možemo otvoriti kada te sile na trenutak suspendiramo? Čemu se možemo otvoriti kada dopustimo da se ništa ne dogodi, da se vrijeme podredi čekanju i neodlučnosti, a ne produktivnosti?

Peti ansambl posljednjih 8 godina djeluje pri riječkom HNK-u i okuplja različite izvođače i autore, uključujući osobe s invaliditetom

MILICA CZERNY URBAN

Kako ste temeljna filozofsko-pjesnička pitanja Inger Christensen prenijeli na scenu?

- Ne prenosimo ih, već radije, njezina poema je za nas poput humusa – živa tvar koja proizvodi toplinu, hranu. Njezini stihovi, fragmenti misli, do nas doplovljavaju kao male vremenske kapsule iz nekog drugog povijesnog trenutka i mi u njima prepoznajemo komadiće svijeta s kojima želimo ući u odnos. Te fragmente ponavljamo i metaboliziramo, koristimo za nove moguće spojeve – između riječi i geste, tijela i tijela, prostora i tijela, prstiju i crteža. I upravo u živoj izvedbi, u trenutku kada se glas susreće s pokretom, a tijelo s drugim tijelom, ti fragmenti prestaju biti tekst i postaju nešto što se dogodi samo jedanput, samo te večeri, samo pod tim uvjetima. Ili ne. Živa izvedba je jedino mjesto gdje se takav susret može zaista dogoditi – i nestati.

Kako ste zamislili predstavu koja se ne može smjestiti u žanrovske "ladice"?

Ovo djelo traži drugačiju pažnju, vrijeme i drugačije držanje gledatelja

MILICA CZERNY URBAN

- U trideset godina iskustva stvaranja teatra unutar izvedbenog kolektiva BADco. u sklopu kojeg sam djelovala, pa sada i unutar umjetničke formacije CO2... par umjetnika, nikada nismo predstavu radili tako da je radimo prema unaprijed zadanoj shemi. Predstavu otkrivamo procesom, kroz interakcije svih koji ulažu svoje životno vrijeme, strast, energiju, različita znanja, vještine i talente u zajednički rad. Ista metoda rada je i sada s Petim ansamblom. Stoga predstavu TO=TO, u kojoj izvode neurodivergentne i neurotipične izvođačice i izvođači, namjerno ne želim svrstati jer ona doista jest jedan novi prijedlog kazališta. Ona traži drugačiju pažnju, vrijeme i drugačije držanje gledatelja prema izvedbi. Izvedba će nekad biti raštimana, neusklađena, ponekad i neupotrebljiva u konvencionalnom kazališnom smislu i upravo zato mi je estetski strahovito uzbudljiva. U Petom ansamblu izvođač/ica se ne može zamijeniti jer njegova prisutnost nije funkcija. Radimo prema promjenjivim kapacitetima, ne prema dodijeljenim ulogama. Žanr pretpostavlja da znaš kamo ideš, u koji ćeš se kalup sliti, što očekivati, a ljepota izvedbe s neurodivergentnim izvođačicama i izvođačima je upravo u tome da je to svrstavanje, citirat ću Christensen, potpuno suvišno.

Tko su glavni junaci, što im se događa, kakav je zaplet?

- Nema zapleta u klasičnom smislu, a junaci su prvenstveno mladi ljudi s intelektualnim teškoćama koji godinama čine jezgru Petog ansambla, junaci bi potom bili i svi oni koji čine mrežu podrške koja je preduvjet da ovo čudo od projekta bude moguće. Oni na sceni samo su vidljivi dio. Iza njih, poput infrastrukture, su roditelji, edukatorice, koordinatori, kulturni radnici, umjetnici, svi oni koji su godinama tiho i ustrajno gradili uvjete da se nešto ovakvo može uopće zamisliti, a kamoli izvesti. U Petom ansamblu to nevidljivo tkivo nije pozadina – ono je srž svega.

"TO=TO" pomiče granice kazališnog izraza

MILICA CZERNY URBAN

Zašto ste izabrali prostor riječke tržnice Brajda, umjesto klasične scene?

- Svaki izbor mjesta javne izvedbe govori nešto o tome tko ima pravo na grad, tko ima pravo biti viđen i čut. Naseljavanje umjetničkom izvedbom napuštene javne infrastrukture nije samo estetska gesta – to je podsjetnik i argument da javni prostor pripada svima, da kultura nije privilegija odabranih. Javni prostor nije neutralna pozornica – u njega su upisana neka druga iskustva građana, neke druge povijesti, ali i moć da se uključuje i isključuje. I upravo zato je važno ući u njega, naseliti ga sadržajima koji mogu katalizirati nove početke i otvoriti prostor drugačijim upotrebama. No taj korak ne može napraviti nitko sam, on traži združeni napor institucionalnih i neinstitucionalnih aktera, volju i kapacitet da se zajednički preuzme odgovornost za prostor koji gradu može vratiti novi smisao. I HNK Ivan pl. Zajc i Rijeka plus sada zajedno ulažu napor u to da jedan predivan, malo zapostavljen prostor iznova postane živo mjesto grada.

Kako se glazba uklapa u priču, kao pratnja izvedbi ili kao ravnopravni „sudionik”?

Predstava će biti izvedena u prostoru riječke Tržnice na Brajdi.

MILICA CZERNY URBAN

- Čitava izvedba TO=TO nastaje kao ostvarenje različitih tipova međuovisnosti i rezonancija – ticala su otvorena na sve strane. Glazbenici stoga ne sviraju uz izvedbu, nego je čitaju u realnom vremenu, odgovaraju na njezine potrebe i zvučno oblikuju njezine akustične učinke. To je tip glazbene prisutnosti koji traži iznimnu osjetljivost i posebnu brigu za akustični okoliš u koji smo svi uronjeni – prisutnost koja podržava i podiže, koja sluša prije nego što progovori.

U postavljanju glazbeno-scenskog događaja sudjeluju Udruga Domino i Udruga za sindrom Down Rijeka 21 te u suradnji sa studijem Gluma i mediji. Kakav je njihov doprinos?

- Ove suradnje su srž projekta, ne dodatak. Udruga Domino već neko vrijeme koprodukcijski prati radove CO2... par umjetnika. Udruga za sindrom Down – Rijeka 21 partner je Petog ansambla od samih početaka, i to nije simbolična inkluzija – radi se o pravom suautorstvu. Mila Čuljak, jedna od članica Petog ansambla, to je sjajno sažela: „Peti ansambl nije socijalni program – to je profesionalni umjetničko-edukacijski proces u kojemu neurodivergentne osobe same pripovijedaju svoje priče.” Studenti Akademije primijenjenih umjetnosti donose svježi pogled i energiju – i od tog susreta neurotipičnih i neurodivergentnih izvođača i izvođačica nastaje nešto što ne možete pronaći ni na jednoj drugoj sceni.

Projekt je nastao u koprodukciji s Udrugom Domino i Udrugom za sindrom Down Rijeka 21 te suradnji sa studijem Gluma i mediji

MILICA CZERNY URBAN

Svako scensko djelo nosi poruku. Što biste vi htjeli poručiti?

- Kada sam prvi put došla na probu s Petim ansamblom prije nekoliko mjeseci, jedna izvođačica sa sindromom Down mi je poletjela u zagrljaj, poljubila me i rekla: „Nikolina, jesi došla!” Nikad me prije nije vidjela. Pa bih ponovila njezinu gestu i rekla: Dobrodošli ste i dođite nam bez očekivanja! Hoćemo li vas grliti i ljubiti, ne može se znati, ali svakako dođite na Brajdu 30. lipnja i 2. srpnja, a onda i 18. i 19. rujna i dopustite si kazališno iskustvo za koje možda nemate ime. A ono što ja osobno naučim svaki put iznova od svojih suizvođačica i suizvođača – posebno od onih koji su odrasli uz etiketu "drugačiji" – jest nešto puno jednostavnije i ljepše od svake teorije: važno je biti tu i biti zajedno.